Zvonimir Mihanović

U Zagrebu želim napraviti skulpturu partizana, ustaše i hrvatskog branitelja koji pomireni u zajedništvu drže hrvatsku zastavu

Foto: Ivo Čagalj/Pixsell
1/2
23.07.2024.
u 10:27

Svjetski slavni slikar koji je iz škvera Vespom otišao na studij u Pariz, a slike su mu danas i u Bijeloj kući, nakon 38 godina opet izlaže u rodnom Splitu

U povodu pedesete godišnjice osnivanja i djelovanja Sveučilišta u Splitu u Sveučilišnoj galeriji traje izložba velikog hrvatskog slikara, svjetski poznatog i priznatog Zvonimira Mihanovića. Izložba nosi kompleksan naziv "Zvonimir Mihanović, Ante Kaštelančić/Andrija Krstulović, LAUS DISCIPULI, GLORIA MAGISTRORUM", a njeno otvorenje bilo je izniman kulturni događaj u gradu kojem su nazočili Splićani svih statusa i dobi željni takvih doživljaja. Zvonimir Mihanović nevjerojatno je sretan i iznenađen tolikom, naglasio je, popularnošću i činjenicom da je njegovo slikarstvo zahvatilo i široke narodne mase. Sveučilišna galerija na Kampusu od početka djelovanja nije zabilježila toliko posjetitelja, jednostavno rečeno bila je pretijesna za sve koji su tu večer željeli prisustvovati otvorenju izložbe. Iznimno poznatog, ali samozatajnog slikara pitali smo na početku intervjua zašto punih trideset osam godina nije izlagao u Splitu.

– Čak ne znam odgovoriti na to pitanje. Osamdesetih godina prošlog stoljeća elan mojeg slikarstva jednostavno je buknuo u svijetu, nastupio je pravi pozitivan šok nakon moje prve izložbe 1981. u New Yorku. Počele su mi pristizati brojne narudžbe i sve slike koje sam napravio bih i prodao. Planirao sam tada kako ću dio radova sačuvati, a drugi dio mislio sam posuditi od svojih kupaca za izložbu koju ću prirediti. No, nikad nisam uspio skupiti dovoljno slika, a što se kupaca tiče, ispostavilo se da je to jako komplicirano. Morali bismo praviti posebne drvene sanduke za slike, osiguravati ih, transportirati. U progresivnom bujanju moje profesije mislio sam da će se taj trend zaustaviti i, evo, konačno sam prije desetak godina počeo skupljati i slike za sebe i stvarati svoju kolekciju. Uglavnom, na ovoj izložbi osim mojih slika ima i slika iz Austrije, Francuske, Italije, a neke su stigle i iz SAD-a.

Završili ste Tehničku školu, a potom Višu pedagošku u Splitu, u kojoj ste učili od najboljih, Kaštelančića i Krstulovića?

Nisam imao novca da idem na studij u Zagreb, a Viša pedagoška bila je iznimno kvalitetna. Bio sam te sreće da imam dva vrhunska profesora. Nitko me nije mogao više naučiti nego kipar koji je klesao za Meštrovića i to je bila moja velika životna šansa. Kad sam završio osnovnu školu, profesorica likovnog odgoja zahtijevala je da ne idem u Umjetničku rekavši mi: "Sinko, od toga nikad nećeš imati para. Ajde ti u Tehničku, gdje ćeš dobiti zanat, pa kasnije ako ti se bude dalo, ajde na fakultet." Završio sam u Tehničkoj, ali moram priznati da sam bio jako loš učenik. Imao sam iz gotovo svih predmeta jedinice, samo iz hrvatskog jezika i povijesti petice. Markirao sam puno. Na kraju školske godine dali bi mi dvojku jer su znali da nikad neću biti tehničar. Kad bih picao, išao bih na Marjan i čitao ozbiljne knjige. Jednostavno sam ih gutao. Jako puno sam čitao, što je važan segment mojeg života. Inače, Kaštelančić i Krstulović nisu bili standardni profesori. Dolazio sam kod njih u atelje i mimo škole. Zamislite, dođete u atelje barba Ante i gledate kako radi. Voljeli su me, bila je to neka vrsta prijateljstva. Oni su me udomili i bili su takvi majstori da sam puno naučio izvan školskog programa. To je bila sreća i beskrajno sam im zahvalan. Na ovoj su izložbi zato i njih dvojica. Ako dođe do osnivanja memorijalne zbirke djela Ante Kaštelančića, o čemu se intenzivno govori, ja ću im definitivno pružiti potporu.

Kako ste uspjeli studirati i diplomirati u Parizu?

