Da, svi razumijemo da je rat iza nas, da se okrećemo budućnosti, da biznis diktira neke druge emocije i da je cijeli svijet prolazio slične odnose. Samo se u hrvatsko-srpskom filmu postavlja nekoliko logičnih pitanja: po kojem je to etičkom načelu normalno da hrvatska društvena elita pleše i pjeva po Kalemegdanu dok se ništa ne zna o više od tisuću nestalih, dok se pusti kilometri vukovarskih ada nalaze pod okupacijom Srbije, dok bilježimo 30 milijardi dolara ratne štete koju beogradski domaćini nikada ne misle platiti? Svi smo za normalan suživot, ali prije toga postoji cijela bilježnica uvjeta. Bilježnica koju su ispisali srpski tenkovi.
Može li se iz hrvatske perspektive dignuti ponosno čaša u zrak na Kalemegdanu, a da se pritom u ime četiri i pol milijuna Hrvata ne zatraži povrat otete zemlje i skrivenih mapa zbog kojih tijekom razminiranja svako malo netko pogine? Nije srpska zemlja pod okupacijom i ne razminira se Srbija! A da jest, čuli bismo kako Tadić grmi! Osim toga, mora li pompozni susret proći u neviđeno patetičnom stilu, tako da Tadić tepa Josipoviću: “divim se atletskim sposobnostima svoga prijatelja”? Jer Josipović je intelektualac i sveučilišni profesor i to imponira, ali da je Josipović novi Cro Cop, to je previše i za poslovičnu srpsku patetiku! Dakle, naciji je posve jasno da mir traži nove razgovore, da se jednom mora početi živjeti bez prsta na okidaču, ali ono što muči i iritira jest pitanje zbog čega, premda s krvavo zarađenom pozicijom žrtve, mi u dijalog idemo pognute glave. I uvijek tako: dvije trećine partizanske vojske nastalo je u Hrvatskoj, a opet su 45 godina bahati bili – Srbi! Odakle nam ta neshvatljiva poniznost, stalni osjećaj krivnje, nedostatak nacionalnog ponosa i samopouzdanja?
Primjerice, Josipović je prije Beograda prihvatio scenarij susreta s talijanskim predsjednikom i ondje je pristao na nešto na što je čak i Mesić pazio. Poklonio se u Trstu patnji i žrtvama talijanskih esula, ali nije recipročno organizirana počast žrtvama talijanskog fašizma kod nas. Premda su one višestruko veće, a talijanski fašizam u Istri je trajao 20 godina! I još je prešućena činjenica da se u Trstu govorilo o 350 tisuća esula kao da je realnih 220 tisuća premalen broj. Ali to je naš odnos prema povijesti! Neki dan je objavljeno da je na Golom otoku, točno na mjestu perverznog logora, otvoren roštilj i pečenjarnica! Na jednim stratištima svaki dan mijenjamo cvijeće, na drugima otvaramo ćevabdžinice!
Dakle, kao što je u Trstu prešutio falsificirani broj esula, kao što se u Trstu poklonio žrtvama jednog barbarstva, ali nije ishodio reciprocitet, tako se u Beogradu mnogo toga prešutjelo. Ima li išta logičnijeg od toga da, još dok rula zrakoplov po pisti, predsjednik države kojoj je oteto nekoliko desetaka četvornih kilometara zemlje pita predsjednika zemlje koja ju je otela kada će nam to vratiti? Jeste li i u jednom medijskom izvješću razabrali da je to pitanje bilo među prioritetima? Ali, zato smo obećali Srbima da će ubrzo moći bez putovnice u Hrvatsku! Zašto? Da bi se srpska mafija još bolje razračunavala usred Zagreba?
S druge strane, stara srpska sklonost “podvalama” došla je do izražaja u temi vezanoj uz povrat “otete hrvatske kulturne baštine”. Da od tisuća otetih slika, relikvija, knjiga i muzejskih izložaka koji su i danas u Srbiji Tadić vrati samo pravoslavnu ikonu iz Dalja, to doista izaziva podrugljiv smijeh. Jer, to jest – podvala! To prije što uopće nije rečeno kada će se vratiti ostatak otetoga. Možda nismo ni pitali, kao što smo prešutjeli falsificirani broj esula u govoru u Trstu? A na najosjetljivije ratno-političko pitanje, na tu ranu svih rana, na temu Vukovara, Tadić je odigrao takav spin da je šutnja s druge strane zastrašujuća! Naime, Tadićeva rečenica “nemojte nas nagovarati, doći ćemo u Vukovar kad za to dođe vrijeme” sugerira najgori scenarij: da se Tadića nagovaralo, da mu se s hrvatske strane predlagalo, da ga se pomalo moljakalo da ode u Vukovar! A on još odgovara da je i nakon 20 godina za tako nešto – prerano! S obzirom na sva ta neriješena pitanja, nestale ljude, otetu zemlju, neisplaćenu ratnu štetu, cijeli je daljnji dernek bio neukusan.
Zamislite užasa: njišete se u ritmu glazbe uz lika koji i 20 godina nakon vukovarskog pokolja što su ga izveli srpski tenkovi zasuti beogradskim cvijećem misli da je prerano da uopće ode u Vukovar! I to je predsjednik Srbije, i to liberal i demokrat? Kakvi su onda drugi? Sve u svemu, valja se složiti s kolumnistom Politike da je “bolje da se licemjerno smješkamo negoli da se tučemo”. Uz hrvatski dodatak: nismo se potukli, nego ste nas vi napali!
Ovaj članak je stvarno ugodno iznenađenje. Nisam očekivao da ću u VL nešto tako logično i prohrvatski pročitati.