Bolje i ne pomisliti gdje bi se država našla kad bi se za nekoliko tjedana dogodilo da Hrvatski sabor ne izglasa povjerenje Vladi. Novi mandatar, možda i novi izbori, a financijski, gospodarski i ostali državni problemi se gomilaju. Dio tog kolopleta bio bi i Ustavni sud. Ali i ako političkih šokova više ne bude, već smo ušli u vremenski tjesnac za izbor ustavnih sudaca. Objava natječaja za izbor sedmero sudaca Ustavnog suda trebao bi biti prvi posao Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav. Bivši je odbor 15. siječnja objavio poziv pravosudnim institucijama, pravnim fakultetima, Odvjetničkoj komori, pravničkim udrugama, političkim strankama, pravnim osobama i pojedincima da u roku od 30 dana predlože kandidate za izbor dvaju ustavnih sudaca, pa se u Saboru glasovalo 10. srpnja. A sada bi sedmero novih sudaca trebalo stupiti na dužnost najkasnije 6. lipnja jer će u protivnom tada biti blokiran rad Ustavnog suda bez potrebne većine za odlučivanje, sa samo šestero od predviđenih 13 sudaca.
Gomilat će se zaostaci
Od 6., odnosno 9. siječnja Ustavni sud ostaje bez dvojice sudaca, Ivana Matije koji odlazi u mirovinu, te akademika Davora Krapca kojem istječe i dodatnih šest mjeseci koliko je po isteku mandata još mogao ostati u Ustavnom sudu. I to će izazvati organizacijske promjene i vjerojatno gomilanje zaostataka. Od siječnja 2011., kad je prestao mandat Nevenki Šernhorst, nije izabran 13. sudac, što znači da već od kraja sljedećeg tjedna Ustavni sud ima desetero sudaca. O ustavnim tužbama može odlučivati vijeće od šest sudaca pa se više ne mogu sastaviti dva takva vijeća, već jedno, a jedno je manje i tročlano. Od 8195 predmeta koliko ih je Ustavni sud riješio 2014. godine, bilo je 5137 ustavnih tužbi, a na kraju te godine ostalo ih je neriješeno 2435. Zatim je zaprimljeno 1599 (inače ih je nekoliko stotina) prijedloga za ocjenu ustavnosti zakona (neriješenih 1736), 1214 (inače ih je stotinjak) ocjena ustavnosti i zakonitosti drugih propisa (neriješeno 1207), dok je ostalih vrsta predmeta bitno manje.
K tomu, predsjednici Jasni Omejec, njezinoj zamjenici Snježani Bagić te sucima Marku Babiću i Aldu Radoloviću 6. prosinca prestao je mandat te im prema Ustavu može trajati još najviše šest mjeseci. Zatim, 26. svibnja istječe mandat sutkinjama Slavici Banić i Duški Šarin te sucu Mariju Jelušiću, a dodatni rok im istječe 26. studenoga 2016.
Dakle, u 2017. godini trebalo bi dvotrećinskom većinom svih saborskih zastupnika (barem 101 glas) izabrati deset novih ustavnih sudaca. Sucima Antunu Palariću, Mati Arloviću i Miroslavu Šeparoviću kraj mandata je 2017. godine.
Presude li kod izbora ustavnih sudaca umjesto konsenzusa HDZ-a i SDP-a i njihovih koalicija, a i Most će se nešto pitati, politički inati, moglo bi nam se dogoditi da u lipnju imamo Ustavni sud sa šestero, a u studenome s trojicom sudaca. To bi značilo da Ustavni sud već od lipnja nema dovoljnu većinu od sedmero sudaca za odlučivanje o ustavnosti zakona ili referenduma, a ne bi bilo ni kontrole ustavnosti i zakonitosti normativne djelatnosti na lokalnoj razini.
Žudnja za kontrolom
Niti bi se o ustavnim tužbama moglo odlučivati u punom opsegu jer o njima odlučuje vijeće od šestero sudaca, ali samo jednoglasno i u punom sastavu. Čim se jedan sudac ne slaže s odlukom, ili ako vijeće smatra da predmet tužbe ima šire značenje, o ustavnoj tužbi odlučuje sjednica Ustavnog suda od barem sedam sudaca. Posljedično se građani kojima su povrijeđena temeljna ljudska prava ne bi mogli obratiti Europskom sudu za ljudska prava jer pravilo je da moraju iscrpiti sva pravna sredstva u vlastitoj državi, a to uključuje i ustavnu tužbu.
