Nedavno je Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića teatrologinja i književnica Mani Gotovac predstavila svoj drugi roman “Ćutim te” u izdanju Profila. Njene autobiografske knjige - “Fališ mi” - bile su među najčitanijim knjigama objavljenim u Hrvatskoj, a bez javnog odjeka nije prošao niti njen prvi roman “Snebivaš me”, objavljen prije dvije godine. Za taj je roman Mani Gotovac ove godine dobila nagradu BOOKTiga kao najčitanija domaća autorica u svim istarskim javnim knjižnicama.
Kako to da ste za temu novog romana izabrali baš samoubojstvo adolescentice?
Nije to jedina, pa možda ni glavna tema romana. Ali bavljenje i tom temom pojavilo se kao nešto i slučajno i nužno. Evo kako se to dogodilo: najprije sam u Rimu, na jednom simpoziju o kazalištu, čula kolegu, kako spominje samoubojstva adolscenata na Mediteranu. Baš na Mediteranu. I spomenuo je i Hrvatsku. Štoviše, na vrlo „uglednom“ mjestu. To me sablaznilo. U to vrijeme počela sam smišljati teme za svoj novi obiteljski roman. Pa me tako i ta tema, nepovratno i neizbježno izabrala. Ona mene, ne mogu reći da sam ja nju. Tek kasnije, kada sam se već dugo razbrbljala i pomalo šalila sa svojim prilično brojnim likovima, tek sam tada vidjela dokument, nove podatke o samoubojstvima mladih na Mediteranu. Crno na bijelom, konkretni podaci, iz 2014 godine. Tablica je alarmantna. Evo, ovako piše: na sto tisuća stanovnika stopa samoubojstva mladih u Grčkoj je -1,3, u Italiji -2,5, u Španjolskoj -2,7, u Francuskoj -3,5, a u Hrvatskoj čak- 8,2. E sada, poznato vam je kako ne spadam u one koji misle da se pitanja otvaraju tako što se zatvaraju, ili bacaju pod tepih.
Naprotiv, mislim da tepih valja barem tu i tamo istresti zbog prašine. To mislim i kao kućanica i kao spisateljica. I nadalje, ne mislim da je pisanje umjetnost koja ne smije znati za ono što se zbiva izvan nje same, izvan te umjetnosti. Ne mislim da je umjetnost svoj vlastiti zatvoreni svijet, gdje se uglavnom koristi igra s riječima i izmišljanje novih kombinacija u jeziku. A ne mogu se nekako ni složiti s visoko uglednom i visoko važnom tezom prema kojoj pisanje zahtjeva puno znanja, razuma i pameti. To mi je smiješno. Što bi onda radila znanost? Pa imamo tog razuma i tog znanja koliko hoćete, imamo ih na pretek. Što se mene osobno tiče, takve nas teorije samo guše. Pa one ne padaju na pamet našim velikim piscima kao što su Zoran Ferić, Renato Baretić, Damir Karakaš i drugi.
Ja otvaram jedno prizemno pitanje. Ono koje postavlja Don Jere u Marinkovićevoj „Gloriji“: „A tijelo? Što ćemo s tijelom?“ . Mi više i nemamo tijelo, imamo samo ideju o njemu. Ideju, ili pornografiju. Mene, međutim, iz posve drugačijih rakursa zanima baš to nesretno i to odbačeno tijelo. Jer ono „ćuti“. Ne „šuti“ nego „ćuti“. To je stara dubrovačka riječ. I to na sve moguće i nemoguće načine. Time se bavim, o tome pišem posljednjih godina. To su i motivi romana „Ćutim te“.
Čime objašnjavate činjenicu da je Hrvatska dosta visoko na ljestvici europskih zemalja po samoubojstvima adolescenata?
