Kad sam s trajekta u Supetru na Braču istovario plavu raketu, kako od milja zovem svoj trkaći auto, olakšao sam novčanik za 193 kune. Bacio sam nakratko pogled prema Splitu i shvatio da ću, ne preselim li se trajno na Brač i zaboravim ovu patrolu, uskoro opet iskrcati 193 kune na povratku. No, nije vrijeme kukanja. Godišnji su odmori, treba potrošiti koju kunu. Na cijene pizza od 50 kuna, pola litre piva od čak 30 kuna na pojedinim mjestima, Englezi i Skandinavci samo odmahuju rukom. Još smo im jeftini, a plaže su nam prekrasne. Moja je druga najdraža cesta u Dalmaciji (nakon one na Pelješkom poluotoku od Stona do Orebića) bračka od Supetra do Bola. Budući da sam otac i da ne želim završiti u ovim novinama nekoliko stranica dalje pod drugom rubrikom, vozio sam polako diveći se pejzažu poput zaljubljenog para iz Austrije koji je pritom otvorio krov na svom novom BMW-u i lagano krstario.
Čisto, uredno, pošišano...
U Bolu sam se smjestio u hotelu Bluesun Borak, koji ima četiri zvjezdice pa sam ga morao maknuti s liste ocjenjivanja najgore kave hotela s tri zvjezdice. Prvi dojam o Bolu na Braču bio je kao da sam u nekom kampusu vrlo skupog američkog koledža. Sve je uredno pošišano, čisto, mirisno, gosti i domaći kao da se vole još od osnovne škole, dvije djevojke prodaju, kako na natpisu piše, najbolji sladoled na svijetu, čovjek zaposlen na parkiranju razmjenjuje mi novčanicu od 100 kuna i gura u automat 10, koliko stoji sat vremena parkiranja (jadranski prosjek, op. a.). Ostatak vraća uz smiješak i upućuje me da razgledam prvu dalmatinsku vinarsku zadrugu osnovanu davne 1902. godine te kušam domaći plavac. Umjesto mene, plavac su iskušavale djevojke iz Amerike kojima je ljubazni Jeri Marinković iz Stine objašnjavao proceduru pravljenja poznatog bračkog vina dok sam ja bilježio njihove gušte u nadi da će sa sobom u Ameriku ponijeti koju bocu.
Kako sam se udaljavao od kompleksa hotela i prilazio centru Bola, američki koledž prelazio je polako u naše malo misto. Lokalci sijedih brada sjede i ćakulaju, dva ribara čiste šporkicu iz mreže, terase nude osvježenje za prolaznike. Primjećujem da postoji ljetno kino, što se rijetko sreće na obali. Kad sam bio mali, najviše sam volio nakon cjelodnevnog kupanja maznuti sladoled i onda otići u kino. Sad, kad sam stariji, umjesto sladoleda biram konobu, a umjesto kina, vrtim svoje filmove dok na pješčanoj obali toćam noge. Ima u Bolu mnogo restorana, jedan od najrazvikanijih je Moby Dick, ali sam odlučio jesti u restoranu Mali raj, koji ima toliko reklama uz šetnicu da me uvjerio da tamo trebam poći. Usput sam dobio i letak kojim ostvarujem pravo na gratis aperitiv. Kako je taj restoran jedan od rijetkih na suprotnoj strani mog hotela (iznad samog Zlatnog rata), pješačio sam dvadesetak minuta, ušao u prekrasan otvoreni vrtni prostor pa, umirući od žeđi, naručio piće te onako uzgred upitao primaju li kartice.
– Ne, primamo, samo keš! – reče ljubazna teta i ja ostanem bez pića, riblje plate i apetita. Opet 20 minuta do centra, dižem novac na bankomatu i krećem u potragu za drugim restoranom. Pratim skupinu Šveđana koja odlazi negdje prema gore. Prolazimo iz luke sjeverno pokraj crkvice sv. Ante čitavim putem uz Ložu kraj diskokluba Pantera (radi od ponoći do 5 ujutro) i izbijam na gornju ulicu i konobe Mendula, obiteljskog restorana skrivenog iza krošnje drveta.
Pivo na klupi u hladu
Nakon ukusne klope, pratim drugu skupinu, Austrijance, da vidim kamo će me odvesti. Vrlo brzo završavam na drvenim klupama gdje vesela skupina ispija hladno pivo, dok im žene i djeca u obližnjoj slastičarnici uživaju uz kavu i sladoled.
Bol je predivno mjesto za odmor i nije čudno što stalno obara rekorde u broju noćenja. U svjetskim razmjerima poznata plaža Zlatni rat, odličan hotelski smještaj, teniski i ini tereni, izleti na obližnji Hvar, mogućnost posjeta Vidove gore (778 m/nm) s koje se Zlatni rat vidi kao na dlanu... Milina. Ipak, dajem Bolu samo lentu pratilje. Lijepa je to djevojka. Lijepa, ali, barem za mene, bez duše!
