Ako je kuhanje kod kuće obično jeftinije, zašto su pečeni pilići izuzetak? U trgovačkim lancima nerijetko se, naime, prodaju i 6-7 kuna jeftinije od svježih pilića iz ponude, što su u američkoj agenciji Bloomberg nedavno ocijenili genijalnom poslovnom strategijom i jednim od najboljih primjera jačanja efikasnosti američke ekonomije u proteklih nekoliko desetljeća. Trik je, naime, u tome da trgovački lanci na ražanj stavljaju piliće kojima uskoro istječe rok trajanja i prodaju ih na akciji – kod nas, primjerice za samo 19,99 kuna – dok svježe pile na podlošku, pripremljeno za pečenje, stoji i 26,99 kuna. Slična je praksa i s ostalim vrstama mesa, čak i s povrćem koje završava u tzv. toplotekama trgovaca, a kako je roba još uvijek ispravna, na dobitku su, tvrdi se, i trgovački lanci i potrošači, pri čemu se znatno smanjuje i količina hrane koja zbog isteka roka završi kao otpad.
Pekli nam i piliće iz Brazila
– Svojedobno su se u Hrvatskoj za pečenje koristili smrznuti pilići iz Brazila i bili su jeftini jer su bili nekvalitetni. No otkako smo dio tržišta EU, takvog uvoza više nema te je sasvim normalna i opravdana praksa i u nas da prodavač piliće, kojima uskoro istječe rok trajanja, ispeče i proda potrošačima. To je sigurno isplativije nego da im istekne rok i ostanu neprodani. Tada bi trgovac, ovisno kakav ugovor ima s proizvođačem, takve piliće morao i neškodljivo ukloniti o svom trošku – govori nam jedan dobar poznavatelj prilika u toj branši koji je želio ostati anoniman. Bliže isteku roka, pečeni pilići sve su jeftiniji, a zadnja je cijena akcijska. Početkom tjedna koštaju i 29,99 kuna za kilogram, da bi se ostatak iz serije u subotu pekao već za 19,99 kuna na akciji.
– Trgovac na tome nema ni marže ni PDV-a. Takvi pilići termičkom obradom izgube i 25% na težini. No to je izuzetno dobar marketing za potrošače da dođu u trgovinu jer će sigurno kupiti i nešto drugo osim piletine – kaže naš sugovornik, ističući kako će mnogi u pečenom piliću iz trgovine naći dobru računicu, zna li se da pečenje sirova pileta kod kuće troši i energiju i vrijeme. Praksa trgovaca koji iskorištavaju namirnice s kratkim vijekom trajanja može djelovati nepošteno. No Željko Tomašić iz Regionalne organizacije zaštite potrošača (ROZP) kaže kako bi on to prije nazvao “domaćinskim gospodarenjem”. Da su ispekli “svježe” pile, cijena bi mu bila dvostruko viša jer bi potrošači u njoj platili i bačeno pile kojemu je istekao rok trajanja.
Iako su se trgovci u nas u gotovim jelima “razigrali” najviše u asortimanu piletine i puretine, trend EU, koji i mi usvajamo, u trgovačkim su lancima i marinirani proizvodi kojima uskoro istječe rok, piletina, puretina, svinjetina, teletina... – i mariniraju ih i industrija i lanci.
– Svi oni i pri kraju trajanja moraju imati besprijekornu mikrobiološku i kemijsku ispravnost. Međutim, najčešće odrezani komadi mesa (primarno juneće i goveđe koje je bogatije hemoglobinom koji prelazi u methemoglobin) potamne, ovisno o komadu, i izgledaju nepoželjno premda su još ispravni – napominje dr. sc. Dario Lasić, voditelj Odjela za kemijske analize hrane Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar.
Upravo takva roba nerijetko završava na akciji ili joj se dodaju začini koji će “zamaskirati” tamniju nijansu boje mesa, koje je u početnom stadiju gubitka kvalitete. Začini i aditivi koji se u njega dodaju moraju biti adekvatne čistoće, ispitane i neupitne zdravstvene ispravnosti, ali i primijenjeni u dopuštenim dozama. Mesnim proizvodima trajnost zadržavaju dopuštene smjese nitrata i nitrita. One čuvaju prirodnu, crvenu boju mesa, ali i mesni pripravak i od patogenih bakterija, poput botulizma (soja Clostridium botulinum).
