Kao vrstan nepoznavatelj nogometa zovem kolegu u Zagreb i pitam kako stoje stvari na relaciji Dinamo – Hajduk, odnosno Zagreb – Split.
– Je li se igralo što, neki derbi, kup, liga ili kako se to već zove pa je situacija usijana? – pitam.
– Što to tebi znači, zadnji put si mi rekao da si pobjegao u vikendicu dok ne prođe Svjetsko prvenstvo. Svjetsko, ej!?
– U Splitu sam pa me zanima kako stoji s animozitetom – odgovaram.
– Ne znam što bih ti rekao, nemoj kajkati previše...“
U Splitu ima jedan hotel s pet zvjezdica, Atrium, koji se nalazi u Ulici Domovinskog rata, jednoj od većih i duljih splitskih ulica koja se kroz čitav grad spušta sve do starog grada.
Avenija tuka
Kako nisam htio prekinuti lanac ocjenjivanja najlošije kave za švedskim stolom restorana s tri zvjezdice, smjestio sam se radije u simpatični hotel As i uzeo sobu s pogledom na plavi... zid. Odvrnuo sam klimu na ledeno, zatvorio prozore, navukao tamne zavjese i već se unaprijed veselio povratku u sobu nakon obilaska grada jer od vrućine polako skapavam.
Prije spomenutom Ulicom Domovinskog rata uputio sam se prema splitskoj rivi. Split je prevelik grad za mene. Trebao bih tu ostati desetak dana da sve pohvatam. Čitavo vrijeme boravka u Splitu kajkam i nailazim na pomoć gdje god stignem. To me veseli jer pokazuje da su, izvan usijanih nogometnih glava, Splićani iznimno gostoljubivi i uslužni. Prolazeći kraj café bara Ciceron sreo sam književnika i novinara Renata Baretića, Zagrepčanina koji ovdje živi već 18 godina. Odlično! Prije nego što se snašao, već je postao moj vodič. Hodamo tako Baretić i ja pa mi pokazuje Đardin, visoke zidine poviše kojih su nekoć operirale prijateljice noći.
– Renato, ne taj turizam! Pišem za ljude koji dolaze ovdje kao obični turisti, a ne za one koji se žele povlačiti po grmlju na malim kartonskim krevetima – kažem.
– Dobro, ajmo do Avenije tuka!
Avenija tuka je sleng za Marmontovu ulicu, jedno od onih mjesta kojima se šećete da biste vidjeli i bili viđeni. Zastajemo pokraj velikog lijevka koji stoji nasred ulice. Da, nemam pojma što predstavlja. Kaže mi da obratim pozornost na veliku šaku na zidu koja pokazuje figu (slučajno prema Zagrebu) iz koje je svojedobno tekao mlaz vode i slijevao se u pirju (kako tu zovu lijevak). No, ingeniozni projektanti nisu računali da ovdje zna puhati jak vjetar pa je mlaz išao svugdje osim u pirju. Nedaleko od tog mjesta nalazi se legendarna kavana Semafor koja je nekoć bila ono što su u Zagrebu bile Zvečka i Kavkaz. Dok napredujemo dalje, osjećam smrad trulih jaja. Tražim uzrok, ali vidim samo ribarnicu i Noštromo, jedan od boljih restorana.
– Vidiš ove rupe kod ribarnice? To su ti sumporni izvori. Nalazimo se ispred Splitskih toplica. Kad je car Dioklecijan sagradio palaču, već je bio star i bolestan pa su mu ovi sumporni izvori pomogli da ublaži staračke boli – reče mi pa me odvede do konobe Hvaranin, mjesta gdje se dobro jede. Prije povratka u hotel otišao sam na plažu Kašjuni podno Marjana, gotovo na Rtu Marjan i uživao na pustoj i lijepoj plaži u vodi čija je temperatura bila previsoka za bilo kakvu ideju rashlađivanja.
Bumo nekaj popili?
Ujutro sam krenuo prema najpoznatijoj splitskoj plaži Bačvicama, koje se nalaze s druge strane gradske luke. Tradicionalno je to mjesto gdje mladi Splićani pokazuju svoje umijeće igranja picigina. Osim Bačvica, tu su još poznate plaže Ovčice, Firule, Trstenik i Žnjan. Stariji ipak češće biraju mirnije plaže podno Marjana od kojih je najpoznatija plaža Ježinac. Nakon obilaska plaža, vratio sam se u luku i na rivi pojeo palačinke. To je jedna od stvari koja je postala nezaobilazna na čitavoj jadranskoj obali. Još kad tim sezonskim mini štandovima grad i gradonačelnik daju dozvolu da rade gdje hoće i koliko hoće, turist će kad-tad pojesti barem jednu palačinku.
Polako je pala noć. Ulazim u Geto (kvart unutar zidina Dioklecijanove palače; nekoć na lošem glasu zbog sirotinje, kriminalaca i heroina, danas sve popularnije mjesto gdje niču mali hoteli i zgodni kafići). Na Dosudu ulazim prvo u Ghetto pa u rakijarnicu. Turisti, mladi i nešto stariji, vesele se, pričaju, pijuckaju pića. Svi su glasni, ali nitko ne podiže ton. Bilo mi je ugodno, pogotovo kad me konobar, shvativši da sam iz Zagreba, na grbavom zagorskom upitao: „Kaj, bumo nekaj popili?“
