Kada netko poput Darije Lisenko odrasta u Kijevu u zgradi u kojoj žive samo pisci, a u stanu njena djeda dječjeg pisca postoji ormar pun knjiga koje je napisala samo njihova obitelj, biti pisac je kod zapisan u genima. No kada vas očev posao, u Darijinu slučaju diplomata i slavista Jurija Lisenka, u dva njegova mandata dovede u Zagreb, onome da morate postati pisac igrom sudbine ova mlada Ukrajinka dodala je i dio – na hrvatskom jeziku.
Prvi je put u Zagreb došla kao dijete i krenula u hrvatsku školu. Nastala je tada knjiga pjesama za djecu “Ide svašta!” koju je na hrvatskom jeziku napisala igrajući se s ocem. Imala je tada osam godina. Danas, u dvadeset petoj, izdala je “Nemam objašnjenja za ovo”, prvu zbirku, recimo to tako, odraslih stihova, ali i proze i kratkih priča.
– Kad sam se vratila u Hrvatsku krajem 2013., plan je bio završiti germanistiku i povijest umjetnosti, a pisanje je krenulo spontano. Otac me odveo na Jutro poezije. Očekivala sam mlađu publiku. Nisam se snašla, mislila sam da to nije za mene, da ne razumijem što ljudi oko mene pričaju. Došla sam još par puta, shvatila da vlada demokratska atmosfera, da svi mogu pročitati što žele i dobiti reakciju. Bilo mi je to fascinantno jer mislila sam da se pjesnici međusobno mrze i da će netko biti izviždan ako pročita lošu pjesmu. Dobila sam inspiraciju, napisala “Pod nebeskom kupolom” i pročitala je, iako jako preplašena... Ljudi su me saslušali, pohvalili i potakli da to razvijam. Dobila sam želju za poetskom komunikacijom, granica u dobi više se nije osjećala, počela sam aktivno pisati i eto – kaže autorica.
Najdražu pjesmu ne može izdvojiti, ali da mora birati onu koju bi svima pročitala, to je “Kako na nebu tako i na zemlji” na koju, kada je čuju, ljudi reagiraju plačem, a zanimljivo je i da piše u muškom rodu.
– Pjesništvo je neka vrsta ekshibicionizma. Volim imati distanciju od same sebe dok pišem i najbolje mi se čini raditi to iz muškog roda. Ali ne zato što sam žena, a ovo je suprotnost. Kad pišem u muškom rodu, nisam toliko muškarac koliko sam neki srednji rod – veli Daria koja je sama i oslikala svoju zbirku. I to ne iz hira. Iza nje je već nekoliko izložbi slika, a ilustrirala je i knjigu svjetski poznatog ukrajinskog pisca Andrija Kurkova “Bajka o čupavosti”.
“Krleža” s petog kata
– Nisam oduvijek pisala, ali sam oduvijek slikala. Željela sam upisati akademiju, ali ona u Ukrajini znači da ćeš biti slikar koji će radove prodavati na ulici. Slikari su dobri zanatlije i to se može naučiti u bilo kojoj dobi, a ja sam htjela naučiti nešto čime se može zarađivati. To je za mene germanistika koja će mi, recimo, omogućiti prevođenje. Uglavnom, kada su me svojevremeno likovni kritičari svrstali u doodle art, tada kao 13-godišnjakinju, imala sam krizu jer sam mislila da je moje crtanje moj stil, nešto što sam ja izmislila, a kad ono – to već postoji! Danas bih rekla da je moje crtanje čista grafika u koju ubacujem boju. Moram se pohvaliti da sam neke slike i prodala. Prvu je, na mojoj drugoj izložbi u Zagrebu, jedan Austrijanac kupio za 5000 kn. Nije loše. No važnije od svega mi je da sam u svojoj zbirci autorica i pjesama i slika. Ne znam nijednu zbirku u Hrvatskoj koju je napisao i ilustrirao isti autor. Uglavnom, u budućnosti bih htjela biti ilustratorica. U Ukrajini trenutačno imamo najjače ilustratore uopće. Ta činjenica zaslužuje više pažnje u svijetu i mislim da ću kao povjesničarka umjetnosti raditi na promociji toga – veli.
Zbog Darijine zbirke, kaže, čak i sretniji od nje njen je otac Jurij Lisenko, pjesnik čija je pjesnička skupina “Izgubljeno pismo”, osnovana 1988., uza smijeh u ropotarnicu povijesti ispratila sovjetsku vlast.
