Judita Franković Brdar (39) jedna je od naših najpoznatijih, ali i najzaposlenijih glumica. Premda godinama radi kao freelancerica, niže jedan projekt za drugim. Ove smo je godine mogli gledati u nekoliko kazališnih predstava, a ovog je ljeta snimila i prvi dugometražni film “Punim plućima” Radislava Jovanova Gonza, jednog od naših najpoznatijih redatelja videospotova.
Nedavno ste završili snimanje prvog dugometražnog filma Radislava Jovanova Gonza “Punim plućima”. Sudeći po scenariju, radi se o jednoj urbanoj zagrebačkoj priči. Kako je vama bilo raditi na tom filmu?
Bilo mi je divno. Zapravo prije tog filma imala sam pauzu od snimanja jedno dvije i pol godine. U tom razdoblju vratila sam se kazalištu tako da mi je to bio prvi set nakon pauze. Priznajem, zaželjela sam se. Atmosfera je stvarno bila super i super smo radili.
Igrate Zorku koja, sudeći po fotografijama, voli malo slobodniji život. Kako vam se sviđa Zorka, razlikuje li se puno od vas privatno?
Zorka je vodila malo slobodniji život kao i ta cijela ekipa dok se nisu raspali i raselili i prekinuli kontakte. U trenutku kad se ekipa ponovo sastaje prošlo je nešto godina i ona je sad nova žena, posložena i daleko od prošlog života. Međutim jedna zajednička večer starih prijatelja svašta će izvući na površinu .
Zbog lika Zorke se niste i depilirali ispod pazuha, kako vam je bilo gajiti takav imidž?
Ha-ha, to je bila jedna zajednička kreativna odluka, a to je detalj koji mi se oduvijek sviđao, ali tražila sam pravu priliku da ga podvalim. “Uzgoj” je trajao tri-četiri mjeseca tako da sam se ja u međuvremenu navikla, ali druge je znalo iznenaditi. Ali priznajem, po ovim vrućinama nije bilo lako.
Partner u filmu vam je Krešimir Mikić, kako je bilo raditi s njim? Već ste glumili zajedno u “Majci asfalta”?
To su te slatke zamke rada na filmu, svi smo mi dio iste priče, ali ponekad se i ne sretnemo. Tako je i s Krešom bilo u “Majci”, nas dvoje nismo imali zajedničkih scena. Sad smo pak kod Gonza zaista partneri. Cijela ekipa je bila super (Rakan Rushaidat, Hrvoje Barišić i Aleksandra Naumov) i sve ljudi s kojima dosad nisam zapravo surađivala, pa mi je kao glumici to uvijek zanimljivo. Svatko je na svoj način drugačiji i ima drugačiji pristup pa uvijek tražiš do koje mjere prihvaćaš i prepuštaš se, a gdje preuzimaš inicijativu.
Posljednju godinu imali smo vas prilike gledati u čak tri predstave – “Važnije polovice”, “Mjesec dana na selu” i “Čelične magnolije”. Kako je bilo paralelno raditi na tri projekta i možete li usporediti te uloge?
Dodat ću još jednu predstavu , a to je “Nepoznata iz Seine”, također u ITD-u. Riječ je o zaista različitim predstavama i likovima. Pa i o različitim estetikama. Zanimljivo je da su sve ove predstave režirale redateljice. Uvijek me zanima nešto novo, nešto što još možda nisam otkrila ili, ako jesam, gdje da ja za sebe nađem izazov. To su svakako redateljice koje su mi zaista ponudile zanimljive i različite karaktere, a s druge strane važni su i partneri. Magija se događa u suigri s partnerom i to je nešto što pokušavam nikad ne zaboraviti.
U “Čeličnim magnolijama” igrate ulogu koju pamtimo po izvedbi Dolly Parton u istoimenom filmu. Kako ste se pripremali za tu ulogu, je li vam Dolly bila inspiracija?
U predstavi, kao i u filmu, najvažnija je bila suigra među partnerima, a u Rijeci sam imala divne kolegice i odmah smo kliknule.
Kako inače birate projekte na kojima radite? Postoji li nešto što ne biste htjeli glumiti?
Intuitivno, to se zaista pokazalo kao najbolja i najsigurnija metoda. Ako je uspijem prepoznati, intuiciji uvijek vjerujem.
Zanimljivo je da vi niste diplomirali na ADU, nego ste magistrirali kroatistiku. Je li vam to prednost ili nedostatak i zašto?
Završila sam dvopredmetni studij, kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Moj je plan bio ići na Akademiju, ali kockice su se drugačije posložile. Sve je to bila moja odluka iza koje stojim i koja je za mene bila dobra ili barem u njoj pronalazim dobre stvari. Činjenica da nisam na Akademiji tjerala me na dodatni rad i ulaganje i onda kada mi se to možda nije dalo, a Filozofski mi je dao bazu, temelje, uzemljenost.
Kroatistiku ste završili nakon što ste već postali etablirana glumica. Kako je bilo studirati uz sve obaveze i namjeravate li se baviti i strukom?
Bilo je izazovno, u tom trenutku ne toliko zbog balansiranja obaveza, jer sam tada u imala jednu pauzu koji sam odlučila iskoristiti za završavanje fakulteta, već zbog odgovornosti. Tada nisam više bila student koji si može priuštiti doći na ispit a da nema pojma i nepripremljen je. A s druge strane vraćanje knjizi u smislu studiranja i konzumacije stručne literature bilo je na jednom drugom, odraslijem nivou, onome koji je omogućavao drugačiju percepciju materije i u tom smislu sam u studiranju uživala. Da bih radila u struci, nisam sigurna, ali nije isključeno da se u budućnosti vratim studiranju i doktoratu.
