Posljednjih tjedana u javnost cure informacije o katastrofalnom stanju unutrašnjosti nove zgrade Muzičke akademije. Osim informacija, navodno cure i cijevi, u zidove prodire vlaga, puknuto je staklo na vanjskoj strani lifta, osjeća se nesnosan smrad iz sanitarnih čvorova, čuju se pritužbe na akustiku i lošu opremu. Akademija se uz to bori i s još većim problemom – nemaju novca za režije. Prodekan Muzičke akademije za umjetnost i poslovanje Dragan Sremec pristao nas je provesti zgradom od krova do podruma i pokazati nam sva sporna mjesta, pukotine i mrlje koje muče zgradu staru ni pet godina.
Zaista, u prizemlju i na trećem katu vidljiva su oštećenja nastala vodom, a staklo je zbilja napuklo. Ipak, kakve god osjećaje gajili prema eksterijeru te kontroverzne zgrade, njena unutrašnjost na prvi pogled nimalo ne ostavlja dojam propadanja. Naprotiv – izgleda mnogo bolje od većine fakultetskih zgrada u Zagrebu. Infrastrukturnih problema kojih ne bi trebalo biti s obzirom na starost zgrade i vrtoglavu cijenu njene gradnje – višu od 220 milijuna kuna, ima, no ta je situacija samo vrh sante leda koja je isplivala na površinu u jeku predlaganja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića za počasni doktorat. Predložio ga je nitko drugi doli dekan Dalibor Cikojević, kao razlog navodeći upravo zasluge u gradnji zgrade u kojoj je Muzička akademija nakon više od 90 godina pronašla svoj dom.
No, otkad se Akademija u siječnju 2015. uselila u prostor, dekan Cikojević iz godine u godinu upozorava Sveučilište na gomilanje računa, opomena i dugova koji prijete zatrpati Akademiju. Nameće se pitanje tko je odgovoran za infrastrukturne nedostatke, tko za redovno održavanje zgrade, a tko za osiguravanje potrebnih sredstava za materijalne i režijske troškove? Prvo smo pitanje postavili arhitektu Milanu Šosteriču, koji je novu Muzičku akademiju projektirao još 2004. godine, a zatim i izvođaču radova, tvrtki Nexe gradnja.
Propusti pri gradnji?
– Ja sam poklonio 12 godina života Muzičkoj akademiji, zanemario sam svoje zdravlje kako bih to uspio završiti u okolnostima jeftimbe, kad se poslovi na vrlo složenim objektima dodjeljuju na temelju javnih nadmetanja kojima je jedini kriterij najniža ponuđena cijena. A ona se postiže tako da izvođač u ponudi izostavi mnoge bitne stvari ili ih zamijeni lošijima, što nas je dovelo do problema koje danas gledamo – rekao nam je Šosterič.
– Svi materijali i radovi ugrađeni su i izvedeni po pravilima struke – rekli su nam šturo iz Nexe gradnje.
Ipak, prije preseljenja u novu zgradu utvrđeno je 750 nedostataka. U tijeku je i sudsko vještačenje i izrada troškovnika potrebnih radova za saniranje problema koji još nisu riješeni. Što se tiče redovnog održavanja zgrade, zakon je jasan – ta je odgovornost na Muzičkoj akademiji koja, kako doznajemo iz Ministarstva, treba planirati i učinkovito raspoređivati dodijeljena proračunska sredstva. Ali što se događa kada ta sredstva ne pokrivaju ni polovicu troškova koje “zgrada stroj”, kako je od milja zove Šosterič, zahtijeva kako bi svjetla ostala upaljena? Loptica odgovornosti prebacuje se s terena na teren.
Prema odluci hrvatske Vlade, visoka se učilišta financiraju tzv. glavarinom, dakle dobivaju sredstva u iznosu godišnje školarine za svakog uspješnog učenika, onog koji je ostvario minimalno 55 ECTS bodova.
– Sastavnice sa manjim brojem studenata su zbog toga u startu u nepovoljnom položaju. Kod nas po godini 350-400 studenata ostvaruje pravo na punu subvenciju, na osnovu čega dobivamo oko 2,5 milijuna kuna, a naši troškovi poslovanja iznose oko 5.5 milijuna kuna godišnje. Mi smo u konstantnom minusu, a od početka gradnje znalo se da će ova zgrada biti visokih performansi i pravovremeno smo obavještavali sve nadležne o procijenjenim troškovima – ispričao nam je Sremec. Sve je to dovelo do toga da Sveučilište svake godine iz interventnih sredstava mora spašavati Akademiji dugin krov nad glavom, a ukupan se iznos popeo na 5 milijuna kuna.
