Premijer Zoran Milanović napokon je otkrio zašto nema dijaloga između državnog i crkvenog vrha te tko je kriv za zastoj u komunikaciji. Sažeo je to, u svome bahatom stilu, u samo dvije-tri rečenice, rekavši kako on ima dobru komunikaciju s Crkvom u Rimu (valjda Vatikanu?!) i njezinim predstavnikom u Hrvatskoj, tj. apostolskim nuncijem, jer u hrvatskom episkopatu nema s kime razgovarati, najviše zbog toga jer se ondje stalno mijenjaju vodeći ljudi.
Da se ne radi o premijeru i njegovoj poruci crkvenom vrhu u Hrvatskoj, radilo bi se o notornoj gluposti. Naime, da je bilo tko u ovoj zemlji izjavio da ne želi komunicirati s crkvenim vrhom u zemlji, nego s Vatikanom, ne samo da bi se iz pamćenja prizvala Titova želja da se Crkva odcijepi od Rima (zbog čega je Stepinac platio glavom) nego bi se dotičnoga ismijalo kao apsolutnog neznalicu i bezveznjaka. A premijer Milanović to sigurno nije. Barem što se obiteljskog (vjerskog) okruženja tiče. Primjerice, mogao je pitati svoju suprugu dr. Sanju Musić Milanović, koja se na posljednjem gay-prideu pohvalila kako je mnogo naučila upravo na vjeronauku, pa bi mu ona objasnila da Crkva u Rimu, tj. Vatikanu i bilo koja mjesna Crkva u svijetu dišu istim udahom i izdahom, misle istom mišlju i govore istim ustima.
U našem slučaju to se dodatno potvrđuje činjenicom da je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u tradiciji svojih prethodnika Stepinca, Šepera i Kuharića, zaogrnut crvenim grimizom upravo kao kardinal Rimske Crkve te da “duži”, odnosno da je titular hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu, koju je preuzeo 2005. godine, tj. dvije godine nakon što ga je papa Ivan Pavao II. imenovao kardinalom. To konkretno znači da Rim ima “svoga” čovjeka upravo u liku kardinala na katedri zagrebačkih nadbiskupa, koji je po svome (nad)biskupstvu u svemu izjednačen sa svim ostalim hrvatskim (nad)biskupima, a ističe se upravo po toj činjenici što je kardinal Rimske Crkve.
Također, kada bi neka druga, a ne premijerova usta, izgovorila tvrdnju da se u Crkvi stalno mijenjaju ljudi pa da se nema s kime razgovarati, takvo što bilo bi jako smiješno. Upravo je Crkva institucija u kojoj se promjene odvijaju polako i pažljivo. Tako je u posljednjih godinu dana došlo tek do smjene na čelu HBK, pa je zadarski nadbiskup Želimir Puljić došao za predsjednika HBK nakon mons. Marina Srakića, koji je godinu dana kasnije otišao u mirovinu i kao đakovačko-osječki nadbiskup. S razine biskupija umirovljen je tek istarski biskup mons. Ivan Milovan koji, ako se izuzme slučaj Dajla, nije imao nikakvu poziciju u razgovorima s državom. Ostalo je sve ostalo isto. Posebice na onoj formalnoj razini na kojoj bi se trebale susretati država i Crkva, a to su susreti dviju komisija, državne za odnose s Crkvom i crkvene za odnose s državom, gdje s jedne strane sjede biskupi, a s druge Milanovićevi ministri. No, tih susreta nema pa nema. Zašto? Odgovor je dao sam premijer Milanović svojom posljednjom izjavom koja je, budimo iskreni, bila znatno blaža od npr. one ministra obrazovanja Željka Jovanovića da s onima koji lažu, tj. biskupima, ne želi razgovarati. No, Milanovićeva poruka je znatno teža od Jovanovićevih uvreda, jer je to otvorena poruka države da s najvećom vjerskom zajednicom u državi ne želi dijalog i suradnju. Što pametnoj vlasti, bez obzira na njezinu obojenost, zacijelo nije ni politički ni nacionalno najpametnije.
