Od subote najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun počiva na starom groblju uz crkvu sv. Stjepana u Grohotama na Šolti. Sa Šolte je bila njena majka Antica Mateljan Andreis, na Šolti je provela dio djetinjstva, a u blizini crkve nalazila se i stara kuća Vesnina djeda koja je srušena još u Drugom svjetskom ratu. Vesnin novi, bijeli grob nalazi se pored skupnog ukopnog mjesta gdje je sahranjen i Vesnin djed, u blizini velike župne crkve sv. Stjepana.
Šolta se od Vesne oprostila dostojanstveno, uz limenu glazbu, dvije klape, delegacije rodnog Zlarina, gradova Šibenika i Splita, pjesnika Jakšu Fiamenga i predstavnika Društva književnika Herceg-Bosne čiji je Vesna bila član, te izaslanika ministra kulture Bože Biškupića. Nad otvorenim grobom posljednji je govorio šoltanski načelnik Nikola Cecić Karuzić, da bi nad grobom Vesnin prijatelj i suradnik Branko Pejnović potresno kazivao njenu pjesmu "Kad bi se moglo otputovati".
I dok je uz grob jedna od najboljih hrvatskih klapa, splitski Šufit, otpjevala pjesmu "Galeb i ja" te "Pismo moja hrli tamo", na komemoraciji u prepunom Domu kulture mogla se čuti i kongenijalna "Misao svijeta" Silvija Strahimira Kranjčevića koju je uglazbio Krešimir Magdić. A u toj su pjesmi i više nego potresni stihovi "Nitko ne zna kad se rodi, možda pravo onog sata, kada su se strašnom lupom, zatvorila rajska vrata. Il' su lažni ideali, ili laže ovo doba, tko će otkrit ovu zvijezdu, s onu stranu našeg groba".
