Veterinarka po struci, kreativka po vokaciji, bonkulovićka u duši i Istrijanka podrijetlom, Luciana Šlogar vrijedna je čuvarica gastronomske tradicije, prava hodajuća ili, bolje reći, s obzirom na njezin dvadesetsatni radni dan, trčeća enciklopedija znanja o starinskoj kuhinji. Autorica hrvatskih gastrosuvenira, svježe domaće tjestenine, pljukanaca, fuža, njoka, arancina, cukerančića, paprenjaka, klašuna, hvarskih galijica Luciana postala je vrlo tražena među ugostiteljima. Tajna je, kaže nam, u tome što kad jednom kušaju ručno rađenu tjesteninu, ona iz stroja zauvijek pada u zaborav. U gastronomskim se vodama našla kako drukčije do, kaže, kao i svi koji vole jesti – iz ljubavi.
– Najprije je gastronomija i priprema hrane po starim receptima bio moj hobi. No, zahvaljujući podrijetlu, odgoju, genima i djetinjstvu provedenom uz nonu nije ostalo na tome.
Svako kuhanje, dakako, kada sam imala vremena, pretvaralo se u povratak u Selinu, selo u okolici Limskog kanala između Vrsara i Rovinja, gdje se tjestenina mijesila ručno, svijala oko kuhače, i u vreloj vodi kuhala ni pola sata nakon što se zamijesila – priča nam Luciana.
Kako je po naravi \"štreberica\", potkovala se znanjem, otišla na prekvalifikaciju i bez kune kredita pokrenula obrt za proizvodnju tjestenine i kolača.
– Nije bilo lako. To sada posao, a ne više hobi i o mojim ruka, snalažljivosti, pregovorima i naplati ovisi plaća žena koje rade sa mnom. No, kada radite s voljom i ljubavi, sve se izdrži – kazala je Luciana Šlogar.
