Večernjakove blogerice koje možete pratiti na blogovima Dora Pandora (Dora Hrkač) i Daisy Pozitivka (Dijana Karabašić) otkrile su svoja razmišljanja o danu kojeg uglavnom ili vole ili mrze - Valentinovu. Što sve taj dan nosi i što su sve doživjele od suprotnog spola za 14. veljače pročitajte u nastavku...
Zašto sam protiv Valentinova
Zašto nije svaki dan Valentinovo?
Svaki dan je dobar dan. Svaki dan je poseban. Ali samo ako ga takvim učinimo. Nisu potrebne velike stvari, nisu potrebni posebni datumi za to. Zato se osjećam malo nelagodno kad je neki poseban datum na kalendaru koji kaže da bismo se trebali osjećati posebno jer je taj neki poseban dan i eto očekuje se i neki poseban tretman.
Ne mogu se tako po narudžbi osjećati posebno. Ne funkcioniram tako. Khmmm, malo sam radikalna (but not in that way...) i radije bih takve dane prespavala jer ne biram po kalendaru kada ću nešto napraviti za Mirka niti očekujem od njega da napravi nešto na takav dan - od njega se očekuje svaki dan nešto (jer sam ja aždaja i jedem muškarce - one koji se ipak ne prestraše mene pa mi priđu), samo to očekivanje ne znači nešto ni skupo niti materijalno.
To očekivanje nije ni očekivanje koje ubija zadovoljstvo i ograničava. To je ljubav. Ako smo skupa onda je to zato što se volimo i zajedno smo ljubav. Mada mi kažu da sam budala i da je danas ljubav mit i da postoji samo u bajkama.
Ono što hoda svijetom držeći se za ruke je čista računica. Tako kažu, ali ne vjerujem u to jer znam kakav okus ima ljubav i stvarna je. Ima okus kao najfiniji kolač. Tako godi. Slatka je. A ja - ja volim slatko.
Ljubav je dragocjena, ali ne košta ništa pokazivanje te ljubavi svaki dan. Kome je ljubav patetična - odgovorno tvrdim da nije upoznao pravu ljubav. Prava ljubav otključava i najdeblji oklop od safira i ostavlja nas bez teksta, potpuno pometene, malo i smetene, tako nekako čudno ušuškane u samo postojanje neke osobe i jedan zagrljaj vas potpuno razoruža jer si baš tamo gdje želiš biti, s kim želiš biti... Da, i onda se probudiš...
Šalim se - ljubav ja tako osjećam. Intenzivno. Strastveno. A kad voliš onda voliš svaki dan, onda ti je svaki dan - Valentinovo. Ako tijekom cijele godine paziš i maziš nekoga onda ćeš i na taj dan zar ne?
Pitam se treba li nam zaista Valentinovo? Zašto nije Valentinovo svaki dan?
"Kupi mi nešto za Valentinovo i odvedi me negdje za Valentinovo da znam da me voliš i da ti je stalo?!??!??!"
To što je Valentinovo označeno na kalendaru, vrišti iz svakog dućana, iz svake reklame, totalno smo bombardirani srčekima na sve strane i idejama za kupnju poklona - jer što je Valentinovo ako se ne istrošiš - znači samo jedno: od tog dana netko profitira jer se žele zaljubljenost i ljubav iskomercijalizirati i to ide dosta uspješno!
Pojaviti se bez cvijeta i poklona na takav dan - well, good luck with that!
Moja neka filozofija je da je svaki dan poseban. Ima potencijal da bude poseban. Pitanje je samo kako ga začinimo.
Ja volim romantiku svaki dan, a ne samo na taj dan koji kažu da je Dan zaljubljenih. Ja sebi napravim romantiku i kad sam sama i kad sam s nekim. Upalim mirisne svijeće koje šire miris vanilije i sandalovine, natočim si čašu finog cuveea, pustim si neku finu, mellow muzikicu, obučem se u nešto fino kad god poželim, ne kupujem haljinice i donji veš za muškarca nego za sebe jer ja to volim, ne nosim odjeću koja je za posebne prilike samo kada kaže kalendar "E sada se obuci posebno". Ja to radim zbog sebe. To je neki moj stil života. Volim si ugoditi bila sama ili s nekim.