Cijelo jedno ljeto u splitskom sam škveru čistio kaljužinu (ostatke nafte s dna brodova), nisam se okupao u moru tri mjeseca. Zaradio sam toliko novca da sam otišao u Trst i kupio Vespu Grande sport bijele boje. Onda sam u Splitu bio glavni, rekli bi "mačo". Mladenački lud, otišao sam Vespom u Pariz, ali vozio sam sporo, tri i pol dana sam putovao. Tamo sam odsjeo kod hvarske obitelji Mitrović i položio prijemni ispit na L'ecole des Beaux Arts. Na prijemnom sam mogao birati medij u kojem ću se predstaviti. Mekom grafitnom olovkom radio sam aktove po muškom i ženskom modelu. Nisam znao francuski jezik, učio sam ga navečer i već drugu godinu boravka tamo govorio sam francuski. Tijekom studija na pariškim ulicama crtao sam portrete i preko veze stupio u kontakt s vlasnicima dviju kavana pa sam mogao raditi u toplome i tako preživljavao dvije godine. Pred kraj studiranja puno sam slikao velike aktove. Bila je tada moda da bogate kuće imaju velike kupaonice u kojima su na zidovima morali biti aktovi. To se jako dobro plaćalo. Godine 1974. vratio sam se da odslužim vojsku, koju sam služio u Ptuju i Mariboru, i onda sam ponovno otišao u Pariz i diplomirao. Moja najveća škola u Parizu bila je ne samo umjetnička akademija nego i činjenica da sam morao raditi kopije velikih majstora. Dopao me Louvre, u kojem sam upoznao velikog restauratora od kojeg sam puno naučio. Kad su vidjeli moje kopije, počeli su me zvati i muzeji u Londonu, Madridu, Milanu, Amsterdamu, Muzej Rembrandta... Bilo je veliko iskustvo kopirati velike svjetske majstore, a kako sam dobro svladao te vještine, postao sam vezan uz čisti realizam.

Smatraju vas jednim od najboljih svjetskih hiperrealista?

Ima i drugih odličnih kolega. Nakon kopija velikih majstora u daljnjem radu opredijelio sam se za slikarski zanat, za pravljenje vrhunskih realističkih slika. Nisam bio opterećen nikakvom modom jer je moj stav bio da umjetnik jednostavno mora raditi ono na što ga gone unutarnje strasti i što voli. Moj je stav da ljepota nije stvar mode ni stvar vremenskih epoha. Kad je nešto lijepo, vječno je lijepo.

Imućni ste, osjećate li se zvijezdom na neki način?

Hvala Bogu što od profesije dobro i kvalitetno živim. No ne osjećam se nikakvom zvijezdom, taj status pripada nekim drugim zanimanjima. Jako mi je drago što me ljudi na ulici prepoznaju i pitaju: "Šjor, jeste vi onaj slikar?" Kad odgovorim da jesam, kažu da puno vole moje slike. To mi stvara veliku sreću i zadovoljstvo.

Splitskog slikara smatraju jednim od najboljih hiperrealista, a vjeran je motivima iz djetinjstva, moru, barkama, suhozidima, kamenim kućama
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

Jesu li slikari više bogati ili više siromašni?

Moja se profesija često pogrešno tumači, želi se na neki način romantizirati pa se za umjetnike govori da su bili boemi, gladni i siromašni. Međutim, povijest to malo drukčije tumači. Slikari su nekoć bili jako imućni ljudi i imali su uvijek više posla nego što su ga mogli napraviti. Imali su plemstvo i crkvu. Problem je nastao kad je Francuska revolucija ugrozila njihove materijalne mogućnosti. Tada nastaje nova kasta, buržoazija koja je izašla iz vrlo primitivnog i agresivnog sloja nepismenih ljudi. Francuzi kažu da su to novoobogaćeni. Od tada zapravo možemo govoriti da su umjetnici doživjeli pad standarda. Zato imamo ponudu tom novom sloju nepismenih, ali bogatih i stvara se kič. Taj problem doživljavamo do današnjih dana. Prisutan je u cijelom zapadnom svijetu pa i kod nas. Puno se ljudi obogatilo, a umjetnici imaju sve manje kruha. U Splitu, a tako je i u New Yorku i u Parizu i u mnogim drugim gradovima diljem svijeta, puno je obogaćenih ljudi. I neka im Bog da i više, ali u Splitu gotovo nema nijednog slikara koji može živjeti od slikarstva.

Vaše se slike prodaju u SAD-u, ali i u Rusiji?

Prodaju se uglavnom u SAD-u, Japanu, Dubaiju, i naglo je bila krenula prodaja u Rusiji. Jasno, zbog ovih ratnih događanja to je stalo.

