Akademik Ivan Aralica u multimedijalnoj knjižari Tisak medije u nekadašnjem restoranu Astoria predstavio je u Zagrebu svoj opsežni roman “Život nastanjen sjenama”. Roman je objavilo Znanje prije pola godine.
Zašto ste odustali od klasičnog predstavljanja?
To je ovisilo o izdavaču i njegovu pratiocu koji je u sastavu Agrokora, Media Tisku. Oni imaju ovakve oblike promocija, u svojim knjižarama. Misle da je bolje imati medije nego nekoliko standardnih posjetitelja promocija koje su toliko česte da su dovele same sebe u pitanje. Na njih dolaze ljudi koji ne čitaju, a ove promocije imaju svrhu jedino ako bar dvojicu navode da čitaju. Dok sam objavljivao kod Pavičića, on je vidio da promocija sa stotinu ili dvije stotine ljudi ne daje nikakav učinak, ne misleći toliko na kupca, nego na čitatelja, a da konferencija za novinare daje veći broj i čitatelja i kupaca. Na promocije obično dolaze ljudi zbog zakuske koja slijedi. Ova je knjiga opsežna i ima autobiografske elemente.
Jeste li njome završili svoje autobiografsko pisanje?
Knjiga već ima život. Jedna od reakcija je: što si ovo sve objavio u jednoj knjizi kada si je mogao podijeliti na pet, šest romana. Unutra postoje cjeline koje su romani sami za sebe. U romanu “Sunce” je i bio poticaj za pisanje ovog romana, jer sam shvatio da imam nekoliko “Sunaca”. U mladosti sam pribilježio ta zbivanja. I “Sunce” je zabilježeno u noveli “Nosači smeća”. Kada čitalac čita ovu knjigu, ne može je odbaciti dok je ne pročita. Fascinira me što dobivam cijeli niz pisama zbog ove knjige. Ljudi žele nadopuniti ovu knjigu. Negdje u svom životu, kao jedan čovjek iz St. Louisa, bili su prisutni na nekim zbivanjima koja opisujem pa mi dobronamjerno predlažu produžetak priče ili određene korekcije. Imam desetak takvih pisama. Ovo iz Amerike naslanja se na dio romana Nacimetar. To je intrigantna istinita priča o pušci. Ja sam pratio život te puške dok je moja stanodavka davala da je čistim jer je odlučila ubiti tog Nacimetra, jer je on ubio njezinu kćer i njezina sina. A u pismu čovjek priča što je bilo s tom puškom kad sam ja otišao od te stanodavke.
Očito slijedi nastavak?
Pa hoće. Hoće. Hrvatska ima puno nagrada. Očekujete li neku nagradu za “Život nastanjen sjenama”? Ja sam dobio mnogo nagrada. Ne bih se trebao tužiti. Za Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, za koju znam da su me predložili u Društvu književnika, ali me nisu izabrali, znam da je politička nagrada. Dok sam bio u politici, bio sam predsjednik Odbora te nagrade i zato sam prije tri godine zamolio kolege da me više ne kandidiraju. Ne želim primiti nagradu iz ruku političara čiju politiku ne slijedim. Što se tiče čisto književnih nagrada, njih bih prihvatio. Ali, nagrade kao da su rezervirane za pisce dok se penju prema vrhu i u tome ima pravde. Kada pisac dođe na vrh, obično se kaže da piše standardno, a ako je standardno, onda mu ne treba nikakav uspon. Nakon Krležine nagrade, to se i meni dogodilo. No, ako se radi o književnoj nagradi, bih bio joj zahvalan, čak i Rozi.
Znači prihvatili biste i Rozu? Bih, iako sam bio u velikoj dilemi hoću li se odazvati ako je dobijem. No, vidio sam vani kako to rade pisci ili filmski glumci koji benevolentno primaju tu igru. No, političke nagrade ne bih prihvatio, kao što sam dok sam izašao iz politike rekao da niti u kakva politička tijela više ne želim ulaziti. Ljudima je jako zagonetno da nikada nisam bio član HDZ-a. A znate zašto nisam bio? Kada su me 1971. izbacili iz članstva Komunističke partije, zakleo sam se da nikada više neću ući niti u jednu partiju pa nisam ulazio niti u HDZ. I to srećom jer bi me ovi bili izbacili. Danas se u medijima puno piše o knjigama, ali njih nisu napisali klasični pisci, nego Vlatka Pokos, Nives Celzijus. Uzimaju li oni prostor Vama ili Vam šire čitateljsku publiku?
Kada sam počeo pisati povijesne romane, uz mainstream književnost postojala je i underground književnost. Nju su izdavali župni uredi, neka društva, Matica hrvatska. Kada sam sakupljao materijale za povijesne knjige, nailazio sam i takvu književnost. Ona me podsjeća na tu literaturu koja se javlja od celebritija. Meni nije bilo zazorno uzeti neke elemente od tadašnjeg undergrounda i od nje praviti svoje povijesne romane. Recimo “Graditelj svratišta” i ona priča o Divi Grabovčevoj bila je priča Ćire Truhelke, koju je kasnije Karačić, jedan fratar, dramatizirao. Sada o njoj pjeva Thompson, a to je isto povijesno lice koje sam u ugradio u “Graditelja svratišta”. Kamo sreće da i danas neki vrstan pisac iskoristi građu što je pružaju ovi celebrityji da napiše vrhunsko djelo o tome duhovnom i socijalnom svijetu. Nadam se da će se pojaviti autor koji će biti u stanju da sve ovo iskoristi kao građu da se napiše priča o tim, a ne želim ih povrijediti, jadnicima.
Vladimir Nazor Poglavnik Nad starim dvorom usred glavnog grada ko plamen vječnog svietla stieg vihori; u dvoru, blied od neprekidnog rada: Poglavnik bdije, jer narod se bori. I premda svu noć, ko uklete sjene, more Ga brige mnogih podanika, ipakipak Mu bdienjem izmučene sjene sa smieškom prime stranog poslanika. Ko dobra majka često prigne čelo nad uzglavljima ranjenih junaka; ko brižan otac izlazi u selo vidjeti poljske radove seljaka. A ipak nikad nitko ne će znati: sa koliko se boraca On bori, od kolikih Mu boli srdce pati i kolikom Mu snagom duša gori! Tek će budućnost, što će vedra teći, znati, što bješe činio i htio, a poviest naša s ponosom će reći: Naš Poglavnik je velik vladar bio! To koketiranje sa politikom vas ne smeta kada je netko iz tzv građanske branše.