U toj bi situaciji vjerojatno reagirala i Europska unija, kao što su to zbog sužavanja nadležnosti ustavnih sudova činili u slučaju Mađarske, a proteklih dana i u slučaju Poljske.
U Hrvatskoj još aktualni premijer Zoran Milanović svojim stavovima potiče zagovornike ukidanja ili tihog gašenja Ustavnog suda kroz neizbor sudaca pa je čak i na Senatu Sveučilišta usputno rekao da se bez Ustavnog suda može, a drugom zgodom preko “visokog izvora u Vladi” da ga skandinavske i još neke zemlje nemaju. Čak se ni konzervativne vlasti u Mađarskoj i Poljskoj nisu usudile “likvidirati” ustavni sud, već mu ograničavaju ulogu ili ga stavljaju pod svoju kontrolu. Što je izazvalo reakcije u EU te proteste desetaka tisuća demonstranata u Varšavi i drugim gradovima. Tražili su od predsjednika da ne potpiše zakonske izmjene prema kojima se odluke Ustavnog suda više ne donose običnom, već dvotrećinskom većinom, te da kod odlučivanja u najspornijim slučajevima od ukupno 15 sudaca mora biti nazočno njih 13, umjesto dosadašnjih devet. S tim da je predsjednik Andrzej Duda, blizak Stranci prava i pravde, odbio potvrditi pet ustavnih sudaca koje je imenovala prethodna parlamentarna većina, omogućivši tako novoj većini, nakon izbora u listopadu, da imenuje petoricu novih sudaca. Uzgred, i HDZ je u srpnju odbio glasovati za kandidate jer su zauzeli stav da svih sedam sudaca trebaju biti imenovani u novom sazivu Hrvatskog sabora. Dakako, prešutjeli su i da nisu mogli glasovati za bivšega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, u čijem je mandatu HDZ optužen, a ni za sutkinju Ivanu Čalić koja je predsjedala sudskim vijećem koje je nepravomoćno osudilo HDZ. U svakom slučaju, žrtva takvog političkog pristupa bila je prof. dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci, kojoj su nedostajala dva glasa zastupnika uz 99 dobivenih da bude izabrana.
No, vratimo se poljskom primjeru paraliziranja rada Ustavnog suda, odnosno uspostavi kontrole od strane nove vlasti, osobito kod donošenja kontroverznih zakona. Unatoč prosvjedima i oštrim reakcijama iz EU, Duda je nakon Božića potpisao sporne izmjene. Šef Europskog parlamenta Martin Schulz je političku situaciju u Poljskoj usporedio s državnim udarom pa je poljska premijerka Beata Szydlo, kako izvještava Guardian, tražila ispriku. Britanski medij prenosi da zapravo sve konce vuče Jaroslav Kaczyński, inače doktor prava, bivši premijer i brat blizanac Lecha, bivšeg poljskog predsjednika koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći u Rusiji. Kaczyński je rekao za ustavni sud da je uporište svega što ne valja u Poljskoj te da sve političke poteze vezane za mirovinski sustav ili ograničavanje stranog vlasništva u bankama ustavni sud može blokirati. Potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans tražio je od poljskih ministara vanjskih poslova i pravosuđa da se sporni zakon ne prihvati ili da ne stupi na pravnu snagu sve dok se o njegovim posljedicama ne razmotre sva relevantna pitanja. Poljska je bila primjer uspješne tranzicije, a sad je zemlja ugrožene demokracije.
Za Lovrinovića to i nije sud
U slučaju Milanovićeva ostanka na vlasti bilo je lako je moguće da bi i Hrvatska bila uvučena u sličnu političku krizu i nestabilnost. “Visoki izvor u Vladi” je u Jutarnjem listu uoči izbora najavljivao mogućnost tihog gašenja Ustavnog suda računajući na prestanak mandata i neizbor novih sudaca. Sada u tomu ima podršku i iz Mosta u Ivanu Lovrinoviću koji je u utorak na svom Facebook profilu objavio: “Čemu služi Ustavni sud? Treba li se uopće zvati sudom? Mislim da ne treba. Bolje bi bilo da se zove npr. Vijeće za ustavna pitanja ili Ustavno vijeće. I ne treba imati toliko članova koliko sada ima. Ako i dalje ostavimo da se zove sudom, onda nema kraja sudovanju, odnosno nitko ne zna što je to konačna pravomoćna presuda. To se pitanje konačno treba staviti na dnevni red jer se Ustavnom sudu daje prostor koji on objektivno ne treba imati. Nisam pravnik, ali mi elementarna logika govori da tu nešto ne štima.”