Je li istina da svako jutro kad ste u Splitu idete na peškariju?

U svijetu muškarci uglavnom ujutro idu na posao i navečer se vraćaju kući, svojoj obitelji. Kod mene je obrnuto. Cijeli sam dan sam sa sobom u ateljeu i imam potrebu za socijalnim kontaktima, za druženjem. Svako jutro električnim biciklom idem na peškariju, koja je još jedna od rijetkih splitskih štacija, jer uglavnom se hranim ribom. Vraćam se doma oko osam sati, domaćica mi napravi doručak i idem u atelje. A svaku večer, bez obzira na vremenske uvjete, prošetam preko Matejuške. Taj đir se jednostavno mora napraviti. Na Matejuški guštam kad vidim ljude po zidićima kako ćakulaju i grupu umirovljenika na šentadama kako sviraju i pjevaju. To je ono tipično splitsko, dalmatinsko, mediteransko, što u našem gradu gubimo. Spavam prosječno oko sedam sati.

Jednom ste izjavili da je talent u čovjeku, treba ga samo pratiti. Zastupate li i dalje to mišljenje?

Da. Svakako. Slikar ne traži svoj stil. On je u njemu. Svaki umjetnik samo treba slušati svoju nutrinu.

Kako to da vas još uvijek inspiriraju motivi iz djetinjstva: more, barke, suhozidi, kamene kućice?

Jedan francuski pisac rekao je da najbitnije stvari čovjek doživljava do svoje petnaeste godine, a da mu je poslije život kvalitetan onoliko koliko uspije ostvariti snove iz djetinjstva. Po mom tumačenju, čovjek sanjari dok je dijete i dok je mlad, a poslije se bori da maksimalno ostvari te svoje snove.

Njegova “Posljednja večera” bila je izložena i u Splitu i u Zagrebu
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

Ima li kod slikara đelozije, bahatosti, narcisoidnosti?

Slikari su ljudi kao i svi drugi. Sigurno toga ima, no u Splitu to nisam osjetio. Poznajem sve kolege slikare, vrlo su korektni i kolegijalni i imamo ugodne odnose. Ali, u Parizu i New Yorku nije bilo baš tako. U Parizu postoji udruženje poput našeg HDLU-a, a samo u pariškom bazenu djeluje više od sedamdeset tisuća kipara i slikara. Ono što mi se dogodilo, dogodilo se vrlo malom broju ljudi. Normalno je da u toj agoniji da se uspije, uz vrlo često i lijepe odnose, katkad na vidjelo iziđu i loše ljudske karakteristike. Ali to mi nikad nije nanijelo štetu.

Prije nešto više od mjesec dana dodijeljen vam je počasni doktorat Sveučilišta u Splitu. Je li vas to iznenadilo?

Strašno me iznenadilo, jako sam sretan i ponosan. Svaka nagrada za vlastiti rad u koji je uloženo toliko truda iznimno je lijep doživljaj. Zahvalan sam za počasni doktorat Sveučilišta u Splitu. Nisam ga očekivao.

Godišnje napravite samo nekoliko slika, uglavnom po narudžbi. Utječu li te narudžbe na vašu kreativnost, ograničavaju li je?

Ne. Uvijek su u povijesti slikari više-manje radili po narudžbama. To je potpuno druga stvar hoće li se netko komercijalizirati pa odstupiti od kriterija prave vrijednosti.

Jedna vaša slika postavljena je i u Bijeloj kući?

Tijekom vladavine predsjednika Busha senator John Warner, veliki kolekcionar, slavio je pedeset godina sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, u kojem je bio povezan s Bushovim ocem. Na svečanoj proslavi on je Bushu darovao moju sliku, kojom je već ukrasio američki Senat. No, kako američki političari ne smiju privatno primati poklone, stavio ju je u Ured predsjednika. Ne znam gdje je danas ta slika.

Za vas kažu da ste uspješan ambasador Dalmacije i Hrvatske?

Hvala im na tome. Kao i mnogi Hrvati, prema svojim mogućnostima, radim što više mogu na promicanju Hrvatske. Kako me moja profesija dovela u situaciju da uspostavim kontakte s mnogim ljudima koji su bili od iznimne važnosti za sudbinu Hrvatske, imao sam priliku nakon cijelog stoljeća guranja laži o Hrvatskoj govoriti realno, objektivno i istinito.

Vaša velika ljubav je i brod...

Od ranog djetinjstva u Splitu sam odlazio na sike između Bačvica i Ovčica rano ujutro, lovio ribe i sanjario kako ću jednog dana imati brod i njime oploviti svijet. I imam brod.

