U životu vam ne treba netko tko funkcionira isto kao i vi, tvrdi ovaj šarmantni par koji uživaju u svojoj vezi baš takvoj kakva jest sa svim njezinim dobrim i lošim danima. A u razgovoru su nam odgovorili i na neka škakljiva pitanja i pritom odgovori nisu uopće diplomatski. No, krenimo od početka.

Ribo, jeste li vi prvi prvcati gastrobloger u Hrvatskoj ili, da se izrazimo u skladu s aktualnom situacijom – nulti pacijent koji se trajno zarazio pisanjem o hrani i virus uspješno proširio na velik dio populacije?
R: Hvala na komplimentu, ali mislim da ima puno istaknutijih pojava i ljudi na gastrosceni od moje debele malenkosti. Sve je počelo još onih dana 2005. godine kada tadašnji glavni urednik Klika nije imao razumijevanja za moja testiranja ćevapa pa sam morao otvoriti blog. Nakon toga sam dugo bio uz Željku Klemenčić u njenoj Dobroj hrani pa imao kolumnu i uređivao hranu u 21. stoljeću, bio urednik Pun Kufera i na kraju Gastro.hr-a, dok nisam otišao u freelancere i za voditelja showa “3, 2, 1 – kuhaj”. Uvijek sam bio tu kad je trebalo nešto kušati, testirati, kontemplirati, recenzirati i nadam se da će se tako i nastaviti i da ću sve što sam upio i naučio i dalje dijeliti s gastrosferom.
Dogodi li se da na druženjima priču započnete: „Kad sam ja počeo pisati o hrani, nije bilo „fensi“ fotografija, samo riječi...“
R: Naravno da ne. Ljudi s kojima se družim jedu i piju sa mnom, tako da nema potrebe za tim JNA spikama. Ali što se tiče slikanja hrane, to je tada stvarno predstavljalo problem jer sam bio jako loš fotograf, a pogotovo nisam znao uređivati i smanjivati fotke. Danas je to pjesma, iako me nervira prčkanje po mobitelu dok stavljam post na Instagramu. Tko izmisli te tagove...

Kasandra je među gastropublikom poznata kao žena koja nikada na put ne kreće bez – vilice! Kako izgleda vaše putovanje „Vilicom kroz Hrvatsku“ i koliko ono već traje?
K: “Vilica” je krenula prije gotovo pet godina isključivo kao popunjavanje slobodnog vremena. Pokrenula sam blog s bivšim dečkom koji je i danas tu i radi s nama, ali se ekipa oko projekta malo proširila i cijela se priča razgranala. Kad sam pokretala blog, nisam imala pojma u kojem će nas to smjeru odvesti, no zaista se sve “skuhalo” na najbolji mogući način. Krenuli smo od istraživanja nekih starih zaboravljenih jela, a danas uz to kuhamo i neke nama drage, no ne tako tradicionalne stvari, jedemo, pijemo i pišemo o tome. U cijelu priču uključili su se Lidija Lončarić, novinarka, blogerica i genijalka, koja pomaže gdje stigne i, naravno, Riba sa svojim kreativnim usmjeravanjima.
Na istoimenom blogu dijelite s čitateljima svoje recepte, objavljujete recenzije mjesta koja ste posjetili... što još publika može tamo pronaći?
K: Pošto se cijeli koncept razvio, došli su novi suradnici, osim dragih blogera koji nam tu i tamo ustupe neki svoj recept koji ih je oduševio, tu je i vinska priča, putovanja koja su, naravno, vezana za gastronomsku ponudu, Ribina pivska kolumna, pišemo o svemu što nam se učini zanimljivim, od nekih proizvođača do ljudi koji rade kreativne stvari, a na neki su način povezani s onim što volimo, s hranom i kuhinjom. I ono što još nije toliko zaživjelo, a voljela bih da krene, recenzije su naših čitatelja. Naime, pozivamo čitatelje da nam prepričaju svoja iskustva u restoranima kako bismo ih objavili.

