Kada je 24. ožujka 2016. godine objavljeno da će baš Rijeka biti Europska prijestolnica kulture 2020. s konceptom Luka različitosti, mnogima je ta vijest teško sjela na želudac. Tako na objavu nije došao tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović, nego je poslao svoju zamjenicu Anu Lederer. Poruka je bila potpuno jasna.
Iako je i 2016. godina politički bila iznimno užarena, vjerojatno nitko nije očekivao da će samo četiri godine poslije riječko prijestolništvo započeti uz toliko polemika, napada, potpuno različitih ocjena i procjena, uvreda, pa i poziva na obranu domoljubnih svetinja.
Istina, ekipa ljudi koja je od 2016. do danas radila na EPK učinila je sve da se o projektu, barem u hrvatskim, nacionalnim okvirima, zna što manje. Radilo se gotovo u ilegali. Čak je i Banja Luka po Zagrebu prije dvije godine postavila jumbo plakate u kojima se ponosno kandidirala za bosansko-hercegovačkog kandidata za EPK, ali u Zagrebu jumbo plakata EPK Rijeke nema. Jer da nema novaca, čulo se iz Rijeke.
Ekipa koja je EPK izborila i ona koja ga provodi drastično se promijenila. Bilo je to očito unutarnje raslojavanje. Puno je riječkih umjetnika pa i institucija s vremenom tiho ispalo iz projekta poput pijeska iz pješčanog sata. A kada je u siječnju na Trg 128. brigade Hrvatske vojske postavljen “Stog sijena” Ivana Kožarića, bio je zapaljen u roku od dvadeset četiri sata. Je li to bio tek slučajni ispad slučajnog vandala ili nagovještaj loše karme za najveći kulturni događaj u povijesti mlade hrvatske države?
Jer puno ozbiljnija histerija javila se kada je objelodanjeno da će se u svibnju na riječki Neboder postaviti crvena petokraka (doduše bez Titova imena), instalacija Nemanje Cvijanovića. Zastupnik Hasanbegović odmah je iz Sabora zatražio konzervatorsku zaštitu Nebodera koji je spomenik kulture, a dio hrvatske javnosti počeo je optuživati EPK Rijeku za restauraciju komunizma i jugoslavenstva.
Sve je kulminiralo 1. veljače na dan otvorenja EPK kada je na riječkom Korzu postavljena Lenta vremena na kojoj se našla i zastava Jugoslavije, a onda se i u spektakularnom finalu otvorenja u riječkoj luci mogla čuti partizanska himna “O bella ciao”... I kontekst je pojeo tekst, a ideološki duh izletio je iz boce nošen nervoznim jugom u sve dijelove Hrvatske, pa i izvan nje. Zašto su se, dakle, ideološke rasprave tako snažno uplele u riječki kulturni projekt od nacionalne važnosti? Je li tu kriv program i koncept riječke Luke različitosti koji često i intenzivno propituje riječku povijest? Ili je kriva riječka gradska socijaldemokratska vlast koja nikako da izgubi na lokalnim izborima? Jesu li krivi novinari koji potenciraju ideološki pogled na kulturne događaje? Ili su krivi građani koji misle da zvijezda petokraka (ili njemački nacistički simboli) ne spadaju u kulturnu ponudu grada europske prijestolnice kulture?
