Zvuk brodske trube odzvanjao je vukovarskom lukom, a s broda “Bajadera” mahnuo je kapetan u smjeru Večernjakovih reportera. Par brzih koraka niz nasip po stubama i evo nas na modernom novom brodu. Brod “Bajadera” jedini je naš turistički brod na rijeci.
– Ja kapetan? Nisam još. Zapravo, to se sad zove zapovjednik broda. Ali, uskoro ću postati, polažem ispit. Još sam par mjeseci u statusu mornara – kaže Zoran Šesto (46).
Odlično! Evo, iz prve ruke, mornara iz Vukovara, je li istinita ona Tončija Huljića, koji već 30 godina tvrdi “Sve bi seke ljubile mornare”? Je l’ to i u praksi stoji?
– Apsolutno! Ha-ha. Evo, tu na brodu je kapetanska kapa, i među djevojkama koje se voze na brodu ona je pravi hit. Mnoge je stave na glavu pa se fotografiraju za Facebook. A dečki, njih ta kapa baš ne privlači, ne mogu se sjetiti da ju je neki muškarac stavio na glavu. Tako da je istina, cure vole mornare – kaže mornar Zoran.
Prvi brod nakon 85 godina
Smije se. Na brodu je i njegova supruga. Jedina je vlasnica turističkog broda na rijeci u našoj zemlji. Čuje o čemu razgovaramo...
– Dečki, nemojte samo zapjevati! Znaš, ovo je prvi putnički brod nakon 85 godina u Vukovaru. Još je i električni – kaže ponosno brodovlasnica Zrinka Šesto (44).
Vaš brod puni se kao mobitel?
– Baš tako! Ima baterije, preko noći ih uključimo u struju pa ujutro možemo voziti 10 sati.
Koja je razlika između plovidbe rijekom i plovidbe morem?
– Kapetan morskog broda mora također položiti ispit za vožnju rijekom. A na rijeci je najveći problem magla. Zna se dogoditi da ne vidimo prst pred nosom, a onda treba voziti polako, brzinom hoda... – govori suprug.
A zašto se brod zove “Bajadera”, volite bademe, lješnjake i orahe?
– Dobili smo prijatelja u tvornici Kraš. I to ne onog koji će samo doći u grad, otvoriti gepek, istovariti stvari i otići. Već će biti s nama i u godinama koje dolaze – kažu vlasnici pa dodaju:
– Plovimo 365 dana u godini. Pa i Novu godinu dočekujemo na brodu s turistima. Nikad ovdje nije bio ni jedan turistički brod, mi smo prvi. A osmislili smo i štos koji veseli goste, a to je – poruka u boci. Ljudi napišu poruku, začepe je plutenim čepom, bace u Dunav i čekaju hoće li je tko pronaći.
I? Je li koja boca s porukom doplutala do cilja?
– Je! Gospođa iz Srijemske Kamenice, predgrađa Novog Sada, pronašla je jednu bocu u Dunavu. I javila se ljudima. Upalilo je! – govore na brodu.
No, nisu oni jedini koji ovdje voze turiste. Ivica Franić, pokazujući na vukovarsku Malu adu, ponosno kaže:
– Nekad je na Maloj adi bila prašuma, a danas je to kultno mjesto, omiljena ljetna destinacija Vukovaraca i gostiju iz Broda, Vinkovaca, Osijeka... Svi su dobrodošli! Mi dečki, većinom branitelji, iz Športsko-ribolovne udruge Dunav-Vukovar, željeli smo učiniti nešto za naš grad. Osim što smo uredili plaže i okolicu, besplatno i vozimo goste na Malu adu. Jedno ljeto prevezli smo 180 tisuća ljudi pa ih vratili. Dakle 360 tisuća ljudi u samo jedno ljeto – kaže Franić.
Opisuje kako su vozili 80 kubika šljunka, kako su bušili bunar, napravili kamp...
– I kamp je besplatan! Tu svatko ima svoj mir. Od najmlađih do najstarijih. A nema ljepšega nego kad se ljudi, u dubokom hladu ispod topole, brijesta ili jasena, odmaraju na plaži. Pobrinuli smo se da na Adi nema komaraca, pa mnogi Vukovarci ljeti ovdje traže spas.
Kolika je temperatura Dunava? Je li sigurno za kupanje?
– Apsolutno! Digne se i do 27 stupnjeva. Dunav je ovdje miran, treba samo paziti da čovjek ne uđe vruć u rijeku. Ali, tako je i na moru, na bazenu... A o čistoći rijeke dovoljno govori to da su se pojavili – rakovi! Naravno, skakanje na glavu je zabranjeno. Znaš, Vukovar nije bio okrenut prema rijeci, nema ni jedne kuće koja gleda prema Dunavu. Ali, sad se to mijenja. A kod nas, ponavljam, sve je besplatno. Ako gosti u kampu trebaju kotlić ili roštilj, samo nas trebaju pitati – kaže Franić.
Glavno da su tenisice šarene
S plaže, selimo se u Borovo. I ono postaje turistička perjanica naše zemlje. O startasicama pišu The New York Times, Vogue...
– Takvu reklamu ne možeš platiti. A i da možeš, mi kao firma za to ne bismo imali novca – kaže Anica Panenić (41). Šetamo tvorničkim kompleksom, s jedne strane tvornice “Gumena”, a s druge “Kožna”. Gdje se rade startasice?
– Ovdje, gore, na drugom katu.
Proizvodnja radi. Gableci su na stolu, no još nije pauza.
– Sve radimo ručno. U tjedan dana mi kroz ruke prođe barem tisuću startasica. Volim taj posao. I sinovi nose startasice, glavno im je da su šarene – kaže Mira Lukić (52), jedna od gospođa koje rade u tvornici na traci. Među damama je i jedan mladić.
– Inače sam tehničar za računalstvo, ali ovdje mi je puno ljepše. Sretan sam što ne sjedim pred kompjutorom. Evo, sad određujem visinu gume na startasicama, ovisi o broju... – kaže Josef Bruner (25). Društvo iz pogona, u plavim kutama, poentira:
– Kod nas je sve prirodno i ručno napravljeno. Kini ne možemo konkurirati cijenom i količinom, ali možemo kvalitetom.
