Kad se Tihomir Predović (66) prije dvadesetak dana vratio jedrilicom Jeanneau SO 34.2 s Kariba na Atlantiku u Punat, zaokružio je priču staru 25 godina.
Naime, nakon što je u zimu 1992. na regati America 500 jedrilicom Elan 33 Runaway Croatia pobijedio, on i posada se zbog obveza nisu, ploveći prema istoku, mogli vratiti kući nego su se vratili avionom, a brod je prevezen.
Predoviću su još uvijek svježa sjećanja na pobjedu koja je povijesno važna za novostvorenu državu Hrvatsku.
– Plovili smo po Grčkoj i jedan od prijatelja je 1989. rekao da će za tri godine biti regata preko Atlantika, America 500, u čast pet stoljeća Kolumbova otkrića Amerike. Rekao sam da idemo i prijavili smo se 1990. pod imenom Hrvatska, što organizator nije prihvatio. Hrvatska još nije bila priznata. No, mi smo obavljali pripreme, a Hrvatska je u međuvremenu priznata. Ipak smo plovili pod hrvatskom zastavom, prisjeća se stari morski vuk Tihomir Predović.
Na regati America 500, koju je organizirao poznati engleski časopis Cruising World Magazine, prva etapa je bila od Huelve do Madeire, druga od Madeire do Kanarskih otoka i treća od Kanarskih otoka do San Salvadora na Bahamima.
Cruising World Magazine je odredio da iz svake zemlje, bez obzira na broj jedrilica, bude po jedan službeni predstavnik. Tako je Predović bio službeni predstavnik Hrvatske, jedan od 26 službenih zastupnika.
– Službeno nas je primio španjolski ministar, a na Gran Canariji nas je čekao ministar pomorstva. Na Madeiri nas je dočekao ministar turizma. A na Bahamima, uoči završne svečanosti podjele nagrada, proglašenja pobjednika, na 26 jarbola, koliko je bilo zemalja, bila je jugoslavenska zastava, a nikoga iz Jugoslavije nije bilo.
Protestirali smo zbog jugoslavenske zastave jer smo mi plovili pod hrvatskom zastavom. Vrlo brzo su nam se ispričali. Krojač je tu večer uzeo našu zastavu i preko noći su je šivali. Sljedeće jutro na jarbolu je osvanula velika hrvatska zastava, prisjeća se Predović koji je, prema korigiranom vremenu, pobijedio na velikoj regati. Njegova posada je od ukupno 150 jedrilica bila najbolja. Najbrža jedrilica je bila tada moćna Withbread Round The World, 25-metarska With Integrity. No, svaka jedrilica, kad se zbroje važni faktori, veličina broda, veličine jedra, dubine, dužine itd., dobije određeni broj bodova.
Nakon obračuna svih faktora, hrvatska posada je sa svojim brodom bila najbolja, bez obzira na to što nije bila u sportskoj grupi kao With Integrity.
– Pretekli smo sportsku grupu među 150 jedrilica iz 26 zemalja.
Predović je tako bio prvi Hrvat koji je na jednom službenom natjecanju prenio hrvatsku zastavu preko Atlantika i, zajedno s članovima posade, dobio zlatnu medalju i pokal. Bio je to fantastičan uspjeh hrvatske posade, vrijedan svakog spomena.
Za treću etapu iz Las Palmasa do San Salvadora na Bahamima, gdje je Kolumbo pristao, With Integrity je na cilj došao za 18 dana. Naša jedrilica Runaway Croatia na cilj je uplovila za 23 dana, ali je po premjeru izbila na ukupno 1. mjesto i preskočila čak i sportsku grupu.
Nakon povratka s regate, Predović je objavio knjigu o regati America 500 "Ruža vjetrova“ koja je trajan spomenik sjajnoj hrvatskoj pobjedi.
Uz Predovića, u posadi su još bili Hrvoje Perharić, član uprave NE Krško, i Jan Winkler, danas menadžer u Euromarine.
Hrvatski mediji u to su vrijeme popratili uspjeh hrvatske posade jer prvi put se natjecati i pobijediti u tako zahtjevnoj regati nije mala stvar.
Ako bi netko želio usporediti brodove, Runaway Croatia je u odnosu na With Integrity bio isto ono što i fićo u odnosu na Mercedes. Međutim, Predoviću je cijelo vrijeme nedostajala plovidba Atlantikom prema istoku.
– Prošle godine u kolovozu odlučio sam se taj povratak kako bismo zatvorili krug na Atlantiku.
Stoga je Predović odlučio opet se otisnuti na Atlantik, ali ovaj put na jedrilici Jeanneau SO 34.2. Prvu dionicu od Gibraltara do Las Palmosa plovio je s 14-godišnjim sinom Adrianom.
Drugu dionicu od Gran Canarije do Martinquea je zajedno s Williejem Erhardtom, prijateljem kojeg je upoznao 1992.
No, za povratak brodom u Hrvatsku, kako bi se zaokružila priča iz 1992., Predović je odlučio pozvati mlade ljude, jedriličare.
Andraž Seliškar (35) iz Logateca u Sloveniji jedan je od njih.
– Bio sam šokiran tim pozivom. Rekao sam sebi: Ako ne idem sad, neću nikad! Brinuo sam se o tome hoću li se slagati s trećim članom posade, Matejom. Kad sam na brodu uvijek sam malo nervozan, ali kad sam s Tihom, nisam nikada. On ulijeva sigurnost, ali Mateja nisam poznavao, priča Andraž Seliškar.