Ne čekam nekoga niti nešto da osjećam ljubav, romantiku i nešto posebno. Meni romantiku čine sitnice, a na kraju dana upravo te sitnice čine veliku razliku. Nisu potrebni skupi pokloni mada volim ja fine stvari i imam ukusa, ali to nije nužno za sreću u vezi. Možeš biti obasut skupim stvarima, skupim nakitom, skupom odjećom, nercom i činčilom, skupim putovanjima i skupim izlascima, večerama i ručkovima, a da ljubav nema ništa s tim i da nisi sretan. Sreća je stanje duha, a ne bankovnog računa.
Ali opet s druge strane - svi očekuju neke poklone, izlaske, večere, ekstra trošenje para za Dan zaljubljenih. Zašto je tako? Jer ne dobivaju i ne daju nekim običnim danima? Jer se čuvaju za taj dan da se pokažu i dokažu? Ne razumijem to. Hoće li taj poklon za Valentinovo zaista toliku razliku napraviti? Po čemu se razlikuje to iznenađenje za taj dan i za neki drugi dan?
Je li nam zaista potrebno Valentinovo da bismo se osjećali posebnije nego inače?
Tako male stvari, čine tako veliku razliku...
Kad sam hodala s dečkom na daljinu, svaki put kad sam odlazila sam ostavljala poruke na papirićima posvuda skrivene. Kako je vrijeme prolazilo on ih je nalazio i to je bilo baš slatko. Možda nekome patetično, glupo, ali nama je to tada puno značilo dok smo studirali razdvojeni. Ta neka mala iznenađenja. Bez obzira koji je datum na kalendaru. Te neke male srećice i sada kada se sjetim makar je prošlo desetljeće me ugriju. Mali znaci pažnje koji tako puno znače. Te neke stvari se ne zaboravljaju. Nešto što sami napravite, sjetite se, iznenadite nekoga, spontano, kad ne očekuje.
Zašto to ne raditi češće kada tako veseli? Ja to obožavam! To može biti jutarnja kava i doručak koji mu doneseš u krevet ili što ti se pojavi na neki ružan dan s par predivnih ruža i izmami ti osmijeh na izmučenom licu. Ma može mi donijeti limun iz dućana kad sam doma jadna i šmrkava i skuhati mi čaj - to je meni dan zaljubljenih! Meni je to predivno! Činiti nešto lijepo za nekoga. Iznenaditi ga s nekom dobrom knjigom koju priželjkuje.
Da imam puno para kupila bih mu neki super wow objektiv koji mu je na wish-listi ili neke super zvučnike koje želi. A znam da bi i on meni skinuo zvijezde s neba. Ali ne nužno na Valentinovo. Ograničavati se tim datumom da se napravi neka velika ili mala gesta ljubavi i pažnje - ja to ne razumijem uopće i ja tako ne funkcioniram. Ako želim sad to napraviti - onda ću to sad i napraviti, neću čekati neki datum! The time is now!
Meni je romantika kada mi netko skuha nešto. Jednom mi je dečko napravio fenomenalan biftek u nekom prefinom umaku da se i dan danas sjetim te spontane večere i žalim što je sve bilo gotovo prije nego sam probala to savršenstvo još koji put... O desertu da ne pričam... Isto tako, sve ide u dva smjera, ne očekujem samo da me se tetoši, nego mene veseli da tovim&tetošim. Kada Mirko voli jesti moje lazanje onda radim lazanje i to ne samo na Valentinovo.
Kuham sve što on voli i što volim ja jer volim to zbližavanje koje hrana koja je užitak donosi. Uživam u hrani i bitno mi je da je fino i ukusno, sočno i začinjeno. Baš kao i ljubav. Ali ne čekam Valentinovo da pripremim nešto posebno što voli moj dragi. Ne mora sve biti skupo, bitno da je s osjećajem i ljubavlju makar kuhali u dva kvadrata kuhinje. Možemo kuhati, možemo otići na fini sushi, možemo jesti kruh i paštetu, možemo sve - kad god, gdje god, bitno je da smo pažljivi češće od tog jednog dana koji je kakti klasificiran kao Dan zaljubljenih!