Kakva je naša likovna scena?

Ugodno sam iznenađen koliko danas, kao i u povijesti, u Splitu radi iznimno velik broj talentiranih umjetnika. Ne samo onih koji su već postigli ogromne uspjehe, nego me veseli što sam upoznao i dosta mladih koji su me zadivili umjetničkim radovima. Split je i dalje ozbiljno središte u kojem se rađaju jako talentirani ljudi.

Vidite li danas nekoga tko bi nastavio vašim putem?

Svaki mladi čovjek ima svoj pristup umjetnosti i nitko ne treba nastavljati mojim putem. Bitno je da svatko nastavlja svojim. Ljudska kreativnost je neograničena i svatko ima mogućnost pronaći svoj umjetnički put.

Na padinama brda Perun u Podstrani pokraj Splita, na oko dvadeset tisuća metara kvadratnih namjeravate podignuti veliki maslinik i posaditi oko pet stotina stabala maslina. Posadit ćete autohtone vrste – šoltanku, oblicu, drobnicu. Postajete li vi to i OPG-ovac?

Moja obitelj bila je zemljoradnička iz Sitna Donjeg. Moja mama je na veliko stablo masline gledala kao na sveto drvo i ljubav prema maslini zauvijek je ostala u meni. I to je jedan od dječačkih snova koji želim ostvariti. Krećemo na jesen sa sadnjom, proizvodit ćemo djevičansko maslinovo ulje.

Imaju li i vaša djeca umjetničkog dara?

Kći mi je bila operna pjevačica, doktorirala je glazbu, međutim promijenila je zanimanje, dok je sin tehnički orijentiran i vrlo je uspješan. Kći živi u Nizozemskoj, završila je pravo i položila pravosudni ispit.

U jednom našem neformalnom razgovoru podcrtali ste mi kako je u Hrvatskoj najvažnija pomirba i kako je vrijeme da zaustavimo priče i podjele na partizane, ustaše, hrvatske branitelje. Otkrili ste mi i ideju o spomeniku?

Smatram da je za svaki narod, a pogotovo hrvatski, bitno jedinstvo. Hrvatska je u 20. stoljeću imala jako tešku povijest. Stalno je bila odcijepljena, a ljudi rascijepljeni između raznih interesa moćnika koji nikada nisu bili u interesu hrvatskog naroda. Generacija moga oca doživjela je čak pet država i nijedna nije bila u interesu Hrvatske. Zbog toga apsolutno razumijem današnju podijeljenost. Ali, zato baš danas, kad nam je Bog dao da smo ostvarili hrvatsku državu, moramo zajedno imati samo jedan cilj – stvaranje boljeg života koji ćemo ostaviti mlađim generacijama. Nisam za prešućivanje povijesnih činjenica i događanja, struka mora na tome raditi. Neka se sve pošteno raščisti, napiše korektno, povijesno istinito i objektivno, a život mora ići u pravcu dobrih međuljudskih odnosa. Moj je san, ne politički gledano, nego ljudski, da jednog dana probamo napraviti spomenik čiji koncept imam u glavi. Da se oda čast svim vojskama koje su se borile za stvaranje hrvatske države. A to su partizani, ustaška vojska (ne vlada) i hrvatski branitelji. Svi su se oni borili u vrlo teškim i različitim okolnostima i dali svoj doprinos u stvaranju hrvatske države. Ne mislim na lidere koji su sigurno bili zločinci, mislim na obične vojnike. Razmišljam, primjerice, o konceptu skulpture s tri vojnika: partizana, ustaše i hrvatskog branitelja koji zajedno u ruci, pomireni u zajedništvu, drže hrvatsku zastavu. Iza toga bih napravio polukrug u kojem bi bili reljefi prikaza svih velikih hrvatskih bitaka kroz povijest. Imamo ozbiljnu i kvalitetnu državu i vrijeme je da jedan drugome sve oprostimo i da jedan drugoga zavolimo bez obzira na povijesnu i sadašnju političku pripadnost. Taj bi spomenik bio u Zagrebu, na nekoj važnoj lokaciji. To je moj veliki san i daj Bože da se jednog dana i realizira.

Komentara 3

BJ
Barutanski jarak
00:01 24.07.2024.

Kič

VR
Vrbanek
18:28 24.07.2024.

Marketing loš, a i mogao se držati samo pobjednika branitelja iz domovinskog rata i partizana iz WW2 to bi bilo dovoljno...

JA
Jasno
17:35 24.07.2024.

Nek se čovjek drži slikanja onog što vidi...!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije