Grobnički zvončari dondolaši, koji već tradicionalno otvaraju sezonu karnevalskih događanja, krenuli su u pohode po selima u riječkom zaleđu obilježivši početak vrlo kratkog razdoblja do pusta i početka korizme. Zvonom je prvi zatresao najbolji prošlogodišnji dondolaš, a zvonjava koja se razliježe Grobinštinom trebala bi, ako je suditi prema starom vjerovanju, otjerati zimu.
“I otac i mater tu su se rodili, i nono i nona su Grobničani bili, i si su puno lumpali i pili i veliku su starost doživili,
Rojeni san Dondolaš.
I naši pranonići vavik su zvonili,i otac i nono su Dondolaši bili, i si su puno lomili i pili, za maškarami sakud su hodili . Kad zazvone Dondolaši, se se trese se se praši, si kantaju si tancaju”
Ovako glase stihovi dondolaške himne koja se ori duž njihova puta,a znaju je i oni najmlađi. Dondolaši su među najtemperamentnijim zvončarima, odjeveni u karakteristične crvene karirane košulje – stomanje, crne hlače – brageše, crne cipele i debele bijele vunene bičve (čarape). Na glavi im je ovčje krzno sa životinjskom lubanjom i rogovima, a lice im je zacrnjeno čađom.
Oko vrata nose crne marame, ogrnuti su ovčjim krznom, a buku dižu s tri velika zvona – dondola. Kreću se u parovima, međusobno se udarajući u veliko zvono koje je svakom od njih vezano na leđima.
Obilasci i uključivanje zvončara u povorke dogovaraju se nepisanim pravilima koja se njeguju desetljećima, a ophod po selima istočne Kastavštine i Grobnika podrazumijeva i 20-ak kilometara hoda. Kvarner i njegovo zaleđe od zaborava čuvaju tradiciju zvončarstva koja se prenosi s generaciju na generaciju.
Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Halubajski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Frlanski zvončari, Zvončari Vlahovogega Brega i Zvončari Korenskega upisani su na UNESCO reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta. Kvarner i njegovo zaleđe od zaborava čuvaju tradiciju zvončarstva koje se prenosi s generaciju na generaciju.
Svako selo svoju robu ima
U zvončare mogu samo snažni momci koji su spremni izdržati višetjedni pohod kroz mjesta pod opremom od desetak i više kilograma, izvoditi sve što se od zvonara, osim nesnosne buke, očekuje, plesati te moći pojesti i popiti goleme količine hrane i pića.
Zvončari, prema tradiciji, ne staju tijekom svog pohoda, a cilj im je proći i kroz najmanje selo, bez obzira na vrijeme, padala kiša ili brijala bura. “Krepat, ma ne molat!” moto je zvončara koji su spremni one koji posrnu izopćiti iz družine. Upravo zato valja ih dobro nahraniti, a to je pak zadaća žena kojih među zvončarima – nema. Pusna hrana i sve što se za pohoda zvončara sprema oduvijek je ista i podrazumijeva konkretne namirnice, pravu zimsku hranu – od slane ribe, bakalara na bijelo, bakalara na gulaš, marinada, fritula, domaćeg vina i rakije. To je tek za prvu ruku jer treba pojesti, kako to u Matuljima kažu, “kumbasice suhe, zarebrnik suh, panceta, sir, zapešt, ocvirki (čvarci)’. Hrane za zvončare ne smije nedostajati pa će se u idućem slijedu naći “zarebrnik va vine, kumbasice va vine i dinstan kapuz, police s pancetun’. Među krepkim jelima koja se jedu “na žlicu” tradicionalno se priprema ječmik, repa i palenta kumpirica.
Snaga je u slatkome pa se zvonlari i maškare koje ih prate slade olitom na slatko, presnacem - kolačem koji se proslavio sve do Beča - kroštulima, ulenjakima, grašnjakima ...
U vrijeme poklada, od 17. siječnja sve o Pepelnice vrijeme je kada zvona ožive utihnuli kraj od Grobnika do Ćićarije.
