Bačva, benzinska postaja na Istarskom ipsilonu, na putu od Umaga do Fažane.
Talijanka u 50-ima, mršava, preplanula, izlazi iz Forda Ka, auta koji je, bit će, kupila za 30 rođendan, pa pita:
– Dobar dan. Možete li mi pomoći?
– Naravno. Što treba.
– Ja sam prvi put u Hrvatskoj. Sad sam prešla granicu.
– Dobro došli! – odgovaramo.
– Ne znam kako ovdje natočiti gorivo.
– Sad ćemo riješiti. Benzin?
– Si, si. Benzin! A vi imate tako lijep novi auto, plavi Renault Megane, je l’?
– Da... Novi je. Za koliko točimo?
– Za 20 eura.
– Prego. Kamo ćete?
– Pola! Grazie, grazie... Lijep auto, lijepa boja. Azzuro!
Kod blagajne Talijanka pokaže na Večernjakova reportera i kaže:
– My hero!
Eto, turisti dolaze. U Fažani slična priča. O usamljenoj gospođi na šanku beach bara:
– Čuj, ima par godina. Neka žena, strankinja. Zgodna. Ruskinja. Pije na šanku i žali se: “My husband is not listening to me. I’m very sad.” I pije ona tako, još mi gledamo hoćemo li joj platiti piće. Razgovaramo s njom. Dva dana kasnije otvorim novine i vidim – znaš tko je to bio?
– Ne.
– Žena Romana Abramoviča! Zamisli, tu sama, u Fažani, na šanku, pije i žali se na muža. A mi joj još mislili platiti piće. E, tu bi se opekli. Sišla s jahte, vjerojatno se posvađali, i ravno – na šank, ha-ha – pričaju u centru Fažane.
Navikli su tu na ljepotice: Sophia Loren, Gina Lollobrigida, kraljice Belgije, Nizozemske, Danske... Pa i Richard Burton. I on je kroz Fažanu prolazio. I on je bio – lijep.
Idemo mi s plaže u mjesto, malo ribarsko, u kojem do prije dva i pol desetljeća nije bilo nijednog apartmana.
– Bili smo u svojevrsnoj izolaciji. Do 1968. godine ovdje je stajala tabla “Zabranjen ulaz” i, ako je kome dolazio neki stranac u goste, recimo kum iz Njemačke, morali smo ići u Pulu i prijaviti dolazak vlastima. Danas smo u svojevrsnom procvatu! Sve je novo, ulaže se, posljednjih godina postali smo prava turistička destinacija. A nekad samo politički turisti. I u tome smo bili prvi – Odmaralište Milicije, Beogradske vojne garde, odmaralište CK, politička škola...
A Tito?
– On je tu igrao šah. Pobjegao bi s Brijuna i došao k nama. Sjećaju se stari ribari. Eh, nekad se lovilo tako da smo bacali rakovice. Bilo ih je puno, a nitko ih nije htio jest. A danas ih u kanalu nema, sad su suho zlato! – govore ribari na rivi.
Jedan se šali:
– Mi ti znamo, nekad kad nam je dosta svega, otići na pecanje. Sa štapovima. Uzmemo pivo, stanemo nasred uvale, izvadimo štapove, bacimo udice, ali bez ješke. Da, da nam riba ne smeta! Da možemo popiti pivo u miru.
Nastavljamo na drugu stranu, gužva je, turisti idu prema molu koji vodi na Brijune. Najprometnijem mjestu u Fažani.
– Dugo smo bili vezani za Brijune. No oni su pulski, nisu fažanski. Sad smo postali, napokon, mjesto za sebe! Nemamo ništa protiv Brijuna, dapače, našim ugostiteljima je sjajno, jer mnogi ovdje popiju kavu dok čekaju brod, no identitet mjesta Fažane više nije samo tranzit. Nas je 3800, a imamo više od milijun noćenja! Maslinovo ulje i sardela naš su zaštitni znak – govore.
Spominju i susjedu, maslinarku koja je s 22 godine ušla u Flos Olei, maslinarsku Bibliju, u kojoj se svake godine bira 500 najboljih na planetu. Pa i da su nedavno lansirali – ulje u svemir. U vremenskoj kapsuli.
– Da ga netko nekad nađe. Kao brod u boci, ali svemirski... Ali sardela je naša priča, tu je svaka druga kuća, ako ne i svaka, nekad imala ribara. Imamo i Malu ribarsku akademiju Sardela, gdje se uči kako se hvatalo prije 100 godina, kako se popravljaju mreže, sole sardele, pravi parangal, vesla u batani...
Pokazuju mi ulicu koja se zove “La Rondinella”. Lastavica.
– Toliko je uska da samo lastavica može proći kroz ulicu... A zaštitnik rive bila je uvijek mačka. Kraljica rive. Jer ribari su ovdje, a mačka je čekala...