Neki komentator mi je napisao da me Mirko ostavio jer se bliži Valentinovo pa da mi ne mora kupovati poklon. Kao prvo, Mirko je nestvaran koliko je stvaran i nije me ostavio, u mojoj glavi je na sigurnom. Ali to je nebitno, no ponukalo me na razmišljanje o tim poklonima za Valentinovo. Nikad nisam očekivala poklon za Valentinovo niti forsirala mada sam dobivala poklone i davala poklone bilo to Valentinovo ili običan neki dan.
Sva ta drama oko tog dana mi stvara nelagodu. Ja sam protiv toga da se favorizira jedan dan u godini kao dan za zaljubljene i stvara se neka medijska hajka kako bi se prodali pokloni jer ak se pojaviš bez poklona na taj dan - e pa bilježi ti se minus stari moj! Bolje ti je sačuvaj glavu i kupi nešto - jer što je sigurno, sigurno je!
Ipak, lijepo je dobiti cvjetak i na taj dan!
A u isto vrijeme da mi se Mirko pojavi s buketom cvijeća za Dan zaljubljenih, naravno da bih se razveselila. Da se pojavi s kompletom nekog finog donjeg veša jer to je poklon i za njega - naravno da bih bila ugodno iznenađena. Da se pojavi s papirićem na kojem je napisao mi nešto - i to bi me ugodno iznenadilo jer nije bitno koliko nešto košta nego je bitna poruka. Bilo to Valentinovo ili bio to neki 8.2. ili koji god random datum - lijepa gesta je lijepa uvijek.
Meni nisu potrebne pare niti posebni dani niti skupi darovi da bi me netko osvojio. Može mi kupiti donut s čokoladom iz Lidla i ja ću biti sretna jer kada te netko čini sretnom onda sve što napravi je posebno. Može i Van Cleef & Arpels prsten od platine s dijamantima darling, znam ja što valja, ali može i čokoladni donut za par kuna - sve je sreća, bitno je samo od koga dolazi, da dolazi od te posebne osobe koja te voli i cijeni svaki dan, a ne samo za neki fanatično medijski nabrijan dan.
Iskazivanje zaljubljenosti i ljubavi, pokloni, znaci pažnje, lijepe geste, romantika - pa zašto bi to sve bilo rezervirano samo za Valentinovo?
Odvesti nekoga na večeru, kupiti nekome cvijet, skuhati nekome večeru, napisati neku lijepu poruku, kupiti neku sitnicu ili neku veliku stvar, ovisno o mogućnostima, učiniti lijepu gestu - zašto čekati Dan zaljubljenih za to kada to možemo svaki dan?
Mirko i ja za Valentinovo nećemo ići u kino jer je taj dan, ići ćemo neki drugi dan kad nam se bude išlo. Nećemo ići na večeru na neko lijepo mjesto jer je taj V dan, ići ćemo kad nam se bude išlo, možda to bude i Valentinovo ako nam se bude dalo.
Nećemo se ni obasuti srčekima jer je taj dan. Ono što ćemo napraviti je da ćemo otvoriti bocu dobrog vina, pojesti nešto fino uz upaljene svijeće, ušuškati se u toplinu jedno drugog i bez obzira što smo protiv favoriziranja nekih dana u godini, ja ću dobiti lijep i otkačen buket cvijeća koji će mi uljepšavati prizor u stanu, svaki put me iznenadi nekim drugačijim, a Mirko će dobiti ono što voli, svaki put nekako drugačije.
Ali to dobivamo bez obzira na kalendar, može biti na Valentinovo i na neki drugi dan. Ono najbitnije u cijeloj priči - dobili smo već nešto najbolje - jedno drugo i ne sjetimo se biti pažljivi samo na Valentinovo.
