Akademik u trapericama, plodni romanopisac, leksikograf ali i zapaženi scenarist, ljubitelj rocka, stripa i piva, Goran Tribuson upravo je objavio završni dio autobiografske prozne tetralogije nazvan “Vrijeme ljubavi”. Tako je, nakon “Ranih dana”, “Trave i korova” i “Mrtve prirode”, dovršio svoje literarno, ironično i duhovito promišljanje vlastitog djetinjstva i života, ali i portretiranje jednog vremena o kojem smo, gledano iz današnje političke sve dominantnije perspektive, znali ili jako malo ili gotovo pa ništa.
Točno, Goran Tribuson piše o vremenu “teške komunističke diktature” i “najcrnjeg mraka”, ali bez neke povijesne distance, jer mu ta distanca očito nije potrebna, iako se povremeno onako usput, pomalo lijeno i bez afekta, poput starog iskusnog mačka, očeše i o današnje uspjenjene interpretacije ne tako daleke hrvatske povijesti. Goran Tribuson očito nema potrebe frizirati vlastitu povijest ni biografiju, niti se denuncijantski precizno i maliciozno baviti tuđim lošim savjestima i grjehovima. Ne želi da se docira njemu, ali ni on ne želi docirati drugima.
Sudeći po njegovim rado čitanim knjigama, djetinjstvo je uglavnom proveo u Bjelovaru, u mirnom obiteljskom krugu neopterećenom politikom, i nije se bavio odnosima u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije ni Hrvatske, nego prvim seksualnim iskustvima, prvim bezazlenim alkoholiziranjima, prvim siromaškim putovanjima na more gdje su se mogle ubrati i nevine ili malo manje nevine strankinje i podjednako siromašne turistkinje s kontinenta. Tribuson se predvidljivo bavi i upravo strastvenim upijanjem zapadne kulture i civilizacije bilo preko traperica, bilo preko rock-glazbe i napose Boba Dylana, bilo preko, mahom stranih i to američkih (ali i francuskih) filmova koji su zapljuskivali čak i provincijska kina u kojima se panično tražila ulaznica više.
“Vrijeme ljubavi” posvećeno je prvim ljubavnim (i neljubavnim) iskustvima, pa čak i prvom seksu o kojem Tribuson piše šarmantno, bez preuveličavanja, ali ipak s potrebnom količinom strahopoštovanja. I pripadajuće diskrecije, naravno. “Vrijeme ljubavi” sasvim sigurno nije Millerova “Rakova obratnica”. Ako u njemu i ima ponešto poprilično nevine dječje erotike (budite mirni, bez pedofilije), sasvim sigurno nema pornografije, čak ni u naznakama, iako je Tribuson autor iz čijeg opusa strši i opsežna knjiga navlakuša “Povijest pornografije”. Pitka je ovo i relaksirajuća knjiga s mnoštvom neopterećujućih digresija, proza koja se ne utapa u nepotrebnim lascivnostima, pravi portret jednog malog, običnog života koji je, doduše, prožet intelektualizmom, razglabanjima o klasicima svjetske literature, ali i odnosu između stvarnosti i mašte u kanonskim književnim djelima. I to ponajprije u romanu “Vrt obitelji Finzi-Contini”, koji je napisao talijanski pisac Giorgio Bassani.
Zbog tog poznatog romana Tribuson sa suprugom odlazi i na pravo istražiteljsko putovanje u otmjenu i oholu Ferraru, u kojoj povremeno njuška i po židovskim grobljima i raspituje se i po tavernama ne bi li dokučio tajne koje skriva svako reprezentativno književno djelo. Pojednostavljeno rečeno, Tribusona zanima piše li Bassani o vlastitoj neuzvraćenoj ljubavi ili se u romanu “Vrt obitelji Finzi Contini”, koji je na filmskoj vrpci ovjekovječio jedan Vittorio De Sica (čiji film Tribuson ne voli), poslužio različitim spisateljskim trikovima kako bi bazičnoj stvarnosti dao umjetnički utemeljenu nadgradnju.
“Vrijeme ljubavi” stoga je na mahove putopisna knjiga, knjiga o autorovim najdražim knjigama, piscima i filmovima, ali i najdražim mjestima iz djetinjstva (među njima posebno mjesto pripada bjelovarskom kinu Partizan koje je početkom devedesetih pretvoreno u skladište za robu iz humanitarne pomoći), ali nikako ne i knjiga u kojoj autor preuveličava svoju hrabrost, pamet ili povijesni značaj. U predgovoru, autor pomalo samokritično i autoironično citira engleskog pisca Juliana Barnesa koji misli da je po glavi pisca dopušten samo jedan autobiografski roman. Na sreću, pisac Tribuson nije poslušao pisca Barnesa.•
Tribuson je legenda. Tek će vrijeme pokazati da je u hrvatskoj književnosti pokrenuo jedan sasvim novi trend pisanja, prikazujući stvari iznimno britko i prilagođeno prosječnom čovjeku koji se može prepoznati u gotovo svakoj njegovoj knjizi.