Većini je ova 2020. u najmanju ruku grozna. Zbog pandemije kao da čekamo da ona tek počne, no za Sinišu Leopolda prilično je važna, prava obljetnička. U ovoj godini ne samo da je ranijoj kolekciji Porina dodao još dva, u kategoriji tamburaške glazbe i u kategoriji folk-glazbe za Krapinski festival, nego obilježava i 35 godina na čelu Tamburaškog orkestra HRT-a, što je najdulji staž istog čovjeka na čelu nekog orkestra na svijetu, 35 godina profesorskog rada na Muzičkoj akademiji, ali i 35 godina braka, što je sa suprugom Lili i dvojicom sinova nedavno proslavio u Okrugljaku.
Aktivan i u karanteni nakon potresa napisao je “Valcer Zagrebu”, a i za Dan grada posvetio mu pjesmu “Uvijek tvoji”, na tekst Željka Krznarića, uz svojevrsni bend aid u kojem sudjeluju Jacques Houdek, Miro Ungar, sestre Husar, Zdenka Kovačiček, Dino Jelusić...
Od korone ne strahuje, no bilo bi mu žao, kaže, da virus prekine probe njegova orkestra za koncerte 9. srpnja na Bundeku i 15. srpnja s Matejem Meštrovićem na južnoj strani HRT-a.
U bazi podataka ZAMP-a ime Siniše Leopolda spominje se u više od tri tisuće djela na kojima je sudjelovao kao aranžer, skladatelj, izvođač, dirigent, a više od 600 djela prijavljeno je ponajviše za tamburaške orkestre.
Tamburu svira odmalena, proputovao je cijeli svijet, svirao Mubaraku i Indiri Gandhi. U orkestar HRT-a kojim danas ravna iz Samobora je došao 1975. godine kao maloljetni honorarac i zasvirao u njemu brač. Paralelno je studirao i, kad je diplomirao na Akademiji, ušao je u radni odnos na HRT-u, svirao još desetak godina i počeo dirigirati. I od tada on i orkestar, koji sljedeće godine obilježava 80 godina neprekinutog djelovanja, s velikom radošću rade i druže se.
– Kada sam se prije četrdesetak godina zaposlio kao svirač u Tamburaškom orkestru HRT-a, postao sam sedmi stalni član. Danas on ima 16 stalnih svirača. U arhivi HRT-a postoji nekoliko tisuća snimki naših skladbi koje ostaju dokument vremena za buduće generacije. Naš orkestar praizveo je prvi tamburaški mjuzikl, sudjelovao u praizvedbi prvoga koncerta za Jazz i Tamburaški orkestar, praizveo je prvi trostavačni koncert za bisernicu i tamburaški orkestar... Dva desetljeća održavamo koncertni ciklus “U ozračju tambure”, svakog 1. siječnja već 17 godina sviramo novogodišnji koncert “Valceri, polke i druge špelancije”... To su samo neke posebnosti koje nas kao orkestar čine jedinstvenima u svijetu. No prije svega, svi smo prijatelji pa ćemo i ovu sezonu završiti roštiljanjem u srpnju, što već tradicionalno nazivamo našom “livadom” – kaže Siniša Leopold.
Bilo je razdoblja kada su održavali više od 160 koncerata godišnje, posebice tijekom Domovinskog rata, često i na prvoj crti bojišnice, po Slavoniji, a nisu tada prestali odlaziti ni na Požeški festival, iako su putovanja do Požege trajala i po devet sati. Zajedno su proputovali svijet, a krajem 2019. godine, prije same pandemije, bili su na turneji u Kini.
– Doživjeli smo ovacije na svakom koncertu, svi koncerti bili su popunjeni, a govorimo o dvoranama od po 1500 mjesta. Svirali smo skladbe samo hrvatskih skladatelja. Ti su ljudi prvi put čuli tamburu, a kamoli našu glazbu. Dobili smo i pozive za povratak, poziv u Mongoliju, no to će čekati neka sretnija vremena – dodaje Leopold koji, kako smo i spomenuli u uvodu teksta, već 35 godina odgaja nove generacije tamburaša, a vijest koju 99 posto naših građana još ne zna jest da na Muzičkoj akademiji ispite upravo polaže prva generacija studenata kompletnog petogodišnjeg integriranog studija tambure, prvog i jedinog takvog u svijetu.
– Trebalo je dugo do tog priznanja, ali evo dogodilo se u jesen prošle godine. Tijekom pet godina studenti stječu akademska znanja i vještine na tamburi kao umjetničkom solističkom instrumentu i svladavaju umijeće komornog i orkestralnog muziciranja. Upisano je desetero sjajnih tamburaša, a sve kolegije vodimo prof. Veljko Valentin Škorvaga i ja. Znatno se obogaćuje tamburaška literatura. Edukacijska vertikala muziciranja na tamburi ovime je konačno zaokružena. Brojni učenici osnovnih i srednji glazbenih škola sada mogu nastaviti svoj nauk o tamburi na akademijama, a time se mijenja i poimanje o umjetničkoj vrijednosti tog instrumenta. U konačnici, ovakav studij tambure našu bogatu i prelijepu tradicijsku baštinu glazbenom svijetu čini još interesantnijom i vrednijom – kaže.
Poslije svega navedenoga ne možete ne pitati stigne li spavati, na što sa smiješkom odgovara:
– Tu i tamo, dosta mi je četiri-pet sati.
I dok se rock-gitariste obično pita koliko gitara posjeduju, u Leopoldovu slučaju isto pitanje ide prema broju tambura. Odgovara da bi ih se skupilo desetak i kako zna da rock ne spominjemo tek tako jer slijedi zabavna crtica iz njegove rock-prošlosti. Naime, Siniša Leopold bio je osnivač najmlađeg rock-sastava u bivšoj državi.
– Tako je. Sastav se zvao Fenixi. Počeli smo svirati u petom razredu, da bismo pri kraju osnovne škole imali već nekoliko autorskih koncerata na kojima smo mi, članovi benda, već bili autori i svih skladbi. Sjećam se kako sam u šestom razredu napravio pjesmu “Labud, rak i štuka” na stihove Gustava Krkleca. Ljudi s televizije došli su nas snimiti kako je izvodimo na samoborskom kamenolomu. U srednjoj sam upisao Glazbenu školu u Zagrebu pa je ta rock-glazba ostala nekako po strani. Ali moja školska generacija – godinu dana ispred mene bio je Rajko Dujmić, koji je bio najtalentiraniji violinist generacije, te Husein Hasanefendić, koji je svirao gitaru – ostala je u tom pop-rock izričaju – prisjeća se pozirajući našem fotografu u svojem domu, u malom tavanskom studiju u kojem čuva sve nagrade, pa i Porine, te veselo kaže: “Nadam se da će ih biti još”.
Mi kažemo da sigurno hoće jer svojim promicanjem tambure to zasigurno zaslužuje.