Ne zaboravite cijeniti onoga koga imate svaki dan. I pokazivati to i riječima i djelima jer u ovom olujnom svijetu moramo se držati čvrsto zajedno da nas ne otpušu hladni vjetrovi surove svakodnevice. Na kraju dana zaista ljubav čini svijet ljepšim i liječi. Probajte - provjereno djeluje.
Sve priče s bloga Daisy Pozitivka Dijane Karabašić možete pročitati OVDJE.
Valentinovo na steroidima!
Bliži nam se 14. veljače... za neke samo još jedan datum u nizu, a za neke dan kada će posebno obradovati/iznenaditi ili razočarati svoju (bolju) polovicu. Obzirom da ove godine 14.2. pada na subotu, taj dan za mene puno znači, jer ću se kao i svake druge subote moći naspavati, a onda kad se probudim poželjet ću sretan rođendan svom najboljem prijatelju Vicku, koji ga ne slavi već godinama. Toliko o mom Valentinovu, koje mi eto ipak svake godine uspije izbit pare iz džepa, jer kad i nemam svoju lošiju polovicu, imam Vickov ročkas.
Čak mi je palo na pamet da ga ove godine razveselim karnevalom u Veneciji, ali kaže da mu nije napeta, tako da kako stvari sada stoje nebu dobil niš' (jer se poklonjenome konju u zube ne gleda – iako ja uvijek uspijem pronaći neki karijes). Za razliku od njega, meni je Venecija strašno napeta, i iako sam je posjetila već jedno sedam puta, mogla bih još barem sedam. Slažem se s nekim izjavama da je jedan od najromantičnijih gradova na svijetu, a obzirom da sam ja jedna izuzetno romantiš osobica, ne bih imala ništa protiv da me se za Valentinovo počasti upravo jednom vožnjom gondolom i razveseli nekom narukvicom iz mog omiljenog dučančića s nakitom koji se nalazi odmah ispod Karlovog mosta. (da, ovo je input za sve moje tajne obožavatelje koji nemaju ideje kako me iznenaditi i koji isto tako moraju znati da od nakita najviše volim narukvice)
Kad smo već kod gondole, vratimo se par godina unazad kad je Pandora imala jedno 19 godina i iznenadila (po običaju ONA NJEGA umjesto obratno) - svog mužjaka i odvela ga povodom Valentinova u Veneciju. I Pandora je jasno htjela romantičnu vožnju kanalima, no tko je Gec (mužjak) da joj to ispuni. Gec je zato imao drugu ideju u glavi i Bogu hvala da jest, jer da je pristao na Pandorinu, ostali bi gladni i žedni. Došao je do računice kako je tih 100 eura koliko je tada koštala vožnja, bolje uložiti u romantični ručak. Ali Pandora više od bilo kakve vožnje, pa i one adrenalinske, voli fino papati, tako da smo ubrzo sjeli u jedan zgodan restorančić s pogledom na most, ljude i uživali u vinčeku, opijeni ljubavlju.
No, osjetila je Pandora što znači i Valentinovo iz Ulice brijestova i kako ga provesti na najgori mogući način. Vratimo se još malo unazad, kad je Pandora još išla u srednju školu i prohodala sa svojim prvim „pravim“ dečkom, kojeg je te godine upoznala na skijanju. Bio je jako zgodan, obučen u Lacoste od glave do pete, pravi mamin i tatin Golden boy kojeg biste lako zamijenili s nekim ljepotanom iz neke američke teen serije. Iako sam potajno čeznula da me moj prvi ne-imaginarni dečko iznenadi makar jednom ružicom (I TO NE CRVENOM!), odlučila sam ne dramiti ukoliko se uopće ni ne sjeti da je Valentinovo i što sve to podrazumijeva – bar u mojoj glavi.
Ja sam za svaki slučaj njemu kupila šalicu oslikanu s dvije zagrljene žirafe. Par dana prije Valentinova nazvao me objašnjavajući kako su već svi restorani puni, kako nigdje nema mjesta i da nam je jedina opcija pridružiti se njegovom najboljem frendu i njegovoj curi. Jedini uvjet koji sam ja imala bio je da može sve, osim „dejt u četvero“, jer ipak je to bilo naše „prvo Valentinovo“.
