Cigare, rum, kokteli, duhan i šećerna trska, plantaže banana i manga, papaje, ananas, kakaovac i druge tropske kulture, visoke palme i toplo plavo more, Fidel, ritmovi salse, neodoljiv noćni život – glavne su asocijacije na Kubu koju je 1492. godine otkrio Kristofor Kolumbo. Oduševio ga je uzgoj i korištenje cigara koje su domoroci Indijanci pušili kroz cijev ili čak udisali na nos. Koristili su ga u medicinske svrhe i u religioznim ceremonijama. Ova biljka zelenih listova naraste do tri metra visine i zahtjevna je za uzgoj.
Kuba je najveći otok u Karipskome moru, izdužena poput krokodila u dužini od oko 1250 kilometara, smještena na strateški važnom položaju između Sjeverne i Južne Amerike. Od početka je kolonijalnog razdoblja bila okosnica brojnih španjolsko-britansko-američkih sukoba. Ono što Kubu čini jedinstvenom jest upravo spoj ljudi s četiri kontinenta: autohtoni Indijanci, afrički crnci, Španjolci i Kinezi. Prevladava tropska klima, iako pušu i jaki vjetrovi pa je stoga jedan dio godine sušni (studeni-travanj), a drugi kišni (svibanj-listopad). Kuba je komunistička država, glavni je i najveći grad Havana, a puno toga ondje nosi prefiks “nacional”: od heroja, Josea Martija, do kraljevske palme koja je nacionalno drvo, juka je nacionalno povrće, bejzbol nacionalni sport... Jedino kolibrić, najmanja ptica na svijetu nije “nacional”. Još. No zato su njegove boje na kubanskoj zastavi – bijela, crvena i plava. Na Kubi obitava i najmanja sova na svijetu i najmanji šišmiš, ali i čuveni puž “polimita”, tražen zbog proteina koji se koriste u kozmetičkoj industriji. Mango je pak toliko rasprostranjen da gotovo ne postoji dvorište koje nema barem jedno stablo manga, a najviše ga jedu svježeg. Donio ga je na Kubu 1782. godine uzgajivač Gervasio Rodriguez iz Indije, a u znak zahvale danas ulice u centru Havane nosi njegovo ime. Poslužuje se kao desert nakon obiteljskih večera.
Dugovječnost na Kubi nije rijetka pojava pa stoga postoji “Club 120”. Iako zvuči kao mjesto na kojem bi se uz dobru glazbu moglo uživati u rumu i cigarama, zapravo je riječ o klubu koji okuplja ljude koji imaju ambicije doživjeti 120 godina života. Osnovan je 25. rujna 2003. godine, a osnivač je profesor Eugenio Selman H. Abdo. Promoviraju čak šest aduta koji su tajna dugovječnosti Kubanaca – motivacija, prehrana, zdravlje, kretanje, kultura i okolina.
Koliko god priroda bila sklona ovom prekrasnom otoku, hrana i njezina dostupnost strogo je kontrolirana. Kubanci se još uvijek koriste “libretama”, posebnim knjižicama namijenjenim, kako objašnjavaju, “control de ventas para productos alimenticios”, svojevrsnim markicama koje su “dopusnice” za kupnju namirnica pod kontrolom. Izdaju se mjesečno i po članu kućanstva. Dozvoljeno je kupiti osam proizvoda i to u unaprijed određenoj količini. Plaćaju ih lokalnom kubanskom valutama, “cupima” (CUP), dok se turisti koriste turističkom valutom, “cucima” (CUC). Cijene izražene u turističkim pesosima su puno veće. Kubanci plaću primaju u lokalnoj valuti – cupima. Jedan “cup” iznosi oko 0,04 “cuca”. Prosjećna plaća je oko 200 CUP-a odnosno 8,50 CUC-a ili 8,50 eura, dakle oko 60 kuna. U libreti su upisane sve osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Dobivaju je na početku kalendarske godine i koriste za kupnju u trgovini u blizini doma. Ako se presele, a ne promijene adresu, pravo kupnje im ostaje samo u prvobitnom dućanu gdje su “registrirani”. Naime, libreta se koristi uz osobni dokument. Ako imaju kolesterol ili su dijabetičari, smiju kupiti mlijeko, ribu i piletinu izvan kvote jer je mlijeko dozvoljeno kupovati samo za djecu do 6 godina i to litru na dan. Za djecu do 12 godina smiju kupiti mlijeko, ali u prahu. Dozvoljena mjesečna količina hrane koju mogu kupiti po osobi je riža, 5 kg, grah, 5 kg, grašak, 5 kg, ulje, 25 litara, šećer, dvije vrste - 1 kg smeđeg i 1,5 kg bijelog, sol, 1 kg, pasta, špageti paket, i kava, pola kile. Meso se prodaje samo ako ga ima u dovoljnoj količini za sve. Tada im je dozvoljena kupnja kilograma na mjesec. Kruh je jedina namirnica koju mogu kupovati svakodnevno.
Dok su s jedne strane država koja njeguje kult Hemingwaya i Che Guevare, američki automobili iz 50-ih godina i poprilično siromaštvo, s druge strane sve je više modernih i udobnih hotelskih zdanja po mjeri zapadnjaka. Posebno u Varaderu, 150 kilometara udaljenom mjestu od glavnog grada. Ondje, baš kao u svakom turističkom resortu ima sve što želite vidjeti – od tečajeva plesa, animacije tijekom cijelog dana i svih ostalih usluga all inclusive aranžmana. Tako je i na otoku Cayo Coco.
