Nakon atentata i smrti kralja Aleksandra, na prijestolje Kraljevine Jugoslavije u svojstvu regenta došao je Aleksandrov rođak, knez Pavle. Vrlo obrazovan, bez vojničkog iskustva i strasti, europskih nazora. Meštrović je zapisao: „Poprimio je bio u Engleskoj nešto snobovskog i imao je neke gotovo ženske karakteristike. Ukratko nije pristajao u tu sredinu." Teško se snalazio u beogradskoj i srpskoj sredini koju je i prezirao.
cit za Dalmaciju
Meštrović je kneza Pavla poznavao gotovo trideset godina, ali se vrlo rijetko susretao s njim. Odmah nakon pogreba, Pavle ga je pozvao u audijenciju. Prva tema je bila spomenik Neznanom junaku na Avali. Pokojni Aleksandar ostavio je detaljne upute u vezi sa spomenikom, čak i novac. Knez Pavle žalio se na dobavljača kamena, izvjesnog odvjetnika Todorovića i razne opskurne tipove kojima je bio okružen.
Meštrović je uz nadbiskupa Antuna Bauera i nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca bio supotpisnik „Zagrebačkog memoranduma" u kojem se protestiralo protiv tadašnje organizacije države, protiv cenzure i sprečavanja političke organizacije građana. Tražili su da se dr. Mačeka bezuvjetno i odmah pusti na slobodu i da se proglasi amnestija svih političkih krivaca, te izbore s tajnim glasovanjem.
Službenu delegaciju koja je donijela „memorandum" u Beograd nitko relevantan nije primio. Knez je nakon nekoliko dana k sebi pozvao Meštrovića i rekao da se ne ljuti zbog memoranduma.
Zapravo s knezom Pavlom Meštrović i nije imao većih prijepora, samo zbog umjetnosti, i to posredno. Knez mu je blago zamjerio kad mu nije htio portretirati sina Aleksandra, a najveći kraval je nastao zbog biste J. W. Goethea. Dvor je na svaki način htio doći do te biste koju je Meštrović načinio još 1932.godine, ali Meštrović je nije htio prodati ni ustupiti a da mu se ne naznači svrha zbog koje se nabavlja skulptura. Kad je prozreo dvorski bizantizam, da je skulpturu zapravo trebalo pokloniti vođama Reicha, grubo je otklonio svaki daljnji razgovor o toj temi. Godina 1937. bila je obilježena još jednom političkom inicijativom, u kojoj je Meštrović bio značajan sudionik. Bio je to prijedlog nacrta novog ustava Kraljevine Jugoslavije. U Beogradu se smatralo da je glavni inicijator cijele priče Meštrović, a svi tadašnji glavni čimbenici u Beogradu, o toj inicijativi imali su protivan ili rezerviran stav. Milan Stojadinović je u poslije u svojim memoarima „Ni rat ni pakt" zapisao: "Njegova kiparska slava je prešla granice Jugoslavije. Međutim, on je volio politizirati, ali s daleko manje uspjeha nego u kiparstvu..."
Ante Trumbić bio je od svih političara najdulje prisutan u Meštrovićevu političkom i privatnom životu, više od tri desetljeća. Trumbić je bio pravaš, pa jugoslavenski orijentiran političar koji se vratio ideji hrvatske državnosti, a umro je 1938. kao jedan od prvaka HSS-a.
Njihovi su odnosi bili prijateljski i puni obostrana poštovanja, ali ne uvijek i idilični. Meštrović je najviše zamjerao Trumbiću što ga je promijenila funkcija, nakon preuzimanja dužnosti ministra vanjskih poslova 1918. – 1921., a Trumbić njemu blagonaklono držanje prema kralju Aleksandru. Ipak je Meštrović bezbroj puta dokazao ljubav i prijateljsko poštovanje prema Trumbiću te mu besplatno izradio biste njega i supruge, a zatim i spomenik u samostanu sv. Frane u Splitu, gdje je i Trumbićevo posljednje počivalište.
Meštrović je ipak po svojim političkim uvjerenjima bio najbliži HSS-u iako nije potpuno odobravao politiku te stranke. Poštovao je političku efikasnost dr. Vladka Mačeka i činjenicu da Maček uživa puno povjerenje cijelog hrvatskog puka te zadobiva sve više povjerenja srpskih masa.
Knez Pavle je znao reći: "Zar vi Hrvati nemate nekog reprezentativnijeg od Mačeka", na što bi Meštrović replicirao: "Sigurno da ima onih koji se bolje odijevaju ili znaju ponašati u salonu, ali nitko nema ni izbliza takvu podršku hrvatskoga naroda, kao on."
