Nakon što je Malnar odlučio jahati pod hrvatskom zastavom, jugoslavenski sponzori otkazali su nam sponzorstvo i našli smo se u izuzetno teškoj situaciji usred Turske. Malnar nije bio nimalo zabrinut! – Hassane, ‘ko ih j…! Ne brini se, prodat ću jednog konja i vratit ćemo se u Zagreb, pa makar i pješke, i prekinuti ekspediciju, ali pod jugoslavenskom zastavom više nema šanse da nastavimo! Evo, imamo još 500 maraka i 300 švicarskih franaka. Time ćemo doći do sirijske granice, a tad ćemo razmišljati. Lovom mene nitko ne može kupiti, a ja domovinu ne želim izdati! Moj narod gine, razorili su nam zemlju, a ja da bih podigao zastavu agresorske vojske, to ne dolazi u obzir! Djeco, mi smo sada bez novca. Odlučite, hoćete li nastaviti sa mnom ili ne? – upitao je Malnar članove ekspedicije. Na to je Makedonac Zoran Dodef Željku odgovorio: – Željko, i ja ću danas jahati za priznanje Makedonije!
Malnar mu je odgovorio u svom stilu: – Zoki, ne seri! Pa vi trebate prvo proglasiti neovisnost da biste tražili priznanje! Nastavili smo put prema Anadoliji, gdje nas su dočekale zima i kiša. Putovanje po takvom vremenu nije bilo nimalo lako. Jadno smo izgledali. Bili smo potpuno mokri i prljavi. Bilo bi stvarno neudobno da smo morali postaviti logor na kakvoj livadi čekajući potop. Kako smo svi iz ekspedicije, osim Malnara, već polako gubili nadu jer nam je svaki dan bio sve teži zbog hladnoće i kiše koja se svaki dan spuštala na nas, a mi bez novca da kupimo šator da se barem malo sakrijemo na suho. Pokušali smo nagovoriti Malnara da odustane od jahanja pod hrvatskom zastavom dok se ne snađemo za novac. No Malnar je bio odlučan.
Ja idem do kraja
– Kad sam donio tu odluku, rekao sam vam da odlučite želite li nastaviti sa mnom ili ćete se vratiti. I sada vam opet kažem: ja idem do kraja i bez jugoslavenskih usranih sponzora. Došao sam do Himalaje bez novca, a Boga mi, doći ću do granice sa Sirijom bez problema. U konačnici mogu sam... bez vas! Kakav bih ja bio čovjek kada bih uzeo novac od ubojica moga naroda? Sada ćemo tu kampirati pa razmislite želite li nastaviti sa mnom ili ne! – kazao je. To je bilo blizu grada Kutaya. Kada smo složili kamp i išli se odmoriti, na nas su počeli pucati turski vojnici. Nismo znali da smo kampirali u vojnoj zoni, gdje je vojska stalno na meti kurdskih separatista. Mislili su da smo mi gerilci. Tad je Malnar rekao: – Svi ostanite ležati tu gdje jeste, a ja idem s njima razgovarati. Znajući malo turski, rekao sam Željku da nam vojnici viču da bacimo puške i predamo se. Tada im je Malnar na engleskom dobacio da smo mi iz Hrvatske te je, nakon što je pucnjava prestala, sam krenuo prema vojnicima dižući ruke u zrak. Nakon 10-ak minuta razgovora, kad su shvatili tko smo, naredili su da napustimo tu lokaciju jer druga njihova patrola zasigurno bi nas ubila. I tu je Malnar pokazao da je spreman na žrtvovanje zbog nas izlazeći sam pred vojnike. Našim nesrećama nije bilo kraja. Čim smo se spakirali i krenuli dalje, upali smo u zasjedu kurdskih gerilaca koji su nam uzeli sve konzerve i dvije boce rakije koje smo imali sa sobom. Malnara ni to nije pokolebalo. Imao sam osjećaj da, što nas više prate nesreće, Malnar postaje sve jači i uporniji. Pokazao se kao pravi vođa. Jašući po planinama i nepristupačnim dijelovima, on nas je bodrio.