14.veljače 2004. – II.gimnazija – mali odmor – predzadnji sat. Zove mene moj Golden boy i bez imalo ustručavanja zapovijeda da moja pojava markira zadnji sat, ode doma i spremi se, jer je njezin dragi dječak vodi na večeru s njegovim prijateljem i njegovom curom – kršeći time jedini uvjet koji mu je Pandora postavila po pitanju proslave „Dana zaljubljenih“.
Željna proslavice, prešla sam preko toga, pobjegla iz škole i požurila doma kako bih se spremila za večeru. Obzirom da nisam znala gdje idemo, odlučila sam se odjenuti neutralno, odnosno ne presvečano, tim više da me drugi par ne gleda kao da sam s Marsa pala ukoliko završimo u McDonald'su gdje će nas oni iznenaditi s igračkama iz Happy Meal-a.
Golden boy je i inače većinu vremena bio namrgođen, depresivan lik kojem si teško mogao izmamiti osmjeh na lice, a kada je konačno tu večer došao po mene, nisam bila sigurna je li to on ili onaj štumpf „mrzim sve!“ Prije večere sjeli smo u jedan cocktail bar na Maksimirskoj, kako bi pričekali drugi par. Promatrajući ga onako nervoznog i živčanog, pokušala sam na sve načine doznati što nije u redu i zašto je tako loše volje. Nakon mog podužeg davljenja da mi objasni kaj ga mori, konačno se izjasnio da ne može vjerovati kako sam se obukla?!?!?! (na meni prekrasna bijela vesta i hlače, na nogama po običaju štikle koje nosim od kad sam prohodala)
U taj tren stigli su njegovi prijatelji, a mi smo se ustali jer sam ja zahtijevala da me onda odveze nazad doma da se presvučem (#najvećaživotnagreškabr1) Gledaju nas u čudu gdje sad pak idemo, a Golden boy im objašnjava kako je Pandora upravo došla iz škole pa se nije još stigla presvući. Eh, da mi je bila ova pamet, pa da mu u najmanju ruku opalim jednu trisku, polijem koktelčićem i zauvijek se okrenem na peti.
Kad bolje razmislim, upravo taj način bi odgovarao tadašnjim godinama, jer danas teško da bih imala posla s nekim tko bi mi diktirao kako da se oblačim, pa čak i da imam potrebu nosit prepeličja jaja na glavi. Ali čovjek uči dok je živ, a žene vjerojatno i post mortem.
Vraćam se doma, mama me blijedo gleda jer preokrećem ormar naglavačke, i istovremeno je molim da me ništa ne pita. Vraćam se u auto u ulozi Transformera i konačno dobivam ono što svaka žena treba čuti odmah i po nekoliko puta u danu – „Predivna si“ (ili tako nešto u tom stilu). Ok, Golden boy se konačno nasmiješio – mali korak za čovječanstvo, velik za Pandoru.
Konačno stižemo u restoran, kao neki „bitni“, a Golden boyu ponovno izbijaju sijede gledajući me kako jedem. Naime, od malih nogu jedem kao da sam ljevakinja i držim beštek obrnuto – tako da viljušku držim u desnoj ruci, a nož u lijevoj (znam da sad to pokušavaš imaginarno izvesti, no pusti sad beštek). Osim što me doslovce secira pogledom, tenzije su toliko jake da mu čak i prijatelj govori „Dobro daj pusti curu da jede na miru“.
Mislim da sam tada prvi i zadnji put u životu čula sve što jedna žena treba znati o felgama. Odlazim s prijateljevom djevojkom na toalet, a ona odmah ispali „ti si bila već sređena kad smo mi došli po vas, tebe je on potjerao doma da se presvučeš - jel' tako?“ To je sad već bio nagovještaj da sam očito u vezi s laganim psihopatom.
No, želja da ja provedem svoje Valentinovo onako kako sam si ga ja u glavi zamislila, bila je jača i od njegove dijagnoze.
