Dvorana na vrhu HNK Zagreb, dvorana za tonske probe. Publika sjedi po obodima dvorana. Ulazi Livio Badurina, prilazi drvenoj oplati i otvara prozor, jedan od onih na samom vrhu zgrade. Dugo sjedi zagledan u zagrebački mrak i svjetla grada, a zatim se baci na pod i cijelim ispruženim tijelom odskliže do sredine prostora. Sve koji smo iskusili samoizolaciju vratio je u taj prostor samoće. No kada uz njega stane Ema Crnić i kada se zagrle, čini se kao da su zagrlili i sve nas u publici.
Ovim scenama počinju “Zagrljaji”, autorski plesni projekt Ksenije Zec, koji je rođen iz njezine osobne boli, kada se u bolnici suočila s nemogućnošću da zagrli supruga, koji je, nakon teškog infarkta, u bolnici bio spojen na sve zamislive cjevčice i aparate. A kada je nakon smrti njezina supruga zavladala pandemija koronavirusa i stigao onaj najstroži lockdown, ova je cijenjena koreografkinja shvatila da je njezin osobni problem postao opći. Svim su ljudima tada uskraćeni ne samo zagrljaji nego i ona temeljna utjeha koja dolazi iz običnog ljudskog dodira. I tako je nastala predstava, izvedena u koprodukciji HNK Zagreb i Umjetničke organizacije 21:21, koja tematizira upravo zagrljaje i dodire. Njezina je posebnost što progovara o “općoj” ljudskoj praksi, zagrljajima, koji se protežu od majčinskog do onog utješnog, koji ponekad dođe i od potpunog neznanca, iz kojih su isključene erotičnost i seksualne konotacije.
Dramaturgija Saše Božića tako pokazuje kako se to grle žena i muškarac, dvije žene, a tu je i ironičan odmak o dvojici muškaraca koji će učiniti sve da se ne bi dodirnuli. Upravo ta dionica predstave koju plešu glumci Badurina i Krešimir Mikić u ovu priču unosi i smijeh, jer pomalo nalikuje na scene iz crtića “A je to”. U predstavi “skladanoj” za dva glumca i dvije plesačice pleše i Petra Hrašćanec, odlična u potresnim dionicama koje govore o potrazi za dodirima u samoći.
“Zagrljaje” treba pogledati i zbog glazbe Nenada i Alena Sinkauza. I nakon predstave svatko treba zagrliti nekoga.
