Ljudi nisu stvoreni da bi pokapali vlastitu djecu. Ako vam treba još koja potvrda ove vjekovne istine, pročitajte priču koju je umjesto predgovora napisao poznati redatelj Branko Ivanda u zbirci priča “Bol”, u kojoj su sabrana djela njegova prerano preminulog sina, također redatelja, Nikole Ivande.
Izašla posmrtno, ova zbirka u kojoj se nalazi i roman u fragmentima, ali i tri filmske priče, svog autora predstavlja u najboljem književnom svjetlu. Njegova su djela vrlo raznorodna, od priča koje djeluju kao stranice istrgnute iz nekog scenarija, a koje je najbolje okarakterizirati kao upute za snimanje, podsjetnik koji je Nikola pisac ostavio Nikoli redatelju za neki budući projekt, preko onih koje su čista znanstvena fantastika pa sve do priča kroz čije se redove otkriva istinski hedonist koji je znao uživati u životu, ali i poslu koji je odabrao. Velik dio tog hedonizma očito je bilo i čitanje, a se njegovi literarni uzori redom otkrivaju na stranicama “Bola” u asocijacijama koje prizivaju Kafku, Twaina, Dostojevskog, Čehova...
Zato i najmanja skica iz svakodnevnog života, ona u kojoj se naoko ne događa ništa (osim života samog), otkriva istinskog kroničara, ali i pisca koji s lakoćom brusi svoje rečenice i u njima postiže gotovo pa filmsku redukciju. Pred čitateljem se tako redaju neki literarni “kadrovi” koji se doslovno mogu “odvrtjeti” u njegovoj glavi. Junaci tih priča uvijek su neki ljudi koji žive tu oko nas. Najčešće su to oni od kojih je društvo diglo ruke, baš kao što su oni digli ruke od života. Autor ih redom ponovno otkriva i pritom čitatelja tjera da obrati pozornost na njih, kako na one koji nastanjuju stranice ove knjige tako i one koje će možda već sutra sresti na nekoj zagrebačkoj tramvajskoj stanici.
Naravno, nemoguće je zaobići temu koja se pojavljuje u gotovo svakoj priči, a to je odlazak. Ponekad je to onaj običan odlazak, kada likovi za sobom zalupe ili tiho zatvore vrata, a ponekad onaj o kojem svjedoči duh koji se ženi obraća kroz ekran televizora. Nagađati o tome je li to bila slutnja vlastitog preranog odlaska nema previše smisla. Treba se samo prepustiti dojmu koji se rađa nakon što se sklope korice ove knjige, a koji potvrđuje da najbolji odlaze prvi.