– U Hrvatskoj je previše toga ideologija zato što je podjela ideološka-politička i puca po dugoj liniji isključivosti: tko jest, a tko nije prihvatio Hrvatsku za svoju domovinu. Neki su izgubili domovinu Jugoslaviju i nisu prihvatili Hrvatsku, sve drugo su detalji i fingiranja u politici. U Rijeci je pak sve ideologija; to je grad u kome je nastao fašizam, a onda je predao štafetnu palicu svom dvojniku komunizmu. EPK u Rijeci služi Partiji, orjunašima i jugofiličarima da skrenu pozornost na “grad različitosti” u kome živi kozmopolitski duh prošlih industrijskih vremena Austro-Ugarske. Zapravo je riječ o restauraciji “bratstva i jedinstva” i promociji “našeg” jezika, “naše” kulture, “našeg” čovjeka... kao da se ništa nije dogodilo i Jugoslavija živi. Što se tiče na otvaranju prikazanih umjetničkih dostignuća, performans i konceptualno često su nadomjestak slabašnog ili nikakvog talenta i velike ambicije. Nadriumjetnost na granici neukusa upotrijebljena je kako bi pokazala da je Rijeka drugačija od ostatka Hrvatske!? Bio sam tamo, ljudi su bili zgroženi i šutljivi, čudili su se u sebi i nijemo odmahivali glavama. Sve je to bilo jadno i samo s jednim ciljem da bi se ideološki obojeno prikazala riječka povijest, naglasilo što organizatoru odgovara i prešutjelo kako mu paše. Rijeka je ubijeni grad. Partija se prema njemu odnosi kao prema ratnom plijenu, pa se moram zapitati je li Rijeka samo Titov ratni plijen i taj mu status uskoro prestaje pa divljaj i žmikaj dok možeš ili se grad pretvara u sovjetski gulag – rekao je za Večernji list književnik i stanovnik Rijeke Davor Velnić, jedan od trenutačno vodećih hrvatskih polemičara koji će za koji dan u Društvu hrvatskih književnika predstaviti dvije svoje knjige.
A što o ideologizaciji riječkog EPK misli Valerij Jurešić, nekadašnji pročelnik za kulturu Primorsko-goranske županije i bivši hvaljeni nakladnik koji je na Fejsu objavio silno čitani tekst o otvorenju EPK i samom projektu. Jurešić je i jedan od autora prijavne knjige za riječki projekt te je sastavio programe za dva od sedam programskih pravaca (za 27 susjedstava i Coastlines), oba zasnovana na aktiviranju lokalnih zajednica u selekciji i produkciji kulturnih sadržaja. “Nema me u provedbi još od veljače 2017. nakon što sam se posve razišao s vodstvom projekta”, veli Jurešić. I nastavlja.
– Ideologizacija u raspravi o otvaranju Luke različitosti samo je još jedan u dugom nizu upozoravajućih simptoma porazne spirale u koju je upalo hrvatsko društvo. Rijeka 2020. velik je i jako važan projekt. Bila je to, a dijelom to još uvijek jest, prilika za promjenu u kulturnim politikama i preispitivanje novih modela uključivanja građana u stvaranje i izbor sadržaja kojima žele obogatiti svoj život, potaknuti osobni razvoj i suočiti se s izazovima u svojim zajednicama. To je tri i pol godine pripreme i godinu dana provedbe programa Luke različitosti trebalo donijeti. Ishodi zasad ne ohrabruju. Jesu li izazovi bili preveliki ili nije bilo prave volje da se njima pozabavimo, za mene je pravo pitanje? Ovo, pak, nadmetanje u pojednostavnjenju poruka s otvaranja te primitivno ostrašćivanje poslužilo je samo tome da se još dublje zakopa smisao cijelog projekta i korist koju je mogao i trebao donijeti hrvatskoj kulturi i građanima. Štoviše, događa se suprotno. Prave rasprave uopće nema. Jesu li za to ‘zaslužne’ parolaške i površne značenjske komponente otvaranja ili nemogućnost naših medija i političkih elita da progovore o ozbiljnim temama, zapravo je svejedno. Rezultat je povećanje odbojnosti koju građani osjećaju prema politici, ali i kulturi, pa se povlače iz javnog prostora i prepuštaju ga populistima i siledžijama – veli Jurešić.
