Cres kao jedino mjesto sa statusom grada na otoku opravdava svoj status administrativnog i kulturnog središta otoka već i time što turist informaciju koju traži može dobiti u bilo koje doba dana. Bilo deset sati navečer ili rano ujutro, turističke agencije, čiji zaposlenici dobro znaju svaki kutak otoka, uvijek će uputiti na ono mjesto koje turistu najbolje odgovara.
Trud ugostitelja vidljiv je na punim terasama lokala bez obzira na to što spremali. Neki konobari čak stoje ispred restorana u kojima rade kako bi turistima koji se zadrže ispred jelovnika približili ponudu. A opet to rade toliko nenametljivo da svatko zastane bez obaveza. Jednako rade i prodavači meda ili lutaka ili bilo čega, koji na rivi drže štandove.
Na Trgu Frane Petrića u središtu grada odmah iza fontane smjestila se, prema riječima lokalaca, i najuža kuća na svijetu. Zaista, nije dugo trebalo da je nađemo. Kuća na broju dva široka je svega dva metra, a izgleda kao da je stisnuta između dvije veće, no u njoj nije bilo znakova života. Navodno u njoj živi "neka Ruskinja" koja vodi fitness za vrijeme sezone, a isto tako i dolazi povremeno. U Cresu živi i svjetski poznat akademski slikar Mate Solis, koji je razlog što mnogi turisti dolaze upravo tamo.
– Znali su doći s Malte ili iz Španjolske da bi kupili njegovu sliku. On još stvara pa svaka nova slika znači posjet onih koji vole njegov rad – kaže direktorica Turističke zajednice Sanja Živanović. Ističe i da je cijeli Cres orijentiran na ekologiju, a to su primijenili i na gastronomiju. Creska janjetina ispod peke jelo je o kojem pričaju i stranci, a to je meso takvo jer se janjad slobodno kreće po otoku.
Sam Cres u posljednjih nekoliko godina poradio je i na organiziranju kulturnih događanja u starim utvrdama grada. Tako je, primjerice, posjetiteljima zanimljiva creska kula, koja je nekoć bila dio obrambenih zidina podignutih početkom 16. stoljeća, u vrijeme kad je Cres bio pod Mletačkom Republikom, a danas je mjesto mnogobrojnih izložbi. Od prošle se sezone može ući i u franjevački samostan u samom mjestu u kojem borave tri fratra, a uredili su i sobe u kojima ugošćuju brojne vjerske zajednice. No poželi li netko poslušati ugodan klasičan koncert, samostan je mjesto za to, a sličnih priredbi ima cijele godine.
Gradić Beli, jedno od najstarijih mjesta na otoku Cresu, u znaku je svog najpopularnijeg stanara, monsinjora Josipa Bandere. Taj 99-godišnjak najstariji je svećenik u Hrvatskoj, što se ne bi reklo kada ga slušate kako zbori. Bistra uma i čiste glave, sažima više od 70 godina staža: – Mnogo sam toga proživio, tri su me puta za vrijeme komunizma zatvarali jer sam radio ono što mi je posao. Bandera prepričava povijest malenog mjestašca smještenog na brdu uz more. Zimi u mjestu živi samo 35 stanovnika, a ni ljeti ih nema mnogo više.
Turisti se tamo nađu tek u prolazu, dok spavaju u većim mjestima poput Cresa. Možda ih privuče nova turistička ponuda u gradu, maleni muzej u školi, koji povijest Beljana predočava alatima kojima su se služili, a za njih se brine društvo Tramuntana. Siromašan kraj najviše se bavio preradom vune, čemu svjedoče drveni grabuni. Ili drvene klompe kojima su se masline gazile i radilo se maslinovo ulje... Svaki izloženi predmet netko je nekad koristio. – Ovo su saonice kojima su se balvani spuštali u more, staro ognjište na kojem se ložila vatra, prvi ekspres-lonac od gize... – razdragano kaže Daria Martinčić, predsjednica društva, o svojim precima. Prije Drugoga svjetskog rata, prisjeća se monsinjor Bandera, Beli je imao 900 stanovnika...
– Većina je poslije rata otišla u Australiju, njih 350, a ostale su tek prazne kamene kuće. Oko Belog ima 12 sela, od kojih je 10 potpuno prazno – kaže monsinjor koji je svoje rodno mjesto došao vidjeti još jedanput prije nego se, kako sam kaže, "štufa". Kad bi se iseljenici vratili na ljetovanje, sve su stare stvari htjeli baciti, no monsinjor Bandera nije dao, već ih je revno skupljao i darovao društvu Tramuntana... Beli je "skriveno blago" otoka Cresa. Vole li turisti gužvu, ići će u mjesta puna kafića, konoba i slastičarnica. Oni željni mira posjetit će Valun ili Lubenice, a na autohtonost mjesta i njihovih stanovnika podsjetit će ih ovce koje se šeću ulicama pa vozači često zastaju.
– Ljudima takvi zastoji u prometu ne smetaju, unatoč tome rado dođu pogledati zalazak sunca u Lubenice, a vole se i spustiti niz strme padine do plaže ispod grada, kamo se može samo pješice – rekla je Rozmari Toić Matković koja u gradiću smještenom na samoj litici 18 godina drži konobu...
U potragu za skrivenim plažama na jugu otoka upute se samo oni koji dobro poznaju teren i znaju kamo idu. Meli je jedna od uvala koju krasi niz pješčanih plaža, na kojima se kupaju i nudisti, no najpristupačnija je s mora, zbog čega se mnogi jedriličari vole usidriti i kupati u jednoj od njenih laguna. Do plaža se može ići i makadamom punim oštrog kamenja, a potom pješice utabanim putevima kroz šumu, na kojima će se uvijek prepriječiti paučina, grana, prebujni grmovi pored kojih se valja provlačiti...
No put će se isplatiti kada pronađete pješčanu plažu pored bistrog zeleno-plavog mora.
