Na rivi u Makarskoj natiskalo se svijeta, pjesma je dopirala s izletničkih brodova, kafići su bili puni, a nekoliko koraka dalje, na Franjevačkom putu, jedna je žena ispred nas kročila stazom, polako vukući psa u kolicima “za poć u spizu”. Prođosmo tako pokraj Franjevačkog samostana, u kojem franjevci stoluju od početka XVI. stoljeća.
Utemeljeno 1963. godine
Dok je žena s kolicima prelazila na drugu stranu ceste, mi se zaputismo sa stražnje strane do ulaza kraj kojeg je natpis “Korak po korak približavamo se beskrajnoj i neshvatljivoj stvarnosti”. Misao je to dr. sc. fra Jure Radića, utemeljitelja Malakološkoga muzeja franjevačkog samostana koji se ovdje nalazi, a za javnost je otvoren davne 1963. godine. U njegovoj je kolekciji oko 3000 primjeraka školjaka – ljuštura morskih mekušaca, razvrstanih prema geografskoj rasprostranjenosti te paleontološka zbirka fosilnih beskralježnjaka još od razdoblja trijasa naovamo.
Danas je Malakološki muzej u fazi rekonstrukcije pa školjke iz Jadrana i Mediterana na sigurnom čekaju kada će opet biti izložene, što uvelike ovisi o poznatoj hrvatskoj administraciji. No i ovako krnjeg turističke grupe ga rado obilaze, doduše više je stranih no domaćih gostiju zainteresirano za ovu bogatu zbirku. Pojedinačne su cijene ulaznica za odrasle 15, a za djecu 10 kuna. Usporedbe radi, najam ležaljke na plaži na kojoj bi jedva igla stala između kupača stoji 40 kuna. Ulazimo u vrt pun autohtonog bilja zamamnoga mirisa, u kojem su lapidarijski ulomci, rimski sarkofag, stećak...
Dočekuje nas školska sestra franjevka, znanstvena suradnica i muzejska savjetnica dr. sc. Marija Edita Šolić i uvodi u atrij najstarijeg dijela samostana. Ovaj jedinstveni muzej, u kojem se nalazi jedna od većih zbirki ljuštura morskih mekušaca, dio je Instituta “Planina i more”, koji proučava floru i faunu Biokova i Jadranskoga mora. Osim školjaka posjeduje i zbirku “Herbar biokovskog područja”, indeksiran u svjetskoj bazi herbarija. Malakološki muzej franjevačkog samostana utemeljio je dr. sc. fra Jure Radić, koji je uz pomoć bibličara mr. sc. fra Franje Careva i još nekoliko franjevaca sustavno sakupljao školjke iz hrvatskoga priobalja, a zatim uspostavio i suradnju i razmjenu s brojnim svjetskim muzejima, institutima i pojedincima pa su u muzejskom postavu ljušture morskih mekušaca iz raznih krajeva svijeta.
– Učinio je to bez puno novca, ali s puno ljubavi i odricanja – govori sestra Edita dok zastajemo pokraj velike trozubke, školjke iz Indijskog oceana, koja dostigne veličinu do dva metra i težinu do 400 kilograma. S prvom je ekspedicijom sakupljača fra Radić krenuo u jesen 1959. godine, pod geslom Deo juvante (s Božjom pomoću), o čemu je izvijestio prvi svjetski oceanografski muzej u Monaku, navodeći kako su usvojili geslo njihove kneževine, ujedno i ime kneževske jahte. Nije prošlo dugo, a kneginja Grace Kelly i knez Rainier III. naredili su da se u Makarsku uputi pošiljka školjaka iz Mediterana. I među domaćim svijetom glas o sakupljanju školjaka brzo se pronio i gotovo svaki je dan netko dolazio u samostan pitajući fra Juru: “Skupljate li ovakve? Vrijedi li vam ova što?”
Sijeku li granu na kojoj sjede?
Nedaleko od trozubke, pokraj koje smo zastali, fotografija je Brela iz šezdesetih godina. Sestra Edita pokazuje nam kako je nekoć izgledao okoliš toga jadranskog dragulja, nenarušen agresivnom apartmanizacijom i betonizacijom. Pokazuje nam zatim i fotografije flore i faune s Bikova, strepeći da će zbog čovjekove nebrige svim tim ljepotama doći kraj. A upravo su prirodne ljepote plaža u hladu borova i nestvarni spoj mora i Biokova koji se nadvio nad Rivijerom najjači adut Makarskoga primorja pa je među domaćim svijetom sve više onih koji strahuju da neće proći puno vremena do toga da Makarani u potrazi za “brzom lovom” sami odsjeku granu na kojoj sjede. Čini se da od takvog scenarija strahuje i sestra Edita jer na upit o Makarskoj danas samo zabrinuto vrti glavom. Izlazeći iz samostanskog okružja koje čuva jedno drugo lice Makarske vraćamo se na rivu, u gužvu, šušur i smijeh.
– Korak po korak približavamo se jednoj drugoj, neshvatljivoj stvarnosti – parafrazirajmo riječi fra Jure Radića.