Nedavno ste se u Zelini družili s kolegama iz branše, bilo je jako veselo, što vidimo i na fotografijama. Hrvatska je mala zemlja s ograničenom publikom, a vi ste svi super frendovi. Kako se nadmetati za pozornost s prijateljima?
K: Ni u jednom trenutku ovog puta nisam imala osjećaj ikakva nadmetanja i natjecanja. Mislim da svatko od nas zna koje su prednosti i mane onog drugog i stvarno smo tu da si pomognemo. Kad sam počinjala ovu priču, nisam znala ništa o food blogerima, tko su, što su, nisam pratila blogove. Znala sam samo da postoji dečko iz mog kraja koji to radi vrhunski i javila sam mu se. Bio je to Darko Kontin, jedan od najpoznatijih hrvatskih food blogera, i on mi je strašno puno pomogao u početku, odgovarao na moja blesava pitanja i zahvalna sam što je na tom putu postao veliki prijatelj. Okupili smo te neke divne, kvalitetne ljude oko sebe s kojima, osim recepata, dijelimo i veliko prijateljstvo. Sve vam je to jedna lijepa ljubavna priča koju zaista volim pričati i vrlo rado primamo nove likove u nju.
Tko je po vama (pitanje je za oboje) najbolji gastrobloger u Hrvatskoj i biste li bez razmišljanja platili za njegovu hranu da jednog dana otvori restoran?
R: Gastroblogeri i jesu gastroblogeri zato što ne žele otvarati restorane. Ja sam nekoliko puta kuhao za dvadesetak ljudi i shvatio da je to puno napornije nego što pruža užitak. A i uvijek se na takvim tulumima nađe neki pijani dripac koji ti u lonac ubaci malo ljutine... Kod gastroblogera bitno je više stavki, a najbolji je onaj koji savršeno složi fotografiju, recept i zainteresira te za jelo. Znam puno divnih vrijednih ljudi i ne bih ih htio izdvajati. I svakome tko zaslužuje otići ću na otvorenje i bez problema platiti ceh pa, ako me oduševe, i ponoviti...
K: Okruženi smo zaista kvalitetnim ljudima koji imaju širok spektar interesa i ti food blogovi jedan su mali dio njihove priče. Kao što je Riba rekao, mali broj njih zapravo teži otvaranju restorana. Ma svi mi imamo ideju kako bi naš restoran izgledao, što bi se kuhalo, tko bi bili gosti, no mislim da su to više priče uz čašu vina koje nas zabavljaju i neki ludi snovi, ali da mogu za nekoga pretpostaviti da bi hladne glave ušao u takav izazovan posao i uspješno to stavio na noge, bio bi to naš dobri duh Vedran Bošković s bloga Začinjeno s ljubavlju. Veselim se tu i uspjesima Marka Josipovića s bloga Marko Bakes, koji uspješno studira slastičarstvo u Birminghamu i predviđam mu veliku karijeru izvan granica Hrvatske.

Kad smo se javili Domagoju za ovaj razgovor, zanimalo nas je kako izgleda zajednički život dvoje ljudi koji imaju veliko znanje i čvrsto izgrađene stavove o hrani. Do koje mjere se podudaraju vaši ukusi u gastronomiji? Tko bira jelovnik?
R: Ja sam svežder, jedino mi grašak ne predstavlja neko veselje, ali i njega pojedem u Kasandrinoj epohalnoj Francuskoj. Kasandra će vam odgovoriti sama. Uglavnom pratimo što ima na placu ili potrošimo kad nam frendovi donesu – jučer došao Krešo iz Broda i donio buncek od T-Rexa pa upravo smišljamo... Kad ispucamo sve što imamo, zaputimo se u neki kraj Hrvatske gdje nismo bili, educiramo se, zavrnemo rukave i opa!
K: Mislim da se zapravo savršeno nadopunjujemo. Ja ću uvijek izabrati nezdravije namirnice, Riba to balansira svojim juhama i zelenilom, ja radim hrpe šarenih salata, on ih pojede na kraju. Uvijek se nađe neki komad u zamrzivaču ili hladnjaku i onda od toga krenemo, a svaki dan ponavlja nam se isto pitanje: “Što ćemo jesti danas?”
Kad biste trebali napraviti svojevrsni Venov dijagram omiljenih namirnica, kako bi on izgledao? Što se dogodilo s onima koje su završile na suprotnim krajevima dijagrama?
R: Što se mene tiče, definitivno zanemarujem žitarice i voće. Od prskanih jabuka i krušaka sve češće dobijem alergiju, a nekako mi je prekonjski daviti se u zobi, raži i chiji. Ali pred ljeto, nema biranja...
K: Dijelimo ljubav prema dobrom mesu, ribi, a onda se to počinje smanjivati s blitvama i keljevima koje ja jedem samo zato što moram. Meni je povrće draže svježe, ali Riba tako dobro pripremi, recimo, čimulice s krumpirom i raštiku na tabak, koju je naučio raditi na Korčuli. Uz dobru svježu ribu to je savršena hrana, iako sam sama više kontinentalac i uvijek bih dala prednost dobrom komadu špeka. Svežderi smo i jedan i drugi, a da možemo jesti samo hranu koja nas najviše veseli, bili bismo i veći nego što jesmo.