– Moramo što prije proći te planine jer ljeti se tu zna noću spustiti temperatura i do -10, a već smo u listopadu pa zamislite što nas čeka. Nema stajanja! Što prije do sirijske granice, djeco!
Ovako čvrst i odlučan, Malnar, koji se ničeg nije bojao, još nam je jednom pokazao svoju osjećajnu stranu. Naime, na putu nam je uginuo pas Boris s kojim je Malnar, uz konja Sandokana, bio jako povezan. Kada smo se ujutro probudili i ugledali uginulog psa, Malnar nije mogao sakriti svoje suze. Ušao je u svoj džip i plakao kao malo dijete. Koliko je Boris značio Malnaru, pokazao je u svom govoru na pokopu. Više od 10 dana Malnar se svako jutro nakon buđenja te uvečer prije spavanja sjećao svog Borisa i imao grižnju savjest jer je sebe smatrao krivcem za njegovu smrt. Govorio je da bi bio još živ da je ostao u Zagrebu. Nakon 8 mjeseci mukotrpnog jahanja kroz Tursku, prešavši 3000 kilometara, stigli smo do Sirije. Basel Assad, brat sirijskoga predsjednika Bashara Al-Assada, čuvši da smo iz Hrvatske došli do Sirije na konjima, oduševljen našim pothvatom, iskazao nam je veliku čast: poslao je u maleno pogranično selo u kojem smo se ulogorili, dao nam policijsku pratnju da nam osigura put do Damaska, gdje ćemo biti njegovi gosti. Kada mu je Malnar kazao kako smo ostali bez novaca zbog toga što je odlučio jahati pod hrvatskom zastavom, Basel Assad nam je pomogao i dao da spavamo u vojnim bazama sirijske vojske, gdje nam je bilo sve osigurano.
A gdje vam je taj Bog?
Nakon što su nas popratili mediji u Libanonu te nakon mjesec dana čekanja na granici jer je pastusima bio zabranjen ulaz preko granice, uz mnoštvo političara, primili su nas i glavni tajnik Hezbollaha Abas Musawi i duhovni vođa te organizacije Muhamed Husein Fadlalah te zapovjednik palestinske militantne organizacije 13. rujna. Dok sam živ sjećat ću se kako je Malnar razgovarao sa tim ljudima. Jednako kao što je vodio i Noćnu moru, provokativno. Duhovnog vođu Hezbollaha drsko je upitao: – Vi šaljete ljude u samoubilačke napade i obećavate im raj. Što ako ih zajebete? Što ako odu u pakao, a ne u raj? A gdje vam je taj vaš Bog? I otkuda vam pravo slati nečiju djecu u smrt? Isto tako provokativno i u svom prepoznatljivom stilu, ne bojeći se nikoga, nakon što mu je vođa organizacije 13. rujna Munir Maqdah dva sata objašnjavao patnju palestinskog naroda i revoluciju, Malnar je upitao: – Koja faking revolucija? Dok su djeca vani u logoru gladna, žedna i bosa, ti i tvoja djeca uživate u raskošnoj viletini te vas čuva 300 boraca!!! Pričaš mi o patnjama naroda dok se tvoja djeca kupaju u bazenu. Nemojte me zajebavati!
To je bio Malnar. Vođa, drzak, hrabar, osjećajan i beskompromisan. Ekspediciju smo morali prekinuti kada smo stigli na granicu sa Saudijskom Arabijom jer se Malnarova mama teško razboljela i umrla. Posljednji sam se put susreo s prijateljem Malnarom prije svog odlaska u Siriju. Bio je jako bolestan, vidno umoran, ali nikada se nije žalio. Takav je bio Malnar.
>>Kada je vidio razrušeni Vukovar, Malnar je plakao kao malo dijete