Matej Vadla (25) iz Zagreba također je poznavao Predovića od ranije. Plovili su zajedno do Gibraltara. Matej je završio Pomorski fakultet u Rijeci i sad je 3. časnik na brodu.
– Nedostajalo mi je da jedrilicom preplovim ocean. Znam da s Tihomirom mogu živjeti na nekoliko kvadrata prostora i, budući da u to vrijeme nisam plovio niti imao drugih obveza, rado sam pristao. Tiho mi je rekao da je imao i ponude druge, ali on je izabrao mene i Andraža, kojeg sam upoznao tek na Karibima. Tiho je s njim plovio dulje nego sa mnom. No, jako dobro smo se slagali, priča Matej Vadla i naglašava da je na brodu pakao ako se članovi posade ne slažu.
– Sreli smo na Azorima čovjeka na 17-metarskom brodu, ali nakon sedam dana on i drugi član posade su se posvađali. Morao je sam odraditi ostatak putovanja jer je drugi član posade cijelo vrijeme bio u kabini. Dakle, najteže je naći pravu posadu, ljude koji se mogu podnijeti – kaže Matej Vadla.
Odlučeno je da povratak počne 25. travnja.
– To je vrijeme kada morate krenuti jer na Karibima počinje sezona harikena. Bilo je samo pitanje hoćemo li ići na Bermudu pa na Azore, što je klasična ruta, ili direktno na Azore. Odlučili smo se izravno ploviti na Azore. Premostili smo zonu “tišine”, prostor bez vjetrova, s motorom i spinakerom, laganim jedrom. Uštedjeli smo sedam do deset dana jer nismo išli na Bermudu – kaže Predović.
Naime, ruta preko Bermuda je klasična zbog Amerikanaca koji plove prema Istočnoj obali SAD-a i za Engleze koji od Bermuda plove sjevernije kako bi išli dalje prema Britaniji. No, Predović i njegova posada nisu išli prema Engleskoj, nego Gibraltaru.
– U Gibraltaru se moja posada iskrcala radi svojih poslovnih obveza, a onda sam od Gibraltara do Punta ja plovio sam.
Od Gibraltara do Krka, 1800 milja, Predoviću je trebalo 22 dana.
– Plovio sam dva dana i jednu noć u komadu. Onda bih jednu noć odspavao pa opet.
I tako se Tihomir Predović vratio u Hrvatsku nakon devet mjeseci.
– Jednostavno nema mogućnosti da se vratite prije lipnja. Ako idete prerano, čekaju vas na Sjevernom Atlantiku sante leda. Ako idete prekasno, čekaju vas uragani na Karibima. Bio sam svjedok uragana Irma koji je u rujnu prošle godine pogodio Barbudu. Sve je porušio, iščupao je palme s korijenima, a nijedan objekt nije ostao čitav.
Karibi su kod Predovića ostavili snažne dojmove, međutim, nisu to obale i plaže kao na turističkim prospektima.
– Plaže na zapadu Kariba crne su od lave i sve su naseljene. Nema lijepih, pješčanih plaža kao na razglednicama. Takve plaže su uglavnom s istočne strane, nastale od lomljenja koraljnih grebena. Istočna strana je podložna jakim vjetrovima i visokim valovima i na tu se stanu ne može doći jedrilicom – objasnio je.
No, danas, kad je nautička industrija jako razvijena, zapadne obale Kariba su krcate jedrilicama.
– Nema tamo po noći mira. Kod nas po noći nema vjetra, a po danu ima, a kod njih morate biti 24 sata na oprezu jer vjetar stalno puše 15 do 20 čvorova, dan i noć, uvijek... Osim vjetra, jake su struje, pa se po plivače često ide gumenim čamcem jer se ne mogu vratiti na brod. Vrlo su česti i pljuskovi koji kratko traju, ali su jaki. Oni su u prednosti u tome što im sezona traje šest mjeseci.
Predović ističe i problem gustoće usidenih jedrilica na nekim mjestima.
Naime, kako ispred plaža ima jako puno jedrilica, mora se paziti da se ne nagazi na sidro ili udari kupača. Posebnu pozornost treba obratiti na domaće ljude koji jure čamcima između jedrilica.
Što se tiče hrane u restoranima na Karibima, Predović kaže da je hrvatska kuhinja iznad toga. Piće u restoranima, posebno vino, jako je skupo. Za 10 eura se u dućanu može kupiti samo najlošije vino, ali je zato rum jeftin, boca košta 4-5 eura.
– Bili smo u jednoj destileriji ruma na Grenadi, proizvode rum od čak 95 posto alkohola, a uopće ga ne rade ispod 50 posto alkohola. Popodne na Grenadi ne možete naći trijeznog čovjeka. Svi su pijani. A i klima je takva, stalno pada kiša pa nema druge.
Predović naglašava i probleme s administracijom u tim malim karipskim državama.
– Što je manja država, više je papira za ulaz i izlaz, više je birokracije.
Pa ipak, plovidba se isplati.
– Meni je zadovoljstvo sjesti na provu broda i vidjeti da oko mene nema nikoga i ničega, mir i tišina. Meni je to odmor za dušu. Nema objašnjena zašto netko voli more i plovidbu, ako voliš, voliš – zaključio je Matej Vadla.
Britanci proširuju Heathrow, a ovo je sedam najvećih aerodroma svijeta
