– Oprostite, je li u Vodicama nekoć živio najviši čovjek u Jugoslaviji? – prisjećajući se detalja iz djetinjstva pitam momka koji mi naplaćuje parkiranje u centru Vodica.
Svuda je dobro
– Đe?! Ovđe? Nije, jarane. Najviši ti je Stojko Vranković, vidio ga ja, do ovih oblaka je, majke mi... 24 kune za tri sata. Ni policija ne parkira besplatno pa neš ni ti! – odgovori mi sa smiješkom sezonski radnik koji se brine da svi građani i turisti imaju jednaka prava.
– A Denis Latin?
– Nije on iz Vodica, on je s televizije... – odgovori i požuri do mercedesa njemačkih registracija jer ga muče ti stranci kojima ne može zalijepiti kaznu.
Ovakav dolazak u Vodice uljepšao mi je dan. Prošetao sam se do turističkog centra da vidim kako stoji stvar s brojem gostiju po narodnosti, kad tamo red kao kad dijele grah za 1. svibnja. Gužva, gužva, gužva. Sve domaći s po nekoliko putovnica u rukama. Prijavljuju noćenja, mijenjaju eure u kune, zadovoljno trljaju rukama. Kad sam došao na red, zamolio sam ispis koji me zanimao i dobio, ni manje ni više nego dvadeset stranica detaljne statistike sa svim mogućim podacima.
– Mogu li vam još nekako pomoći? – ljubazno me upita djevojka za šalterom.
– Možete! Gdje da popijem pivo dok analiziram ovo? – pokazujem na hrpu statistike u mojoj desnoj šaci.
– Gdje god želite, svuda je dobro! – diplomatski mi odgovori. Sličan odgovor dale su mi i djevojke koje su me poput Odisejevih nimfi mamile u restoran za koji su radile s naglaskom da je kod njih ipak najbolje. Šećem se dalje centrom pokraj pošte i odmah zaključujem da u Vodicama ima svega, ali baš svega. Od igle do lokomotive. Dosad najopskrbljenije turističko mjesto uz obalu, siguran sam. Štandovi s lijepim i ukusnim suvenirima, plac s voćem i povrćem, marketi, supermarketi, čak je i onih nekoliko metara slobodne šetnice zauzela baka koja prodaje domaću travaricu. Jurim do Zagrebačke banke podići novac kako bih pomogao hrvatskom turizmu i gospodarstvu, kad banka zatvorena. Radi samo do 14.30 sati! Iza mene još jedna djevojka poljubi vrata. Njoj je zapela kartica u bankomatu i sad je nemoćna do... ponedjeljka. Danas je petak, subotom i nedjeljom ne rade, dakle ponedjeljak. Meni je zapela kost u grlu kad je švicarac opet ojačao, ali to je neka druga priča. Nakon dva piva po 20 kuna i statističkih rezultata iz kojih sam izvukao da nema gostiju iz Moldavije (svih ostalih ima), prošetao sam se prema marini gdje sam zatekao četvero, hmm, veselih momaka. Krešo, Hrvoje, Silvije i Predrag. Svaki po pivo u ruci dok ih one moje nimfe uspješno odvlače u svoj restoran. Tu su na team buildingu za jednu od jačih internacionalnih kompanija pa “grle stabla” (što bi bio najtočniji prijevod team buildinga na hrvatski). Savjetuju mi da odem do novootvorenog beach cluba Baloo, a poslije se možemo vidjeti u Exitu ili u Haciendi pa bismo mogli popiti pokoje piće. Dok pričaju sa mnom, malo sam ljubomoran na opuštenost kojom uživaju u vodičkom popodnevu pripremajući se za još ljepšu vodičku noć. Vodice su prvo mjesto za koje mi je teško odrediti kome su namijenjene. Ima tu parova s djecom, mladih (čak i Šibenčani, ako žele tulumariti do jutra, moraju do obližnjih Vodica), starih, motorista, nautičara, ribiča, biciklista, tenisača... kao da na jednome mjestu vidim presjek svega što sam putujući obalom vidio. Da ne govorim o blizini dvaju nacionalnih parkova, Kornata i Krke, zatim je tu veličanstveno Vransko jezero, pa Sokolarski centar, otok Prvić.
Naš turistički New York
Vodice su naš turistički New York, no čuo sam da tamo ima i nekoliko Moldavaca. E, sad, kad u jednom gradu ima toliko hotela, apartmana, restorana i klubova, ja se malo pogubim. Sjeo sam u pizzeriju Šimun jer su tamo, nošene blagim bogodanim povjetarcem, puhale vodene kapljice iz rashladnog automata susjednog kafića. I zaista je ugodno dok vas rose hladne kapljice, a vi jedete pizzu. Pogotovo promatrati Mađarice za susjednim stolom kojima su te kapljice na prsima napravile vrlo zanimljive 3D oblike.
Drugi sam dan odlučio uživati kao slučajan turist. Pitao sam tri puta čašu hladne vode s ledom u jednom vrlo prometnom kafiću i tri puta je dobio sa smiješkom. Baš sam se dobro osjećao. Vodice su također grad u kojemu netko uvijek pleše ili pjeva. Od klapske glazbe, folklorne do ozbiljne estradne (da, ciničan sam!). Kako me to osobno ne zanima (o plakatu na kojemu piše da Seka Aleksić nastupa u Haciendi da i ne govorim), odlučio sam rentati čamac i otisnuti se od obale. Za 200 kuna dva sata, za 250 pola dana, za 320 čitav dan. Na žalost, imao sam samo dva sata. Na žalost, bio sam sam, a brodić prima šestero. Napravio sam nekoliko krugova oko Vodica, okupao se na lijepim plažama ispred hotela Olympia i Imperial pa vratio plovilo i sjeo u svoj auto. Kad naiđe onaj isti momak koji se brine za moral i ćudoređe svih parking-konzumenata.
– Jarane, znaš da je Ivo Brešan omvle (odavde, op. a.)
– Nije, Brešan ti je iz kazališta! – odgovaram napuštajući Vodice.
Samo onaj koji nikad nije bio u New Yorku moze poredit Vodice sa njim. Kao da ja kazem da je setnja Maltezera kao noc sa Shakirom... Oni koji su setali avenijama Manhattana znaju da usporedbe nema...