Lovrinovićeva elementarna logika je otprilike što i Milanovićeva pravna logika, premda njegovo mišljenje nekim čudom ne dijeli i Peđa Grbin koji je za Jutarnji list izjavio da je Ustavni sud “jako važna institucija” te je izrazio nadu da će HDZ u idućem sazivu “pristati na kompromis i neće kao do sada sprječavati izbor najboljih kandidata”.
Za one koji očito ni površno ne znaju koja je uloga Ustavnog suda, ili politički zloupotrebljavaju neznanje o ustavnom sudovanju, valja napomenuti da je naš Ustavni sud član Konferencije europskih ustavnih sudova iz 41 zemlje, a mi smo kao 13. u to članstvo ušli 1994. godine u Budimpešti. Prva konferencija održala se 1972. u Dubrovniku. Prvi je ustavni sud utemeljila Austrija 1919. godine. Danas njihov sud ima, uz predsjednika i zamjenika, 12 članova te šest zamjenika. Imenuje ih predsjednik države na prijedlog vlade i jednog od dvaju parlamentarnih tijela. Dvojicu čelnika, šest članova i tri zamjene kao kandidate predlaže vlada, tri člana i dvije zamjene predlaže Nacionalno vijeće, a tri člana i jednu zamjenu Federalno vijeće. Kandidati moraju imati 10 godina iskustva u pravnim poslovima, a kod nas pravnici 15 godina, a doktori pravnih znanosti 12 godina. U Austriji ustavnim sucima mandat istječe na kraju godine u kojoj navršavaju 70. godinu života, pa je aktualni predsjednik sudac Ustavnog suda od 1995. godine.
Njemački primjer
Njemački Savezni ustavni sud ima dva senata, svaki sa po osam članova. Biraju se dvotrećinskom većinom, pola u Bundestagu, a pola u Bundesratu. Najmanje trojica moraju biti izabrani iz svih vrhovnih sudova (redovnog vrhovnog suda te najvišeg upravnog, financijskog, radnog i socijalnog suda). U Hrvatskoj od 1990. zapravo još nijedan od ukupno 33 ustavna suca nije došao u Ustavni sud kao sudac Vrhovnog suda, dok su dolazili s nižih pa i iz općinskog suda. Milan Vuković došao je s pozicije predsjednika Vrhovnog suda, a ne kao sudac.
Njemački Savezni ustavni sud godišnje zaprima tek neznatno više ustavnih tužbi od našeg suda, oko šest tisuća, te u 99 posto slučajeva o njima odlučuje tročlano vijeće. Ukupno oko 260 ljudi angažirano je kako bi Ustavni sud ispunio svoju dužnost. Svaki sudac ima na raspolaganju četiri službenika s radnim iskustvom u sudovima, javnim ustanovama, pravnim tvrtkama ili na sveučilištu. Godišnji proračun im je tek za milijun veći od našega, samo što je njihov iskazan u eurima (28 milijuna), a naš u kunama. Imaju knjižnicu s oko 400.000 knjiga, časopisa... Mandat njemačkim ustavnim sucima traje 12 godina bez mogućnosti reizbora. Kod nas je sudac Vuković u tri navrata bio biran za ustavnog suca. Jasna Omejec i Ivan Matija odradili su dva mandata od 7. prosinca 1999. godine.
I u Italiji je mandat sudaca devet godina bez mogućnosti reizbora, kao i u Francuskom ustavnom vijeću koje ima devet članova s mandatom na devet godina s tim da se svake tri godine bira troje novih.
S obzirom na hrvatski politički problem dvotrećinske većine za izbor ustavnih sudaca, bivši predsjednik države Ivo Josipović iznio je prijedlog za T-portal da se ovlasti predsjednicu države privremeno imenovati ustavne suce dok ih Sabor ne izabere. To ne bi bilo dobro kao dugoročno rješenje s obzirom na to da Ustavni sud odlučuje i o odgovornosti predsjednika države pa bi ispalo da si sam bira suce koji će mu suditi. Ali za bilo kakve izmjene u vezi s Ustavnim sudom potrebna je opet dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru.