Kada bih to znala objasniti, ne bih pisala roman. I u romanu otvaram samo pitanja i pitanja, ne dajem odgovor s kojim bismo se mogli, recimo, objesiti u miru i zadovoljno. Jer smo napokon sve objasnili. Ali na vaše pitanje, želim odgovoriti. Mogu samo reći ono što mi u ovom trenutku pada na pamet. Meni se čini kako smo nekako baš u licemjerju dosegli vrhunac sante leda. Kineska poslovica kaže: čim negdje primijetiš smjernost i pronicljivost, znaj, tu se radi o licemjerstvu. A kod nas sa svih strana smjernost, pa opet smjernost. I pri tome silna bogatstva. Pitanje hipokrizije u Hrvata danas je sveprisutno, ali nije ovovremeno otkriće. Kazalište ga je kroz vrijeme najbolje prokazalo. Moliere je prije neka tri stoljeća napisao slavnu komediju isključivo na tu temu, nazvao je „Tartuffe“. A mi smo odmah, s tim Tartuffom, odmah na početku, upali u klopku. Jedan ga je stari dubrovčanin, Moliereov suvremenik, smjestio u Dubrovnik, prepjevao na dubrovačku i nazvao „Tarto“. Predstava je bila zabranjena prije same izvedbe. Danas pak, s tom nesretnom Zmijom, koja se u kontekstu licemjerja, spominje već u Bibliji, stvari su kod nas već prilično opasne. Zmija se naime, sve se više zavlači u psihu mase. Zato se javlja u mom djelu.
Iako Vaš roman nije kriminalistički, pri kraju romana otkrivate povod za samoubojstvo vaše glavne junakinje. Ali, povod (pa ni razlog) nema veze s kriminalom, nego s ljubavi. Jeste li zapravo napisali ljubavni roman sa šekspirijanskim zapletom?
Ne znam pisati kriminalistički roman. Nije mi to bila namjera niti u primislima. Opsjedaju me pitanja tajne. Onih tajni, s kojima čovjek preživi život a da ni ne zna, kako mu upravo one, te tajne, određuju taj život. Tajnom sam nazvala ono neshvatljivo i ono onostrano u nama. U to neshvatljivo, u to što me progoni, prodire i svako pitanje o ljubavi. Prema ženi, muškarcu, majci, ocu, sinu, kćeri, baki, djedu… Uvijek su to, i ovdje, pitanja ljubavi. Nitko još nije uspio odgovoriti na njih, pa čak ni najveći, čak niti Shakespeare.
U romanu se spominju razvodi brakova, abortus, bračna nevjera, tajkunizirano društvo i militantne vjerske udruge. U kakvoj to Hrvatskoj danas živimo?
I incest… Ali točnije bi bilo pitati se u kakvom to svijetu mi danas živimo. Da, bojim se da je svijet opet upao u jedno od onih svojih, ponovljivih, toliko užasnih, a opet ponovljivih razdoblja, kao što je prema nekim interpretatorima, bilo staro rimsko carstvo, ili brojna druga. Takva stanja nužno prožimaju i autorsko djelo, na ovaj ili onaj način. Ali, moram dodati, i u takvom svijetu, i ovdje i tamo, uvijek postoji netko tko svira Mjesečevu sonatu ili netko tko pjeva o ljubavi. Znam, reći ćete, da sam romantična i nepopravljiva. Jesam, slažem se.
Hoće li vaš novi roman biti korisniji adolscentima ili roditeljima?
Moj roman neće biti od koristi mojim čitateljima. Nekako mi se čini kako roman ne može ni koristiti, niti štetiti. Da se ne znam koliko oko toga trudimo. Ali možda će nekoga od mojih čitatelja, primjerice, povesti u šetnju, odvesti da hoda po lišću u ovoj čarobnoj jeseni. Ili potaknuti da sluša dobru glazbu. Kao i svi romantici, ja sam zanesena prirodom i dobrom glazbom. Oni idu u red, rekla bih, onog danas pomalo onostranog. Priželjkujem da vas roman „Ćutim te“, pored dramatičnih pitanja našeg društva, odvede recimo, u šumu, na more, u rijeku… A tamo je uvijek neodoljivo, zagonetno i inspirativno. Više nego na betonu, nego na asfaltu.
ti si jedna ofucana babetina kojoj se daje previse paznje,upisi de u drustvo umirovljenika gdje ti je i mjesto pa tamo prodaj svoj talent