Poznata je kao čvrsta žena koja ne odstupa od svojih principa. Moguće da ju je zato gradonačelnik Milan Bandić prije četiri godine odabrao da preuzme Gradski ured za zdravstvo. Prof. dr. sc. Mirna Šitum, dermatologinja specijalizirana za melanom, nedavno je, nakon odrađenog jednog mandata odlučila otići s te funkcije.
Ugledna liječnica, sveučilišna profesorica, članica HAZU, dragovoljka Domovinskog rata koja je ranjena na prvoj crti bojišnice odlučila se tako vratiti svojoj “prvoj ljubavi”, pacijentima i studentima. Pristala je na intervju ne želeći govoriti o politici, naglašavajući da je uvijek bila i da će ostati Mirna Šitum koju nisu stvarale političke okolnosti, već težak rad, trud, odricanje, velika ljubav prema struci i Božja providnost...
Zašto ste se odlučili otići s funkcije pročelnice?
U životu sam zahvalna svima koji su prepoznali da mogu, znam i hoću te mi dali priliku za dodatnu afirmaciju. Među njima je i gospodin Bandić, s kojim sam uvijek dobro surađivala. Biti pročelnica Ureda bilo je sasvim novo iskustvo u mom životopisu, a srećom, gradonačelnik je pristao da paralelno radim dva posla, uz onaj pročelnice i onaj predstojnice Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice. Iako mi nikad nije bilo teško raditi, moram priznati da mi je dan imao premalo sati, a vikendi gotovo da i nisu bili slobodni. Znala sam dolaziti u Kliniku prije sedam ujutro, potom u podne juriti na protokolarne dužnosti i obaveze. Nisam popustila ni u jednom smjeru, ali jednostavno mi je takav tempo oduzimao previše energije.
U kojem je stanju zdravstvo Grada Zagreba?
Zagreb ima, bez pretjerivanja, najbolji zdravstveni sustav u Hrvatskoj. Više od 40 posto hrvatskog zdravstva je u Zagrebu, a dvije trećine zdravstvenih ustanova smješteno je u Zagrebu. Nude se sve razine zdravstvene zaštite, uz to su i ljudi koji rade u zdravstvu izvanredni, a rade u većinom dobro opremljenim prostorima. Osim toga, tijekom godine organizira se niz javno-zdravstvenih aktivnosti u suradnji s nevladinim udrugama, a takvih akcija nema ni u jednom drugom gradu u Hrvatskoj. Uz to, bila sam iznenađena količinom stalnih projekata koji se provode, od organiziranog cijepljenja protiv HPV-a, do programa ranog otkrivanja slabovidnosti, mobilne mamografije... I sve ustanove dobro funkcioniraju.
Spomenuli ste javno-zdravstvene akcije. Kakav je odaziv Zagrepčana i kakvog su zdravlja?
Zagrepčani su jako zainteresirani za takve akcije, posebice kad su im omogućeni pregledi za koje se u bolnicama mora čekati mjesecima, a na akcijama ih obave bez uputnice. Zdravstvena slika Zagrepčana nije puno drugačija od ostalih europskih gradova. Prednjače kardiovaskularne bolesti, potom maligne te bolesti respiratornog sustava, no prisutne su i razne psihijatrijske dijagnoze, poput depresije. Kad radi poboljšanja zdravlja i dobiju savjet liječnika, pitanje je koliko ih slušaju. Većina stanovništva gotovo da ne mijenja navike, no unatoč tome Zagrepčani su zdraviji od stanovnika preostalog dijela zemlje. To nije zato što zdravije žive, već zato što su zdravstvene usluge dostupnije nego u drugim gradovima.
Jeste li zadovoljni svojim mandatom i kako biste se ocijenili?
Teško mi je ocijeniti samu sebe, no zadovoljna sam jer sam dala sve od sebe sa željom da podignem kvalitetu zdravstvenih ustanova. Napravilo se, ukratko, sve što se moglo napraviti s obzirom na budžet.
Čime se sada bavite?
Uz svoj posao predstojnice Klinike za kožne i spolne bolesti, predsjednica sam Hrvatskog dermatovenerološkog društva i Povjerenstva za dermatovenerologiju pri Ministarstvu zdravstva, pa pripremam nekoliko skupova. Voditeljica sam programa specijalističkog usavršavanja i mentorirala sam 18 doktorata, još su tri pred obranom. Pišem i knjigu...
Na što sve morate misliti kao predstojnica Klinike u Vinogradskoj?