Čitajte deklaracije
– Puno je manje štetno konzumirati niske doze aditiva nego riskirati teška i često fatalna trovanja klostridijama i drugima patogenim bakterijama – kaže Lasić te napominje kako se trajnost mesa često produljuje i solima organskih kiselina koje i prirodno nalazimo u namirnicama (regulatori kiselosti, antioksidansi, poput askorbinske i limunske kiseline ili pak fosfatni spojevi koji vezuju vodu, čime se sprečava dehidracija, kao i kuhinjska sol). Naravno, omjer doziranja dopuštenih aditiva uvijek je upitan. No, prema Lasićevim saznanjima, rutinskim službenim kontrolama do sada nisu zabilježene vrlo visoke doze aditiva, premda nije ni moguće provjeravati sve prodavače s obzirom na brojnost i veliku ponudu.
– Potrošači zato trebaju čitati deklaracije, educirati se i interesirati o sastojcima, čime mogu utjecati i na smanjenje potražnje za tehnološki obrađenom hranom, dok je na nadležnim tijelima i samim dobavljačima odgovornost da nas zaštite od prevara i obmana glede karakteristika i sastava prehrambenih proizvoda – poručuje.
No, u ROZP-u upozoravaju da na marinadama nije dovoljno napisati samo, primjerice, marinirano carsko meso, nego ono mora sadržavati deklaraciju s preciznim podacima i o mesu i o marinadi, što se u izlozima trgovaca baš ne vidi, a nedostaje i podatak o trajnosti takvog mesa. Ipak, dodaje Tomašić, rok trajanja nije “berlinski zid”, da proizvod koji smo kupili od ponoći ne valja.
– Svi rokovi trajanja imaju potrebnu granicu sigurnosti i upotrebljivi su i poslije bez ikakvih posljedica na zdravlje. Proizvodi kojima uskoro istječe rok trajanja kod nekih su trgovaca često sniženi i više od 50%, što je za pohvalu jer je u vrijeme kad pola svijeta gladuje glupo meso, napolitanke, kekse i slično bacati u smeće. U Njemačkoj imaju rješenje da robu pred istek roka trajanja daju potrebitima besplatno, za što se i mi, udruge za zaštitu potrošača, zalažemo – tvrdi Tomašić i ističe kako svako bahaćenje trgovaca povećava cijenu koju na kraju plaćaju potrošači. Pečenje pilića s kratkim vijekom trajanja, koje se k tome plati i jeftinije, i on naziva dobrom poslovnom praksom. No, s druge strane, trgovci nas i te kako varaju kad zapakiraju 1 kg mrkve, a mi je kupimo nakon tri dana, kad je već dehidrirala i teška je oko 80 dag, a cijena i masa na naljepnici su iste.
– Time trgovac zarađuje na tzv. kalu koji mu se daje ili priznaje kao gratis roba. Toga najviše ima u proizvodima koji se pakiraju iz rinfuze, na licu mjesta u trgovinama – u siru, suhomesnatim proizvodima, povrću, grincajgu i slično, kad dušobrižni trgovci glume da se brinu o potrošačima pa su im, eto, unaprijed spakirali proizvod da ne gube vrijeme u trgovini – završava Tomašić.
>>Mislili ste da znate ispeći piceka? 5 pogrešaka koje vjerojatno radite s piletinom
>>Ovo su namirnice koje uvijek morate imati u hladnjaku
A na deklaraciji mora pisati istina? Tko to provjerava? Isto kao što se provjerava datum do kada proizvod vrijedi. Nekoliko puta sam naišao u trgovine gdje su mijenjali datume a u jednoj čak nisu ni skidali nego preljepljivali s novim. Pa sad vjeruj nalijepljenim deklaracijama i datumima. Ima jedna stara, papir trpi sve.