Projekt po kojem vas najbolje znaju je serija “Počivali u miru” koja se emitirala u cijelom svijetu i jedan je od najuspješnijih hrvatskih TV projekata. Jeste li očekivali toliki uspjeh serije? Kako danas gledate na Luciju Car?
To je zaista bio veliki projekt, vjerojatno ga tek sada s nekim odmakom mogu pojmiti. Sjećam se da smo tada svi pomislili: ovo je nešto zanimljivo, novo za naše prostore, fino napisano, ima se što igrati, ali mislim da nitko nije mogao predvidjeti to što je došlo poslije, takav uspjeh. A s druge strane, unatoč tom uspjehu, svejedno je nakon svake sezone moralo proći dvije godine da bi se snimila nova. Mislim da je serija postavila temelj i za druge uspješne serije koje su uslijedile iza toga. Imati priliku igrati sjajan ženski lik tri sezone zaista je luksuz.
Je li nakon uspjeha te serije bilo inozemnih ponuda? Biste li voljeli glumiti u nekom stranom projektu, izvan regije?
Pa i nije bilo nekih inozemnih projekata, koliko se sjećam. Što se tiče vanjskih produkcija, dakako da bi mi bilo drago, ali prije svega bilo bi mi drago dobiti dobar projekt.
Vaš suprug Marko nedavno je osvojio Arenu za kameru u filmu “Zora”. Vjerujem da ste jako ponosni na Marka i njegov rad?
Jako, jako. Marko je nevjerojatan kreativac i vrlo senzibilan suradnik i divim se njegovu načinu rada. Uvijek razgovaramo o projektima i jedan drugoga potičemo i inspiriramo.
Marko i vi ste prije pandemije koronavirusa često putovali. Koje biste putovanje posebno izdvojili i nedostaju li vam putovanja?
Ne možete ni zamisliti koliko! Putovanja su izazov, ne možete putovati sa svakim, a ja imam sreću da smo Marko i ja po tom pitanju kompatibilni, što ne znači da ne postoje kompromisi i povremena neslaganja. Svako putovanje imalo je svoje, npr., iako sam u New Yorku provela dva mjeseca studirajući, turistički dolazak s Markom bio mi je puno draži. Kad dolaziš kao turist, ti nosiš svojevrsne ružičaste naočale, ništa nije teško i sve je lijepo. Road trip po Provansi, Pariz, u Francuskoj se uvijek pije dobro vino i kad je najjeftinije. Tajland, Bangkok i odličan street food, jako zanimljiv grad… Još nismo iskoristili medeni mjesec pa je to još jedan as u rukavu, možda odemo u Meksiko.
Znam da je to za glumice teško pitanje, no razmišljate li o majčinstvu?
Ma nije teško pitanje, u ovoj fazi razmišljam o svemu, o smislu, o prolaznosti. Definitivno sam na pragu jednog novog životnog razdoblja s kojim se sada trebam upoznati, pomiriti, u kojemu mi treba postati ugodno, ili ne. A što će donijeti, vidjet ćemo!
Kako ste doživjeli proteklu godinu i pandemiju koronavirusa? Jeste li se pridržavali svih mjera?
Bilo je izazovno i intenzivno, svi smo se našli u nekom novom svijetu, čini mi se. Lockdown mi je zapravo super došao jer sam se odmorila i resetirala. Ali nakon toga je došao stres i snalaženje, propitivanje smisla mog posla i slično. U svakom slučaju ovo novo vrijeme natjeralo me da posložim ili, bolje rečeno, presložim prioritete.
Godinama radite kao freelancer, niste angažirani u nekom kazalištu. Niste zbog toga nikad zažalili?
Ne, oduvijek sam slobodnjak i volim taj svoj status.
Kako se najbolje opuštate? Ostane li vam slobodnog vremena od brojnih obaveza?
Zanimljivo, u ovom koronarazdoblju radim više nego ikad! Zato trenutačno pod odmorom podrazumijevam drijemanje između scena na setu. To mi je na snimanju filma glavno pravilo, kad god mogu – ubijem oko. Ali volim se odmarati, apsolutno i jedva čekam neko more i tonu knjiga koje treba pročitati. I volim si priuštiti masaže. A i to ću prvom prilikom.
Za vas se uvijek govori kako ste jedna od najbolje odjevenih glumica. Što najviše volite obući?
Ovisi o situaciji i prigodi.
Koje projekte pripremate nakon Gonzova filma?
Nakon Gonzova filma odmah sam otišla na set novog kratkog filma jedne jako zanimljive redateljice, Karle Lulić. Njezin film “Ostrižena” ponovo me spojio s Ivanom Roščić, s kojom sam snimala prije točno 10 godina, i to upravo kod Gonza, kratki film “Na kvadrat”. A prvi sam put radila i s Aretom Čurković, čemu sam se jako razveselila! Uz Luciju Barišić, koju znam još iz studentskih dana, baš je na setu bila jedna “girl power” ekipa. Plus, Koprivnica je postala filmski set, a uvijek je lijepo otkrivati nove lokacije. Prekrasno su nas dočekali i primili u Koprivnici. Trenutačno sam na setu novog filma Vlatke Vorkapić “Sveta obitelj”, koji se snima na raznim lokacijama po Slavoniji. Tu također imam divne partnere: Aleksandra Cvjetkovića, Anitu Matić Delić, Nikolu Đurička i dvoje divnih mladih glumaca o kojima će se tek pričati, a to su Luna Pilić i Ivan Čuić. A pred kraj godine čekaju me pripreme za jedan novi slovenski film i igranje već postavljenih predstava koje ste spomenuli.
Pogledajte Večernjakovu desetku sa Zdenkom Kovaćiček
Ona voli centrifugalno..