Jedno rješenje ponudio je akademik Davor Krapac u svome radu koji je uputio na relevantne adrese uz napomenu da ne govori “za svoju korist” jer mu uskoro istječe mandat, već zato što osjeća odgovornost za stanje ustavnog sudstva u Hrvatskoj. Akademik je istražio i analizirao kako je došlo do izmjene ustavne odredbe 2010. godine kad je SDP predložio da se ustavni suci biraju dvotrećinskom većinom. Kako bi se spriječilo blokadu rada Ustavnog suda, u skladu sa standardom Venecijanske komisije, tada je u odredbi o osmogodišnjem mandatu suca Ustavnog suda dodano da se on produžuje “do stupanja na dužnost novog suca u slučaju da do njegova isteka novi sudac nije izabran ili nije stupio na dužnost”. Da je tako ostalo, svim bi se sucima produljio mandat do izbora novih sudaca i sad ne bi trebalo brzati s izborom novih sudaca. Za rasprave na saborskom odboru manjina se protivila toj odredbi jer su smatrali da pasivnost parlamenta ili nemogućnost dogovora mogu dovesti do neopravdanog produžetka mandata pojedinih sudaca, a u Saboru se takvoj formulaciji usprotivio tadašnji saborski zastupnik Zoran Milanović tvrdeći da to nije dobra ideja i da on ne vidi opasnost da se dovede u pitanje funkcioniranje suda.
Upozorenja akademika
“Pritisak je i odgovornost na političkim strankama i njihovim vodstvima da u jednom transparentnom, kvalitetnom procesu odaberu kandidata dvotrećinskom većinom. I uvjeren sam da će tom pritisku javnosti i struke popustiti i da neće zavlačiti s izborom kandidata, nego da će se lako dogovoriti oko kvalitetnog kandidata dvotrećinskom većinom”, rekao je zaključivši kako “onaj tko ne želi promjenu na Ustavnom sudu, a ima manjinu u Saboru naprosto unedogled opstruira odabir nove sutkinje ili novog suca”.
Raspravu je okončao Vladimir Šeks kompromisnim rješenjem da suci kojima je istekao mandat mogu još šest mjeseci djelovati, ali da će mijenjati i Ustavni zakon tako da se u proceduru izbora sudaca krene godinu dana prije. Taj dio nikad nije realiziran, a u prijedlogu ustavne izmjene dodano je “a iznimno najdulje do šest mjeseci”. Taj dodatak koji proizlazi iz službene verzije tumačenja volje predlagatelja sada prijeti blokadom rada Ustavnog suda (što se prema obrazloženju željelo spriječiti!?) i u njemu je neobjašnjivo u konačnoj verziji dodana riječ “iznimno” zbog koje Krapac tumači da se to ne odnosi na pasivnost Sabora, već recimo na situaciju kad novi sudac koji je hospitaliziran ne može stupiti na dužnost ili kad sudac odlazi u mirovinu kao u slučaju suca Matije.
I to što još nitko nije izabran, pa ni “iznimno kvalitetna kandidatkinja”, piše Krapac u stručnoj analizi, ukazuje na pogrešne postavke i procjene predlagatelja. Njegovo je tumačenje da i u skladu sa zahtjevima Venecijanske komisije suci trebaju ostati dok ne budu izabrani novi suci. Ako su htjeli da se mandat sucu produljuje iznimno najdulje do šest mjeseci ako do njegova isteka novi sudac nije izabran ili nije stupio na dužnost, onda su to trebali i napisati. Ali, to ne piše u ustavnom tekstu, već se to iz njega izvodi u skladu s intencijom predlagatelja.
Krapac upozorava i da brzanje s izborom ustavnih sudaca pod svaku cijenu poništava samu bit ustavne promjene te pogoduje novim pričama o nevjerodostojnosti Ustavnog suda. I što ako Sabor izabere manji broj sudaca od broja koji treba biti izabran? Nema pravila po kojima bi recimo od sedam sudaca bila izabrana tri kojima prestaje mandat! Krapac tumači da ustavno sudstvo trpi posljedice političke neodgovornosti Hrvatskog sabora za teške propuste u provedbi ustavnih zadaća – pravodobnog izbora novih ustavnih sudaca i a priori se amnestira parlamentarne političke stranke i zastupnike za nepoštovanje Ustava. “Grijeh” nije neustavna pasivnost Sabora, nego “neopravdano” produljenje mandata zbog čega Ustavni sud mora ostati bez sudaca.
>> 'Leko glasao za Reinera jer želi postati sudac Ustavnog suda', Leko: To nije istina
Za male kriminalce je "mali" sud: općinski, županijski koji ih osuđuje a za "velike" vrhovni i ustavni sud koji ih uglavnom smanjuje kaznu,pronalazi razne pravne nedostatke ili oslobađa krivnje. Ishod ovisi uglavnom o "ugledu" i financijskoj moći okrivljenih.