Ima mjesta koja, kada se tamo dođe, zahtijevaju šutnju. Ne zbog toga jer se ne bi imalo što reći – jer bi ta mjesta bila bez povijesti, bez svoje priče – nego upravo obratno; povijest tih mjesta poništava sve ono što bi se o njima moglo kazati. Nema takvih mjesta mnogo, ali jedno od njih svakako je Auschwitz. Mislim da ni ovdje ne bi trebalo trošiti riječi na opise onoga što se u toj nizini i koncentracijskom logoru događalo od 1940. do 1945., ali upravo zbog svega što se tamo dogodilo to ime postalo je simbolom pakla na zemlji.

Početak finiša igrano-dokumentarnog filma “Caffe Auschwitz” snimamo upravo u Auschwitzu, u samom logoru, na njegovom ulazu, ispod čijeg su natpisa da “rad oslobađa” ušli milijuni, a rijetki izišli. Snimanje se nakon toga nastavilo u obližnjem Birkenau, također konclogoru, ali i mjestu gdje su vlakovi dovodili milijune kasnijih žrtava koje nisu ni slutile da je pogled kod odvajanja obitelji na tom kolodvoru bio i njihov zadnji kontakt prije odlaska u plinske komore.
Kamen iz Hrvatske

Dočekao nas je sivi, oblačan dan, kiša nije počela padati, ali je sve nagovještavalo da nije daleko. Prije dolaska ovamo, snimali smo u Varšavi scene s Jozefom Szajnom, slavnim poljskim redateljem, slikarom, kiparom, osobom čije se ime nalazi u svim enciklopedijama prošloga stoljeća.

Szajna je u filmu most koji povezuje dva vremena: ono koje je bilo stravično i ovo današnje za koje se mnogima čini kako je sjajno i puno svijetle budućnosti, no je li baš tako, o tome govori i taj slavni Poljak. Nije uopće optimist, a na koncu, kada je želio reći nešto što uistinu misli o današnjoj Europi, zamolio nas je da iz nacionalnoga kazališta, gdje smo do tada snimali, odemo u predgrađe Varšave, jer da je to idealna scenografija za ono što želi reći.

Naravno, udovoljavamo njegovoj želji, odlazimo izvan Varšave i zaustavljamo se na odlagalištu smeća. Tone smeća uokolo, blato, smrad i mnoštvo glasnih ptičurina koje kriješte nad našim glavama i nad tekstom koji govori Szajna. A tekst opisuje Europu danas, kao nimalo ugodno mjesto na kojemu bi čovjek sanjao o budućnosti. Szajna je, inače, kreator skulpture u nastajanju u Auschwitzu, koja se zove “Brdo sjećanja”. Bit će to simbolično brdo na koje će se uime mira donijeti i mnogo kamenja iz cijelog svijeta. Kada smo dogovarali snimanje, rekao nam je da očekuje i jedan kamen iz Hrvatske. Naravno da smo mu ispunili želju.

Zrinka “pukla” u ćeliji
Glumac se u svojoj karijeri susreće s mnogim neobičnim zadacima. Ponekad su u pitanju i redateljski hirovi, međutim, ovoga puta nije bila riječ o mom hiru u odnosu na sjajnu Zrinku Cvitešić, nego je tekst koji ona izgovara  jednostavno morao biti kazan na ulazu u logor, ispod onog natpisa “Arbeit Macht Frei”. Zbog mnogih razloga, kao što i ovaj film nastaje ne samo iz jednog razloga. Smatrao sam da za tekst, što ga Zrinka treba reći i koji je na neki način lajtmotiv filma, nije svejedno gdje treba biti izrečen.

Ponekad scenografija nije sama sebi svrhom, ona vrlo često glumcu pomaže da bude uvjerljiviji. A pod ovim vratima Zrinka je rekla: – Ime Mu00FCnchena postalo je simbolom kapitulacije pred Hitlerom. Točnije, u Münchenu su ujesen 1938. godine četiri velike zemlje – Njemačka, Italija, Francuska i Velika Bitanija – dogovorile sudbinu jedne male, kojoj su zanijekali čak i pravo govora. U zasebnoj su prostoriji dva češka diplomata cijelu noć čekala da ih se izjutra dugim hodnicima odvede do dvorane u kojoj su im Chamberlain i Daladier, umorni i blazirani, zijevajući objavili smrtnu presudu...

Neovisno o njezinu sjajnom talentu, mislim da je ovo mjesto znatno olakšalo Zrinki da bude sasvim uvjerljiva u odnosu na ono što taj tekst treba značiti u filmu.
Snimali smo još u samom logoru, a na koncu, bez velikih dogovora i velikih riječi (jer mjesto uistinu mnogo toga može odrediti) na samom kraju snimanja, u ostacima ćelija bez prozora do kojih vode dugi hodnici, snimamo našu glavnu glumicu koja sve to gleda, ide sasvim polako, teško vjerujući da je u tim izbama netko mogao živjeti, a kamoli preživjeti.

I na tom samom kraju hodnika, dalje se nije moglo, kada se zaustavila pred zadnjom ćelijom, u njoj se sve slomilo i napravila je jedino što je mogla – iz nje je izašla pjesma. Bilo je to nešto između miješanja riječi i jecaja, stihova koji govore o dugi koja više i nije duga i o životu koji je negdje drugdje..., ali dalje ostavimo filmu da ispriča što želi reći.

Nakon svega uputili smo se u ured gradonačelnika Oswiecima, gospodina Janusza Marszaleka, koji nas dočekuje kao drage goste, a mi mu predajemo kamen na kojemu piše “Croatia”. Vukovarski kamen kao dio jednoga hrvatskog mjesta o kojem, kada se dođe na određene lokacije, također riječi nisu potrebne. Kamen će biti dio brda koje kreira Jozef Szajna. Gradonačelnik moli da jednu svečanu projekciju svakako napravimo i u njegovu gradu. Naravno da pristajemo, a mi njega pozivamo na prvu prezentaciju filma i, naravno, u Hrvatsku.
Povratak u Krakov, kombijem, opet je obilježila šutnja. Nisu potrebne riječi da bi se objasnila.

2

ljubavni status

Koga ljubi Zrinka Ljutić? Skijaška zvijezda svoju sreću ne skriva

jeste li znali?

Zloba im viri iz očiju: Ovo su najpokvareniji horoskopski znakovi

12

jedan od najznačajnijih voditelja

Gdje je danas Oliver Mlakar? Živi na selu, a radi i u 90. godini

100% reciklabilna

Je li ovakva ambalaža put prema čišćoj budućnosti?

Vrijeme je za promjene

Stakleni stropovi i ljepljivi podovi: kako nevidljive prepreke koče napredak žena

Poznati trgovački lanac priznao veliku grešku: Proizvode su naplaćivali skuplje, imate pravo na povrat novca