Hm, tko je tu onda zapravo bio lud – on ili ja? Kad se večeri polako bližio kraj, ponadala sam se kako je konačno došlo samo naših 5 minuta... Dječaci su podmirili račun, a onda je Golden Boy zamolio Linu da me odbaci do grada jer on i njezin dečko idu negdje dalje - bez nas – na Valentinovo. I ne, nije se radilo o latentnim homićima koliko god se upravo tako činilo. I to bi mi zapravo bilo draže, nego scenarij u kojem sam ja k'o posran(a) golub(ica) završila u klubu gdje su me čekale moje solo frendice naslađujući se kako to izgleda Valentinovo kad si u vezi… s kretenom ...
ps. Da, naravno da mu je bilo krivo kad sam mu onako filmski izvadila šalicu iz torbe, gurnula mu je pred nos, zalupila vratima od auta i pozdravila se sa: „Sretno Valentinovo i tebi!“
Trebalo je mnogo godina da netko makne s mene prokletstvo Valentinova iz hororra, a onda je došao moj Bubi (mrvica od 2 sa 2) i priredio mi Valentinovo na steroidima. To je jedan od rijetkih, ako ne i jedini muškarac u mom životu koji je jako dobro znao što volim, u čemu uživam i koje me sitnice najviše vesele. Isto tako je znao da više od svega volim slatka iznenađenja i da sam u duši veliko dijete, tako da su igračke neizostavni dio priče kada se radi o darivanju Dore Pandore ...uz dijamante, parfeme, narukvice, putovanja i tome slično (jasna stvar)
Te godine je Valentinovo padalo na petak i Bubi je došao u podne po mene. Na suvozačevom mjestu me dočekala roza kutijica u kojoj se nalazio rozi plišani medo ...KAKAV KLIŠEJ! Oooo da, ali neki klišeji jednostavno nikad ne izlaze iz mode, naročito ne onda kad ste zaljubljeni do ušiju. Potom smo otišli do dućana u kojem je Bubi kupio sve sastojke za skuhati mi jedno od mojih omiljenih jela. Nije važno što je Bubiju bolje da se mani čorava posla, važan je trud, volja i želja da razveseliš osobu koju voliš.
Nakon što smo pojeli njegov home-made specijalitet i popili butelju vina, došla je na red nova vrećica, a u njoj Disneyjev crtić Knjiga o džungli i roze čarapice koje dan danas nosim jer su fine mekane i tople. No ni to nije bilo sve... Ne, nisam uz čarape dobila i besplatan set noževa, nego smo odlučili prošetati gradom, a onda me Bubi molio da pričekam 10-tak minuta dok skokne nešto obaviti. I eto njega s kutijom od Šekoranje (moje najdraže cvjećarnice FYI), u kojoj je se nalazio cvjetni aranžman posipan trešnjama...
Ruku na srce, kakvo bi to bilo Valentinovo bez cvijeća? Iako je Bubi jako dobro znao da Pandora ne voli crveno, objasnio je kako je Valentinovo ipak u znaku crvene boje, te da sigurno neću ostati razočarana kad se otvore ti čudesni cvjetovi. I zaista, nikada do tada nisam vidjela čudesniju biljku. Mislite da je Bubi na tome stao? A ne, ne... Poslije Šekoranje je uslijedila još jedna vrećica, a u njoj kutijica u obliku medvjedića, a u kutijici…PRSTEN!!!!
..neeee, nije to bio THE PRSTEN, to je bio prsten o kojem sam mu ja pričala prvog dana kad smo se upoznali i kojeg je on već tada kupio, dok još nismo ni prohodali…znajući da će ga za 6 mjeseci gledati na mojoj ruci. Neću vas lagati, ja sam se od jutra potajno nadala da ću se upravo za Valentinovo i pola godine naše veze konačno dočepati tog malog dragulja o kojem maštam od kad sam ga prvi put spazila, no takve stvari ja jednostavno odbijam kupiti sama sebi. Zašto?