Jedna od karakteristika Brgujskih zvončara je preskakivanje stuba u dvorištu restorana Stara pošta što je vrhunac ceremonije koju izvode. Oni su jedini zvončari koji u pratnji imaju maškare, a riječ je najčešće o mještankama Velog Brguda i suprugama zvončara
Nedjeljama tijekom ovog perioda desetak zvončarskih grupa obilazi susjedna sela u velikom višekilometarskog kruga, uvijek ga zatvarajući, vraćajući se u vlastito selo. Tada se zvončari pokazuju u mjestima koja i sama imaju zvončarsku skupinu, koja će im (u većini slučajeva) doći u posjet u nekoj od nastupajućih nedjelja. Zvončari tada reprezentiraju svoje selo i nastoje se pokazati u najboljem svjetlu. To znači da trebaju dobro zvoniti, da se spretno međusobno sudaraju, da iskazuju snagu, čvrstoću i izdržljivost. Zvončara ima od 20 do 30 u grupi. Halubajska grupa zvončara ima ih međutim i znatno više, dok varijanta ovog običaja (u selima Žejane i Mune) podrazumijeva grupu od 2 do 10 zvončara. Premda s jedne strane vidljivo utjelovljuje drevna magijska značenja rituala kojim se trebala prizvati plodnost krajem zime, ovaj je običaj i danas izuzetno vitalan.
Interakciju zvončara sa stanovništvom sela kroz koja prolaze i dan danas je poseban doživlja, a hrana kojom se dočekuju priprema se s posebnom pažnjom i prema receptima koji se prenose s koljena na koljeno. Pojedine grupe zvončara i danas odbijaju odlazak izvan vlastite sredine da bi se pokazali u gradskim središtima, dok, istovremeno nastaju i nove grupe zvončara u regiji. Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorstvo (izrada maski, oglavlja, zvona), plesovi i različiti oblici društvenog ponašanja.
Koliko ti ljudi mogu pojesti ...
U zvončare mogu samo snažni momci koji su spremni izdržati višetjedni pohod kroz mjesta pod opremom od deset i više kilograma, izvoditi sve što se od zvonara, osim nesnosne buke, očekuje, plesati te koji mogu pojesti i popiti goleme količine hrane i pića. Zvončari, prema tradiciji, ne staju tijekom svog pohoda, a cilj im je proći i kroz najmanje selo, bez obzira na to kakvo je vrijeme, pada li kiša ili brije bura. “Krepat, ma ne molat!” moto je zvončara koji su spremni one koji posrnu izopćiti iz družine. Odora zvončara razlikuje se od sela do sela i jasno pokazuje odakle skupina dolazi.
Zvončare karakterizira hod, specifično njihanje kojim stvaraju zvonjavu i bučno pozivaju domaćine da na vrijeme iznesu okrepu. Oko struka čvrsto su konopcem zavezana tri zvona. Svaka skupina ima svoj ritam i način zvonjenja, a zajedničko im je da zvone što temperamentnije. Razlikuju se po tipu maski. Oni iz istočnoga dijela Kastavštine – Halubje, Viškovo, Marčelji i Zamet – opremljeni su maskama koje podsjećaju na životinje, ogrnuti okrenutom ovčjom kožom, a zvončari zapadne Kastavštine prepoznatljivi su po klobucima ukrašenim papirnatim cvijećem.
Svako selo svoju robu ima Zvončarske družine koje dolaze s ćićarijskih obronaka, iz Muna i Žejana, okićene su dugim raznobojnim trakama. Svima su zajedničke “bile brageše” (bijele hlače i mornarske majice. Momci s Ćićarije i Bruga nose tamne jakne različitih dužina.
Uza zvončare iz Marčelja i Viškova postoji još nekoliko skupina, no posebno su organizirani i temperamentni grobnički dondolaši. Oni su odjeveni u karakteristične crvene karirane košulje – stomanje, crne hlače – brageše, crne cipele i debele bijele vunene čarape. Na glavi im je ovčje krzno sa životinjskom lubanjom i rogovima, a lice im je zacrnjeno čađom. Oko vrata nose crne marame, ogrnuti su ovčjim krznom, a buku dižu s tri velika zvona – dondola. Kreću se u parovima, međusobno se udarajući u veliko zvono koje je svakom od njih vezano na leđima.
>>Poziv za sudjelovanje u glavnoj karnevalskoj povorci 2016.
>>Predah od svakodnevnice: Na karneval za manje od 200 kuna
