Kada Dinka Bogdanića, proslavljenog baletana i koreografa, podsjetite na njegove davne plesne role na sceni zagrebačkog HNK, razgovor se odmah vrati u sadašnjost. Sa sjetom smo tako zaključili da je propuštena idealna prigoda – 150. godišnjica HNK Zagreb – da se na scenu vrati Papandopulov balet “Tri kavalira frajle Melanije” koji su po pripovijetki Miroslava Krleže koreografirale Sonja Kastl i Nevenka Biđan. A na pitanje koliko je gorčine ostalo zbog načina na koji je otišao s pozicije ravnatelja Baleta, odgovara:
- Prošlo je dovoljno vremena, ljutnja je prošla, kao i gorčina. Ali štrecne me kada odrasli ljudi, zreli plesači, nemaju snage reći koliko sam dobroga za njih napravio. I žao mi je zbog velikog pada kvalitete, jer kada sam ga ja radio, zagrebački balet bio je na europskoj razini. Žao mi je i publike koja mi prilazi i govori da idu gledati sadašnje predstave jer drugih nema.
Ovaj smo razgovor dogovarali za dan kada ste u Zagrebu, jer trenutačno radite u Ljubljani. Kada je premijera?
- U Ljubljani radim balet na glazbu Louisa Armstronga. Priča nas vodi u New Orleans, u noćni klub u kojem on počinje svirati. Tada na scenu ulazi par u bijelom. Naravno, tu počinje ljubavna priča, jer žena u bijelom zbog glazbe se zaljubljuje u crnog glazbenika. Slovensko narodno gledališče u Ljubljani ima crnog plesača (Joseph Bunn, op. a) i on je moj Satchmo. Riječ je o dijelu baletne “Večeri pod zvijezdama” koja će premijeru imati 28. listopada, a uz moje viđenje Armstronga tu je i poznata koreografija Twyle Tharp “Ples sa Sinatrom” koju je ona davno radila s Barišnjikovim. A moj “What a wonderful world... can be” nosi poruku da je moguća crno-bijela ljubav.
Dakle, sretan kraj?
- O, da. Ovdje je to boja kože, ali uvijek postoje ljudi koji ne vole različito. I zato moja poruka da ljubav pobjeđuje, bez obzira na to je li to muško-muški ili žensko-ženski odnos, je li brak ili nije.
Nedavno ste se vratili i iz Moskve, s još jednog velikog posla.
- Ondje sam snimao "Labuđe jezero" za TV-kuću Arte.
Koji je vaš posao na snimanju jednog takvog baleta za televiziju?
- Mi bismo to preveli kao umjetnički konzultant, jer redatelji i snimatelji ne poznaju dovoljno sam balet. Treba im netko tko će ih upozoriti na ključne stvari. Ja sam taj koji kaže: pazite, princ ulazi s lijeve strane, ili ne snimati bijelog labuda do koljena nego cijelog, ili ovo je dramatičan trenutak i kamera mora biti na licu balerine... Uz to, kada je sve snimljeno, ja radim i na montaži. Ja sam taj koji spašava plesača ako je pao sa špice ili umontiram skokove od dana prije ako su bolji... sve kako bi završna slika tog baleta bila što bolja. To je posao koji radim već dobrih deset godina, a u njega sam se zaljubio kada su u Münchenu snimali Giselle s Nurejevim. Tada sam vidio kako to gospodin Nurejev radi.
Kada već pričamo o snimanju baleta, moramo komentirati i tužnu činjenicu da HTV nema emisiju o baletu, za razliku od slovenske televizije?
- Nevjerojatno! Svake nedjelje žurim kući da stignem gledati. Imaju snimljeno i ono što smo mi u Zagrebu i zaboravili da smo radili.
Hoće li taj nedostatak barem djelomično popraviti "Povijest hrvatskog baleta" koju radite?
- Već nekoliko godina s Dianom Vukas pripremam povijesni film o hrvatskom baletu. Skupili smo već mnogo materijala. Dobili smo i neke snimke iz Beograda i Ljubljane. Nadam se da ćemo realizirati dokumentarnu seriju u tri nastavka od po 45 minuta. Sve, naravno, ovisi o financijama.
A situacija u HNK Split?
- Svuda nam se politika previše miješa u umjetnost – u Splitu, Velikoj Gorici, Zagrebu. Doista bi uglednici u Ministarstvu kulture trebali lupiti šakom o stol. Gospodin je ekonomist! Super, neka bude menadžer kazališta. Ali intendant je svuda u svijetu – i mora to biti – umjetnik. No, zar je Zagreb drukčiji? Ako se mijenjao Zakon o kazalištu da bi se zaposlila prijateljica premijerove žene, onda smo u velikom problemu, kaže Bogdanić.