Doslovce na sve. Od kadrovskih pitanja, poput imam li dovoljno stručnjaka, ali i čistačica, moraš znati u kakvom su stanju uređaji, mogu li se nadomjestiti novima, možemo li kupiti skupe lijekove koji se sada mogu nabaviti na hrvatskom tržištu, pa i pitanjima poput imamo li dovoljno toalet-papira. Drago mi je da smo kao tim koji zajedno radi u Vinogradskoj tijekom godina uspjeli promijeniti svijest ljudi da dermatolozi nisu samo doktori koji liječe losionima i kremicama. Učinili smo to tako što se otvorio čitav niz novih užih specijalističkih ambulanti unutar klinike, među kojima se ističe Ambulanta za psihodermatologiju te zapošljavanje profesora psihologije, koji je nužan kada pacijent boluje od kožne bolesti i susreće se s predrasudama poput onih da ga drugi ljudi zbog toga ne žele dirati jer misle da je zarazan. Upravo je rad s pacijentima najljepši dio posla. Njima ne možete odglumiti da volite ono što radite.
Koliko je bitan odnos liječnik-pacijent? Je li se ikad dogodilo da vam pacijenti postanu i prijatelji?
Kada radite s pacijentima, nužno se stvara odnos, no u našem poslu, pogotovo kada govorimo o melanomu, nastojim ne stvarati dublje emotivne veze s pacijentom. Ti se ljudi desecima godinama vraćaju i tu možemo govoriti o međusobnoj srdačnosti. Kada postoje emocije, ne možete se realno postaviti prema problemu. Naučila sam to najviše u ratu, kada su oko mene ginuli prijatelji. S vremenom naučiš da emocije makneš “sa strane” jer moraš biti hladne glave kako bi pomogao onome ispred sebe.
Koliko dugo ste bili u Domovinskom ratu i gdje ste služili? Kada ste ranjeni?
Dvije i pol godine. Bila sam pripadnica 4. splitske brigade Pauci. Brigada je to koja je išla na najteže zadatke, a ja sam bila liječnica na prvoj crti bojišta. Bili smo najviše na zadarskoj bojišnici, oko Drniša, ali i u dubrovačkom zaleđu, Hercegovini... Ukupni ratni ožiljci dio su rata u koji sam željela i pristala otići. To nikada neću gledati kao žrtvu. Bila sam ondje gdje sam trebala biti, to je bilo najpotresnije, ali i jedno od najljepših životnih perioda jer su iz njih izniknula najljepša i najdublja prijateljstva.
U Zagreb ste došli u gimnaziju iz Ciste Provo. Koliko često se vraćate i što vam Zagreb znači?
Bila sam 6. dijete iz obitelji koje je došlo u Zagreb na školovanje. U Cistu Provo idem nekoliko puta godišnje i uvijek sam jednim komadićem dolje. Zagreb je, pak, moj drugi dom. Tijekom života puno sam putovala i nikad nisam naišla ni na jedan takav grad. Ne mogu zamisliti da živim igdje drugdje.
Što prvo napravite kad danas dođete u Cistu Provo?
Prvo zapalim svijeću svojim roditeljima na groblju, a potom se javim susjedima.
Uza sve što radite, nedavno ste se vratili s godišnjeg odmora s obitelji. Kako uspijevate balansirati između privatnog i poslovnog života? Kada sve stignete?
Stignem nekako. No živim za vrijeme koje provodim sa svojom obitelji. Postala sam majka s 43 godine. Marija sad ima 12 godina i ide u sedmi razred, ima mnogo izvanškolskih aktivnosti pa su i njezini dani ispunjeni. Jednostavno, od rođenja živi i raste u takvom dinamičnom okružju.
I vaš je suprug liječnik. Planira li vaša kći stopama roditelja?
Zasad ne iskazuje želju. Nadarena je za jezike i stremi prema humanističkim znanostima. Još je mlada i ima vremena da odluči.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme? Koji su vam hobiji?
Volim pisati i čitati, a sada ću se posvetiti vrtlarenju na svom imanju u mjestu Velika Horvatska pored Tuheljskih Toplica. Stres jednostavno nestane kad se nađem u svojim cvjetnjacima i ružičnjacima.
Svrha članka je čista samopromocija! Završili su godišnji odmori pa eto da malo samopromocije padne kad već slava blijedi. Nije li simptomatično da svaki članak u kojem je ova gospođica završi na pričama rata, junaštva, herojstva, domoljublja i jezikoljublja i to uglavnom kada treba govoriti o nekakvoj globalnoj procjeni kvalitete zdravstva i kompetencija koje svaki članak pripisuje dotičnoj i nameće ih čitateljima? Sve su ovo članci tipa "Alo Večernji, nisu me dugo spominjali, dajte kopirajte mi zadnji članak pa samo izmijenite datume, odužit ću vam se.". Prejadno!