Tko se uspio izboriti za više mjesta na polici sa začinima?
R: Mislim da je prednost blago na mojoj strani, ali uvijek se prilagodimo. Ako naletim na nešto novo, moja je misija da to probam, ma kakve posljedice nakon toga uslijedile!
K: On nek’ si uzme policu sa suhim začinima, moji su ovi balkonski, svježi. Iako se borimo sa suncem i položajem balkona, uporno kupujem i pokušavam uzgojiti svoje biljke. I soli, koje ja uporno razdvajam, a Riba ih isto toliko uporno sve trpa u istu posudu pa me malo s tim izludi jer, složit ćete se, ne mogu u istu posudu sitna sol i krupna sa začinima. No njemu to ne predstavlja problem.
Može li hrana još više učvrstiti vezu između dvoje ljudi? Što o nekome možemo naučiti isključivo dijeleći hladnjak, smočnicu i mjesto pokraj štednjaka?
R: Svađamo se mi, ne brinite. Smeti me što Kasandra, kad kuha za nas dvoje, skuha za osam ljudi. A kako princeza ne jede podgrijanu hranu (a hrana se ne baca), ja u sljedeća dva dana jedem kao bugarska vojska i stalno se debljam. I ne mogu joj oprostiti deset poluotvorenih pakiranja vrhnja u frižideru.
K: Život s Ribom je kao da živiš sa žirijem “3, 2, 1 – kuhaj”. “Mmmm, fino ti je ovo, 8/10, da si samo malo kasnije dodala vrganje, bilo bi savršeno...” On je jedina osoba kojoj dopuštam prigovaranje za stolom jer nekad čak i nešto naučim. Voli mi prigovarati za stvari koje i sam radi, ali u svakom slučaju, s veseljem dijelim kuhinju s njim. Osim što konstantno moje noževe sprema u ladicu unatoč tome što sam mu objasnila da se moji noževi ne druže s njegovima. Od samog početka imamo pravilo da onaj koji kuha ne pere suđe, dogovaramo se oko toga što ćemo kuhati i moram priznati da dosta dobro to funkcionira unatoč njegovu njurganju zašto ostavljam spužvu u sudoperu. Ne treba mi netko tko funkcionira isto kao i ja, već baš ovako, da se na kraju krajeva izvrsno nadopunjavamo.

Postoji li neki gastronomski trik ili recept koji može „ko rukom“ izbrisati sve nesuglasice tog dana, a da je primjenjiv na sve ljude?
R: Kasandrin kozlić iz pećnice. Ne znam kako ga nasoli i omekša, ali skidam joj kapu. Tko bi rekao da će to izaći iz bića koje grije mlijeko za Čokolino, čudo...
K: Da nešto jako zeznem, što se još, naravno, nije dogodilo, pekla bih kiflice. Mislim da bi to bila najbolja isprika ili ruka pomirenja. A Riba zna da će sve popraviti neka čokoladna torta. Svi mi imamo jedno svoje jelo koje nudimo gostima koje želimo impresionirati. Tako i u svakoj vezi, imaš to nešto što znaš, što vadiš “na stol” kad zagusti, snažan zagrljaj, stisak ruke, nešto što znaš da će toj ljutnji promijeniti okus i vratiti osmijeh.
Gdje vas sljedeća 2-3 mjeseca možemo naći bude li potrebno?
R: U trenutku dok ovo pišemo, još nismo sigurni hoćemo li biti na projektu RokOtok, držite fige sve bude po planu, a onda na oporavku kod mojih roditelja na Korčuli i po cijeloj zemlji s Kasandrinim projektom “S blogerima po Hrvatskoj” – pozovite “Vilicom kroz Hrvatsku” u svoj kraj i kuhamo s vama i našim prijateljima!