A jedan od najupućenijih u sve pore riječkog EPK, svakako je dugogodišni riječki pročelnik za kulturu i glazbenik Ivan Šarar. Iako u stisci s vremenom (EPK Rijeka je ponajviše riječki projekt jer grad Rijeka i financijski podnosi najveći teret, a onda i rizik projekta koji će službeno trajati do veljače 2021. godine, a neslužbeno i puno dulje), Šarar je ipak odgovorio na pitanje o srazu ideologije i riječkog prijestolništva.
– Nikakav problem koncepta Rijeke kao prijestolnice kulture ne postoji, dapače, mislim da je autentičnost i beskompromisnost po pitanju koncepta i njegova provođenja razlog zašto Rijeka i jest postala prijestolnica kulture. Od starta kandidature jasno smo i precizno najavili da ćemo se, između ostalog, baviti teškim pitanjima povijesti, identiteta, granica. Zato izložba o D’Annunziju, Kresniku, zato hommage svim društveno-povijesnim silnicama koje su oblikovale grad u “Operi Industriale”. Čak ni činjenica društvene podijeljenosti po pitanju ideologije ne bi trebala biti problem u demokratskom društvu; pluralno demokratsko društvo i jest sustav u kojem se debatira, u kojem se ne slažemo, u kojem legitimno postoje različiti koncepti društvenog i ekonomskog. No u našem društvu problem je što ne postoji higijenski minimum po pitanju interpretacije prošlosti i dopuštena je apsolutna relativizacija bilo koje teme. Što se medija tiče,oni ponekad ne mogu odoljeti “zovu clickbaita” koji je važan za njihov poslovni uspjeh, no ne mogu prešutjeti da je količina i kvaliteta sadržaja kojom je popraćen start EPK godine, bez obzira na to je li riječ o pohvalama ili kritikama, bila vrhunski profesionalna u svim relevantnim medijima. Osobno mislim da se puno veći problem javnog govora nalazi u prostoru gotovo dereguliranih javnih mreža, koje su postale za velik broj ljudi jedini izvor informacija i dezinformacija. No, zanimljivo je kako su gotovo svi veliki mediji nekako promašili nedavno najavljeni EPK program “Okoliš sjećanja” koji će se tijekom cijele godine baviti temom Golog otoka. Još zanimljivija je od toga činjenica da nitko ne komentira enormne valove agresivne mržnje, na rubu poziva na linč, koja se ovih dana emitira prema Rijeci kao gradu. Jer jedno je neslagati se, a drugo je otvoreno pozivati na agresiju i zazivati cenzuru. Jer to je ono što zabrinjava, riječki EPK i njegova ceremonija otvorenja ni prema kome nisu pokazali ni jednu negativnu emociju. A suditi o sadržaju projekta koji traje godinu dana nakon prvog tjedna potpuno je suludo. Uskoro nas očekuju premijere “Tristana i Izolde”, novo čitanje “Vježbanja života”, svjetske dive poput Eline Garanče i Karitte Mattile, golema izložba u čast Profesora Baltazara i još šestotinjak događaja. Pričekajmo s prijekim sudom... – poručuje Šarar.
I same reakcije pozvanih intelektualaca da komentiraju moguću ideologizaciju Rijeke 2020. pokazuju da je Hrvatska dramatično raslojeno društvo, uostalom baš kao i Rijeka. Luka različitosti mogla bi tako lako postati Gordijev čvor hrvatske (ne)kulture. Riječka turbulentna povijest očito je pretvrda kost čak i za riječke prijestolničare. Možda bi im bilo bolje da su pogled više usmjerili prema budućnosti i nekoj staklenoj kugli. Jer, Rijeka je grad koji je po riječkim povijesnim znalcima ne tako davno bio poput Belfasta, ali i grad u kojem je NDH imala samo konzulat, te luka čija se mađarska komponenta danas premalo ističe. Stoga možda i nije bilo premudro u gradu prefluidnih granica zazivati prošlost kada se na kraj ne može izaći niti sa sadašnjošću. •