Vrlo jednostavno – jer jedino tako mogu stvarima dati vrijednost ... Priznajem, jesam svraka i volim sve što „bl'ešći“, ali ideja o tom prstenu je meni predstavljala nešto sasvim drugo do ukrasa na ruci...za mene je on bio simbol povezanosti, a pretpostavljam da se iz istog razloga razmjenjuje i prstenje na vjenčanju. Duboko ganuta iznenađenjem, lijem suze radosnice, a u posljednjem činu Bubi vadi iz kaputa karte za kino u kojem igra PS. I love you...
Osim što sam bila u transu od svega što mi je toga dana priredio, najviše me usrećila spoznaja da pored sebe imam čovjeka koji je znao za moje Valentinovo iz Ulice brijestova i koji se svim silama potrudio da mi izbriše ružno sjećanje, te zauvijek ostavi svoj trag i lijepe konotacije na spomen Valentinova. Tog čovjeka već godinama nema u mome životu, ali dan danas sam mu zahvalna na ljubavi koju mi je davao... i to ne samo toga dana...
Od tada me zaista nije briga za Valentinovo i jesam li solo na taj dan i ako nisam kako ću ga provesti. No to ne znači da ću zauzeti stajalište kako je to čisti konzumerizam, komercijala, podvala industrijskih magova i slično, jer rekla bi moja mama – bolje da nestane sela, nego običaja!
Pa nisu Valentinovo jučer izmislili!
Naravno da će trgovci takve dane u godini iskoristiti u vlastitu korist baš kao i sve ostalo u čemu vide mogućnost zarade, no ja zaista ne vidim ništa loše da npr. kravica Milka zbližava ljude i promiče ljubav kroz svoju čokoladu. U tom slučaju je ista stvar i sa Božićem, jer iza najljepših božićnih reklama stoji Coca-Cola i djedica u crvenom kaputu, a Božić je prije svega rođendan maloga Isuseka i spomen na štalicu koja je simbol obitelji i skromnosti... pa ga svejedno slave i antikristi jer im se valjda dopada kak' to sve tak zgodno i lijepo izgleda kad se dočekuje Isusek.
Kako ne bih previše skrenula s teme, moja je poanta da podržavam slavlje i obilježavanje svega što ima pozitivni predznak, a Valentinovo ga definitivno ima, čak i onda kad niste u vezi. Tko vam garantira da recimo netko baš u čast Svetom Valentinu neće organizirati neku zabavu, na koju ćete vi možda doći sasvim slučajno i upoznati čovjeka ili ženu svog života. (Nije da se već nije dogodilo) Ja jesam klasa optimista i neizlječiva romantičarka, no takve se stvari dogode onda kad se najmanje nadaš…
Danas je sve moguće, pa i kupnja Ulice na Mjesecu ... barem mi tako kaže kolega koji je eto upravo to poklonio svojoj djevojci za Valentinovo prije nekoliko godina. Ideja me izula iz cipela, jer ja volim sve što je originalno ... nebitno što i kako, bitna je činjenica da je netko proveo vrijeme razmišljajući kako iznenaditi voljenu osobu i kako joj darovati nešto što joj nikada ne bi palo na pamet!
Drage moje dame, priznajte – koliko vam je frajera do sad „skinulo zvijezda“ s neba, a koliko od njih darovalo vlastitu ulicu na Mjesecu? Moj kolega je stvarno pravi Starfucker, ali je ujedno i Bosanac pa ne čudi da ima osjećaj za feeling kad su žene u pitanju.
I dok jedni vole do mjeseca i natrag, drugi poklanjaju „pomlađivanje vagine“ iliti labioplastiku. Tako je, i to imamo na meniu ovog Valentinova. U nekim poliklinikama možete ugovoriti ovaj tretman, koji će zasigurno biti savršen poklon za vašeg supruga, dečka, ljubavnika, osobito ako ste im dosad rodili jedno troje djece, pa bi se voljeli prisjetiti kako je to bilo kad njih još nije bilo – barem u tom području.
Sve priče s bloga Dora Pandora Dore Hrkač možete pročitati OVDJE.
Dobre ste mi, djevojke :)