– Naglašavamo da iznos doznačenih sredstava može biti i veći ako Sveučilište u Zagrebu potpiše programske ugovore i ostvari dodatna sredstva na temelju rezultata – odgovorili su iz Ministarstva na naš upit. Gdje je, dakle, nastao zastoj pri potpisivanju programskih ugovora koji bi efektivno riješili problem? Sveučilište u Zagrebu nije potpisalo programske ugovore jer, između ostalog, smatra da bi Ministarstvo trebalo financirati hladni pogon svim sastavnicama, što bi koštalo znatno više, a nove su ugovore zasad potpisala samo sveučilišta u Puli i Rijeci. Akademija nije, ističe Sremec, jedini fakultet koji se susreće s tim problemima, samo su oni možda najdrastičniji i najvidljiviji primjer.
– U novoj zgradi su se rezultati studiranja u nekoliko mjeseci vidljivo poboljšali samim time što studenti i nastavnici imaju izvrsne uvjete za rad, dok u starim prostorima nisu imali gotovo nikakve uvjete za vježbanje. Akademija je, među ostalim, bila i domaćin kongresa Europske asocijacije visokih glazbenih učilišta na kojem se okupilo više od 300 dekana iz Europe i svijeta te Svjetskog kongresa saksofonista koji od oko 1900 sudionika. Zahvaljujući tome i projektima koje predstavljamo postali smo prepoznatljiviji, doprinosimo kvaliteti kulture, ali kulturu treba platiti, kultura ne generira sredstva. Dižemo ugled Sveučilištu, pa i državi, i zato mi nije jasno zašto takav odnos prema nama – čudi se Sremec.
O toj su se problematici izjasnili i iz Grada – Grad Zagreb nema nikakvih obveza u vezi poslovanja Muzičke akademije ni troškova uporabe zgrade. No, budući da je Grad Zagreb za realizaciju projekta platio sveukupno 144 milijuna kuna, neće dopustiti da zbog neodgovarajućeg održavanja propadne zgrada koja je u upotrebi tek nešto dulje od četiri godine. Nadamo se da će Ministarstvo kod potpisivanja ugovora uzeti u obzir koliki su stvarni najnužniji troškovi za sigurno funkcioniranje zgrade – napisali su nam. Ili, riječima gradonačelnika: – Svaka lijepa i dobra cura košta i svaka dobra i lijepa građevina košta. Ako Ministarstvo ne želi preuzeti odgovornost, neka to kaže jasno i glasno i Grad Zagreb će to preuzeti i sanirati.
Burna povijest
Trenutačna situacija u kojoj se nalazi Muzička akademija i informacije koje su nedavno izašle na vidjelo nastavak su problema koji već godinama opsjedaju parcelu na adresi Trg Republike Hrvatske 12. Od kraja 19. stoljeća kada je sagrađena susjedna zgrada Muzeja za umjetnost i obrt, predlagano je više urbanističkih rješenja koja su sva zaredom propala. Taj je prostor godinama zjapio prazan dok 1961. godine na tom mjestu nije počela gradnja zgrade Ferimporta, idejno rješenje arhitekta Stanka Fabrisa. Ta je zgrada i u to vrijeme bila predmet brojnih kontroverzi i prijepora – prigovaralo se njenoj poslovnoj namjeni, neprikladnoj za poziciju na trgu gdje je stajala okružena kulturno-umjetničkim zdanjima, strasti su se uzburkale zbog činjenice da je Fabris posao dobio bez natječaja, a kritike su upućivane i premodernom izgledu zgrade.
Pretkazujući propast Ferimporta, žaluzine te zgrade poput popucalih zubi godinama su nagrđivale prostor trga, sve dok 2003. nije prodana Gradu Zagrebu. Gradonačelnik Bandić tada je zgradu dodijelio Muzičkoj akademiji na stogodišnje korištenje te je raspisan javni natječaj za rekonstrukciju i dogradnju postojećeg zdanja. Tek je u lipnju 2009. godine potpisan ugovor o gradnji Muzičke akademije između Sveučilišta u Zagrebu, tvrtke Megrad-građenje kao izvođača, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i Grada Zagreba. Glavni su investitori bili Ministarstvo i Grad, koji su troškove trebali dijeliti pola-pola. Nakon godinu dana radova tvrtka Megrad prepušta posao Nexe gradnji.
– Nexe se pojavio na gradilištu tek kad je propao Megrad, kao njegov partner, koliko se ja sjećam na nagovor investitora da se ne bi raspisivalo novo nadmetanje – kazao nam je Milan Šosterič. Rok gradnje zatim je prolongiran za 2014. godinu. Jedna je od prepreka bilo i neplanirano rušenje postojeće Fabrisove konstrukcije, ali i oštećenje susjedne zgrade zbog kojeg je život stanara u njoj bio ugrožen te su morali biti iseljeni. Neko vrijeme njihove najamnine plaćao je Nexe, a zatim i Muzička akademija. Kad su se studenti napokon uselili u zgradu početkom 2015. godine, još su godinu dana čekali na koncertnu dvoranu. Najtužnija stvar u cijeloj toj priči naposljetku nije ni napuklo staklo ni mrlje od vlage ni nesretni prijedlog počasnog doktorata za Milana Bandića, već način na koji se hrvatske institucije odnose prema kulturi i misao vodilja kako je bolje jednokratno uštedjeti, godinama pometati probleme pod tepih da bismo dugoročno ispaštali.