Općenito u godinama neposredno pred Drugi svjetski rat Meštrović je imao dosta kontakata s engleskim političarima – svojim dugogodišnjim prijateljem R.W. Seton-Watsonom, engleskim poslanikom Ronaldom Campbellom i britanskim konzulom u Zagrebu Thomasom C. Rappom. Sve ove kontakte poslije su mu zamjerile vlasti NDH.
Iako je srce kneza Pavla bilo na strani Francuske i Britanije, smatrajući da tako čuva petnaest milijuna duša, ipak je prihvatio pakt sa silama Osovine, koji je potpisan 25. ožujka 1941., a razvrgnut oficirskim pučem generala Dušana Simovića i demonstracijama 27. ožujka. Meštrović je bio ogorčeni protivnik pakta. I beogradski puč i napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Meštrović je dočekao u Splitu, gdje je boravio zbog majčine smrti.
Po nalogu Ede Bulata, nekada orjunaša, a tada predstavnika ustaške vlasti, uhićeni su u Meštrovićevu domu dr. Ivo Tartaglia i inž. Dane Matošić, a prijetilo se i Meštroviću i njegovom srpskom prijatelju dr. Milanu Čurčinu. Nakon nekoliko dana stigao je engleski konzul Rapp, zajedno s publicistom Pavlom Ostovićem, s porukom veleposlanika Campbella da Meštrovića prebace u Herceg Novi, gdje će se ukrcati u englesku podmornicu i pobjeći od okupacije. Meštrović nije htio ostaviti obitelj i svoga gosta dr. Čurčina. Ubrzo je Split potpao pod talijansku okupacijsku zonu. Nakon više neugodnosti, sugestija nadbiskupa Bonifačića da mu prijeti uhićenje i telefonskog poziva doglavnika Mile Budaka, Meštrović se teške volje uputio početkom listopada 1941. sa slikarom Jozom Kljakovićem u Zagreb. Obitelj mu je ostala u Splitu.
Nakon dolaska u Zagreb, odmah ga je na razgovor u četiri oka pozvao Mile Budak. Odbijajući sve njegove prijedloge za poslove i suradnju, iznio je svoje osjećaje i uvjerenja da je NDH na krivom putu, koji će biti fatalan za Hrvatsku i Hrvate. "Pomozite mi da izađem u Švicarsku", jedino je to tražio od Budaka.
Vidio se s nadbiskupom Stepincem, koji se okomio na Pavelića i ustaše zbog terora. Stepinac mu je predložio da od španjolskog poslanika zatraži vizu kako bi priredio izložbu. Poslanik je obećao urgirati kod Franca. Ali stalno su se javljali problemi zbog putovnice, a svi su za te peripetije okrivljavali Didu Kvaternika, ravnatelja UNS-a. Sam Pavelić imao je loše mišljenje o Meštroviću. Predbacivao mu je njegovo u sudjelovanje u Jugoslavenskom odboru. Najteže i najdramatičnije razdoblje svog života doživio je Ivan Meštrović pri kraju 1941. i početkom 1942. godine u Zagrebu. Uhićen je 8. studenog 1941. s Jozom Kljakovićem pod optužbom da je htio otići u Englesku ili Ameriku. U zatvoru na Savskoj cesti i zatvorskoj bolnici boravio je od 8. studenog 1941. do 13. siječnja 1942., te poslije u kućnom pritvoru do 12. ožujka 1942. godine. Trebao je biti smaknut u osam navečer, stražari su glasnim razgovorom najavljivali egzekuciju, ali nekoliko minuta prije osam sati zazvonio je telefon. Čuo je glas razočaranog stražara: „Ćaću mu njegova, u tri minute tri pomilovanja. Pomilovali ga i poglavnik i Hitler i Mussolini..
Ako su glavni krivci za njegovo utamničenje bili poglavnik i Dido, poveći je broj istaknutih osoba koje su intervenirale za njegovo puštanje iz zatvora. Nakon izlaska i zatvora i kućnog pritvora, Meštrović je imao nekoliko zanimljivih političkih susreta. Imao je i oproštajni susret kod nadbiskupa Stepinca, koji je uz vatikansku administraciju imao zasluge za njegovo oslobađanje, a poglavito za dobivanje vize za Italiju. Uvjet da mu Pavelić odobri vizu i putovnicu bilo je da izloži svoje radove u hrvatskom paviljonu na Bijenalu u Veneciji 1942. Oko 20. lipnja 1942. odlazi u Veneciju, na otvorenje Bijenala, i ne sluteći da će to biti doživotno emigrantsko putovanje.
>>Meštrović potpisuje izjavu o gnušanju nad diktaturom feljton
>>Više se družio s Trumbićem i Supilom nego bavio umjetnošću
Koga ovo interesira? Sve rekla , kazala.