– Tata danas ne stiže pisati. Doduše, on voli reći da je pjesništvo kao val. Kad osjećaš da se približava, moraš ga uhvatiti i surfati dok pjesma ne bude završena. I on hvata taj val, ali želja mu je pisati prozu, a to je nemoguće jer pisanje proze je, što nitko ne želi prihvatiti ni kod vas ni u Ukrajini, naporan cjelodnevni posao za koji on nema vremena. No kada govorimo o piscima u obitelji, moramo spomenuti i mojeg djeda Vasilija Lisenka. U svoje vrijeme, iako dječji pisac, često je bio zabranjivan jer su Sovjeti sve filtrirali, a on je svoju netrpeljivost prema režimu maskirao u tekstovima. Rodio se 1927., preživio je gladomor, genocid Rusa protiv Ukrajinaca kojim su glađu izmorili čitava sela i u kojem su preminuli milijuni ljudi. Njegov brat nije preživio. Uglavnom, tada što god si napisao bilo je sumnjivo, pa čak i ako si za djecu pisao prevedro, pitali bi se zašto je to tako vedro... Pisao je pustolovne romane za dječake, nešto na tragu Indiane Jonesa, zanimljivo štivo koje još viđam po knjižnicama – govori pa o djetinjstvu nastavlja:
– Odrasla sam u tzv. kapsuli pisaca u kojoj je moj djed imao stan. Mislim, postojala je u Kijevu i ista zgrada recimo slikara, inženjera... I ja sam doista kao mala mislila da su svi ljudi pisci. Recimo, najpoznatija ukrajinska književnica Lina Kostenko živi na petom katu, a ona je nešto kao Krleža u Hrvatskoj. Sad zamislite da svaki dan srećete Krležu u liftu i svađate se s njim jer ste presporo ušli u lift. Osim toga, u tom stanu na 14. katu imali smo ormar u kojem je baka napravila izložbu svih knjiga koje je napisala samo naša obitelj. To je bio oltar kojem sam se divila. Mislila sam da svaki čovjek mora imati svoju knjigu, i to ne samo jednu. Oduvijek sam znala da ću pisati.
I tako na kavi uz priču o djetinjstvu istovremeno se oprašta od Zagreba. Njenom je ocu istekao mandat, ona je diplomirala i u trenutku izlaska ovog izdanja vratila se u Kijev, a evo i zašto:
– Osjećam da sam u Zagrebu napravila sve što sam mogla. Bilo bi dobro ostati ovdje u zaštićenom polju u kojem mi je sve poznato, ali za umjetnika je bitno s vremena na vrijeme napraviti veliku promjenu kako ne bi došlo do katastrofe kopiranja samoga sebe. Osim toga, možda zvuči blesavo, ali čini mi se da sam u Ukrajini potrebna kao povjesničarka umjetnosti jer, recimo, mi u školama nemamo likovno obrazovanje. Do petog razreda slikamo neke jabuke, ali nitko vam ne predaje o Van Goghu, a ljudi sad u ovo crno vrijeme osjećaju potrebu za umjetnošću i lijepim. Žedni su saznanja. Rado bih se zaposlila u nekoj galeriji kojih je zadnjih godina puno otvoreno, sve se razvija, u Kijev dolaze umjetnici iz raznih zemlja i čini mi se da bi za par godina mogao postati drugi Montmartre. Stanje u zemlji jest teško, život nije lak, rat traje, ali posla ima koliko želiš, no ne za plaće o kojima maštaju Hrvati. Imamo puno niže prosječne plaće nego u Hrvatskoj, ali niže su i cijene. To ne znači da nema dobro plaćenih poslova. Ukrajina je sada u fazi u kojoj možeš postati što god poželiš. Ako želiš biti kustos i raditi u galeriji i stvarati nešto novo, imaš tu mogućnost. U Hrvatskoj je u tom smislu sve rezervirano i čini mi se da se ne možeš probiti, a i ovo što se izlaže po Zagrebu kao da se vrti u krug. Hrvatska je u fazi apatičnosti i to se odražava i na umjetnost, a Ukrajina je zona X za koju nitko ne zna što se u umjetničkom smislu događa pa bi bilo sjajno povezati te dvije zemlje i scene.
Naučila sam biti strpljiva
I dok se pozdravlja sa svojim novim gradom, a ujedno i s pisanjem na hrvatskom jeziku koji je obogatila pjesničkom zbirkom, otkriva što će joj iz Hrvatske najviše nedostajati:
– Opuštenost. Filozofija života u Hrvatskoj na razini je zen budizma. To sam teško prihvatila kad sam došla jer nisam mogla na jednoj kavi sjediti pola dana, ali za šest mjeseci shvatila sam da nije bitna kava, već razgovor i da me to uči strpljenju. Sada imam više strpljenja nego Ukrajinci koji nemaju vremena ni razmisliti. Imate i predivnu klimu. Izmjene doba su izražene, ali umjerene i uz taj zen budizam s kavama Hrvatska je za mene zemlja iz snova. No u mojem slučaju nije vrijeme za taj penzionerski pristup životu. Sad sam u periodu u kojem se moram kretati i istraživati. Zagreb je moj grad kojem ću se vraćati, a novi Kijev tek idem upoznati.
Zgodna