Uživati u kubanskoj hrani zaista vrijedi jer je kubanska kuhinja spoj afričke i španjolske, a začinjena je egzotičnim karipskim začinima. Često je brkaju s meksičkom, no kubanski su recepti zapravo bitno drukčiji te bogatiji mesnim jelima. Svinjetina i piletina najviše se koriste, a kod njih nema paprike, inače vrlo popularne u karipskoj gastronomiji. Puno pažnje poklanjaju marinadama. Meso za gril priprema se za pečenje u soku od naranče, a poslužuje se uz snažan umak od češnjaka. Uz gotovo svako jelo servira se riža s crnim grahom, originalnog naziva “Moros y Cristianos” podsjetnik na ratna vremena između crnih Morotoco Indijanaca i bijelih Španjolaca. Tropsko voće, papaja, mango i banana poslužuju se kao predjelo, uz glavno jelo te kao osnova većine deserata. Sjajno pripremaju riblja jela od bakalara do jastoga i – vjerovali ili ne – kornjače.
Šalica jake espresso kave s vrućim mlijekom i kruh premazan maslacem te tek onda prepečen na grilu tipičan je kubanski doručak. Dakako uz pečena jaja sa sirom, šunkom, svježim povrćem... Kava je omiljeno piće Kubanaca, i uz nju započinju dan. No, nekada je toliko piju da se mogu činiti poput pravih ovisnika. Uzgoj kave zadovoljava potrebe zemlje, a i jedan je od važnijih izvoznih artikala i pokretač gospodarstva. Na kraju 18. stoljeća otvorio se Cafe Taberna u Havani u kojem su se nalazili trgovci, političari i muškarci koji su debatirali o raznim temama uz obaveznu konzumaciju kave i kubanske cigare. Lokal se nalazi na samom uglu na trgu Plaza Vieja i u večernjim satima možete uživati u nastupu Buena Vista Social Cluba. Kukuruz je stigao iz Amerike, uključen je u brojne recepte, kako za slana jela, tako i za pripremu napitaka. Uz ovu namirnicu vezane su i priče uz poneka praznovjerja, poput onih da ćete, ako vam slučajno padne kukuruzno brašno ili palenta na pod, dobiti neočekivani novčani dobitak. A ako se pak dogodi da poneko zrno ili sjemenka padne slučajno u dvorište ili vrt i jednostavno nikne, dogodit će se iznenadno i neočekivano blagostanje.
Omiljene su i pržene rolice šunke pod nazivom “croquetas”. Umak koji se poslužuje uz svinjetinu, sastoji se od ulja, luka, češnjaka, začina i soka gorke naranče ili limete. Sofrito se sastoji od luka, češnjaka, zelenih paprika, papra i origana, popečenih na maslinovu ulju. Arroz con Pollo, jelo s rižom i piletinom, tipičan je specijalitet Kube, a temelj prehrane čine i kukuruz, proso i razno povrće. Pri pripremi kubanskih salata nisu neuobičajene ni kombinacije avokada, krastavaca, mrkve, zelja i rotkvice. Od začina prevladavaju kurkuma, origano, češnjak, kumin, paprika i šafran. U Havani postoje i specijalizirani dućani za kupnju začina. Poznati su i mali zalogaji sljedećih naziva: pastelitos, croquetas, bocaditos i empanadas.
Specijalitet su i tamalesi – komadići svinjetine zamotani u listove kukuruza.
Po obilnom obroku valja se zasladiti. Sjajan izbor je flan de caramelo, puding od karamele, koji je doduše “uvezen” iz Španjolske, kuglica sladoleda u najpopularnijoj slastičarnici Coppeliji u Havani ili kakva tropska voćka. Svakako nemojte propustiti popiti voćni sok, kokosovo mlijeko i piňa coladu.
Možete birati hoćete li bezalkoholnu ili s rumom, dakako, i ona ima status nacionalnog pića. Krenete li od Havane prema Varaderu, na granici pokrajine Havana i pokrajine Matanzas, vrijedi zaustaviti se na mostu Bacunayagua. To je najduži i najveći kubanski most i upravo ondje probajte najbolju piňa coladu na otoku. Večeri začinite pivom ili koktelima. Najpoznatije vrste piva su Cristal (cerveza preferida de Cuba) i Bucanero (fuerte). Želite li se osjećati hemingvejski, popijte daiquiri, možda baš u havanskom baru El Floridita. Možda će vaš izbor biti mojito ili Cuba libre.
Mojito je koktel s rumom, šećerom, sokom od limete, ledom i mentom. Još je jedan koktel poznat i popularan, nazvan je po njegovu najboljem prijatelju Don Gregoriju, koji možete probati u restoranu La Terraza u ribarskom mjestu Cojímaru gdje je Hemingway imao svoj brod Pilar. Don Gregorio je koktel plave boje u koji se miješa smrvljeni led, maraskino, rum i limun.
Ono što je zanimljivo na Kubi, želite li upoznati stvarni život, jesu privatni restorani koje nazivaju “paladaresi”. Riječ je o svojevrsnim privatnim mjestima koja na Kubi postoje već neko vrijeme. Oko 2010. godine, kada je Fidelov brat Raúl otvorio zemlju i dopustio da se putuje i boravi u kubanskim hotelima, kupuju mobiteli, automobili i kuće, dopustio je i samozapošljavanje. Kod svih paladaresa, restorana koji su uglavnom u blizini vlastite kuće ili su u središtu Havane, vlasnici plaćaju davanja samoj državi uz poreze i doprinose i zdravstveno osiguranje. Danas ljudi koji posjeduju svoj “paladares” ili rade u njima, zarađuju više novca i žive bolje od onih koji rade za državu za 50-ak kuna mjesečno.
>>Slano&Slatko na zvjezdanim stazama Michelina
