"Glas prepoznatljivog timbra, lišen patetike i sladunjavosti, glas prštavih, blistavih visina, nosio je u alikvotama dah Mediterana, zlatni sjaj klasja slavonskih ravnica i sjetu blagih zagorskih brega". Rečenica je to s prvih stranica monografije "Krunoslav Kruno Cigoj" autora Jasmina Bašića, solista opere Narodnog pozorišta Sarajevo, a unatoč veličini Cigojeva glasa, on nije sve po čemu ga pamtimo jer se Krunoslav Kruno Cigoj, i uz tešku bolest zbog koje nas je napustio prije devet godina, i svojim humanitarnim djelovanjem upisao u povijest hrvatske, ali i međunarodne opere.
Već spomenuta monografija, koja je pet godina nakon izlaska u Sarajevu napokon došla i kod nas, predstavljena je u četvrtak, 19. rujna, u Hrvatskom narodnom kazalištu, a riječi hvale i poštovanja bile su ono što je obilježilo ovaj svečani događaj hrvatske opere. Autor monografije Jasmin Bašić, glazbena kritičarka Jagoda Martinčević, teolog Franjo Topić, intendantica HNK Iva Hraste Sočo, glazbeni umjetnik Ivica Šarić, državna tajnica iz Ministarstva kulture Dražena Vrselja, te distributer monografije iz Školske knjige Ante Žužul prisjetili su se najmlađeg svjetskog tenora prepričavši nam njegovo djelovanje živopisnim i inspirativnim riječima.
– Krunoslav Kruno Cigoj bio je grandiozna osoba i grandiozan pjevač, ali prije svega i veliki čovjek što će uvijek i zauvijek biti najbitnija stvar u našim životima – u toj kozmičkoj sekundi u kojoj živimo. Maestro Cigoj je unatoč životnim i tjelesnim iskušenjima bio za nekoliko klasa bolji od današnjih pjevača, a taj žar za životom i ljubav za maloga čovjeka pokazuje odakle dolazi i njegova umjetnička dimenzija jer je sve to međusobno povezano – ako niste dobar čovjek i ne volite ljude oko sebe, ne možete napraviti ništa ni u kojoj profesiji – od zanatskog djelovanja do uzvišene umjetnosti, a što je život ako ne umjetnost. Svatko ima svoju vrijednost, a posebno je važna ako je prati altruizam, temelj koji se dobiva odgojem i otvorenost za ljude, odnosno sposobnost da se drugima pruži ruka kada je to najpotrebnije. Sve je to Kruno Cigoj – rekao je autor monografije Jasmin Bašić.
Krunoslav Kruno Cigoj rođen je u Zagrebu 30. ožujka 1949. godine u skromnoj obitelji oca Stanislava, cijenjenog arhivara u Jugotonu, i majke Marije Bengez. Nepune dvije godine djetinjstva Cigoj je proveo kod djeda Rudolfa u Austriji, no nakon njegove smrti baka ga vraća u Zagreb gdje s obitelji stanuje u podrumskom stanu na Trešnjevci. Cigojeva ljubav prema glazbi bila je vidljiva od ranog djetinjstva kada je svirao violinu, no u razvoju sviranja spriječila ga je reumatska groznica. Međutim Cigoj nije odustajao. Osim bavljenja glazbom, u tinejdžerskim je godinama bio zaljubljenik u kinematografiju te se bavio boksom, a na neprestano pjevanje potaknuo ga je pjevač i glumac Mario Lanza preko kojega se zaljubio u canzonu te je njegovom pločom bio jednostavno opsjednut.
Iako je za života osvojio brojne nagrade te je s 13 godina pobijedio na natjecanju "Prvi pljesak" pjesmom "Ribari" Vice Vukova, u školi nije bio prepoznat kao glazbeni talent, pa na školskim priredbama nije sudjelovao – barem ne u glazbenim programima jer, kako je rekao njegov profesor, dara za glazbu nije imao. Situacija se promijenila već u srednjoj školi kada Cigoj prije mature upisuje Konzervatorij u Beču na kojemu studira na daljinu dok ne maturira, a uz austrijsku je stipendiju dobio i angažman u bečkoj Volksoperi. U to je vrijeme Cigoj bio član mješovitog pjevačkog zbora udruženih gimnazija u kojemu je pjevala i njegova buduća supruga Vesna Sekulić, tada mlada sedamnaestogodišnjakinja, koja je, prilikom priprema za nastup u Rusiji 1968. kada je profesoru i maestru Kranjčeviću bilo važno samo da Cigoj doputuje iz Beča, rekla: "Pa tko je taj Cigoj sad… kreten… koji će doći i nas spasiti?" Upravo je taj čovjek samo četiri godine poslije postao njezin suprug koji joj je za vrijeme godine studija u Beču na zagrebačku adresu poslao čak 553 pisma.
Osim velike pjevačke karijere koja je započela debijem u Splitu 1967. gdje je Cigoj opjevao Ernesta u "Don Pasqualeu", a nastavila se ulogama poput Rodolfa u Puccinijevoj "La bohèmi", Pinkertona u operi "Madam Butterfly" istog skladatelja ili pak Alfreda u Verdijevoj "La Traviati", za koju su se Zagrepčani čekali u redu pred blagajnom od šest sati ujutro, te brojnim albumima i singlicama pod oznakom najmlađeg svjetskog tenora, Krunoslav Cigoj u sebi je nosio i humanitarnu crtu koju nije spriječila ni teška bolest koja mu je dijagnosticirana 1985. godine. Radilo se o ne-Hodgkinovu limfomu, vrsti karcinoma krvi. Bolest mu se, nakon remisije 1986. godine, vraćala još sedam puta (posljednji put 2013. godine), a za života je pet puta imao sepsu, doživio je četiri infarkta, odstranjeno mu je 238 bubrežnih kamenaca te je posljednjih godina života patio od dijabetesa i neuropatije. Doživio je i dva teška moždana udara, no sve to Cigoja nije spriječilo da u ratnim uvjetima devedesetih godina pomaže građanima, a preko makadamskog puta na planini Igman putovao je u opkoljeno Sarajevo gdje je također pomagao potrebitima.
Sve prepreke koje su se našle na putu Krunoslava Cigoja nisu ga zaustavile u njegovu naumu da pomaže ljudima i usrećuje ih – bilo to na umjetnički način, kroz pjevanje i režiju kojom se počeo baviti kada je bolest uzela maha ili pak direktno pomažući malom čovjeku. Ovoga velikana i najmlađeg svjetskog tenora treba pamtiti ne samo po njegovim briljantno hvaljenim performansama nego i po njegovoj ljudskosti, a zasluženu počast definitivno mu je odao autor monografije Jasmin Bašić koji sebe ipak ne smatra piscem, nego samo čovjekom koji svoje poštovanje prema velikanu iskazuje knjigom.
– Mislim da je pretjerano reći da sam ja pisac. Nisam pisac, samo sam osjećao ogroman dug prema Kruni i očito imam talent da se mogu tako izraziti. Knjiga o Krunoslavu Kruni Cigoju isključivo je moj čin poštovanja prema velikanu kakav Krunoslav Cigoj i jest. Ono što možemo učiniti jedni za druge, to treba i učiniti, a ja sam pozvan na to i nadam se da sam to i opravdao – dirljivo je zaključio Jasmin Bašić koji je na jednako dirljiv način Krunoslava Krunu Cigoja predstavio u knjizi koja će, sada kada je napokon došla u Hrvatsku, zauvijek ostati velik dio naše operne povijesti.
