Nina Badrić mnogima je poznata po velikim, iz sjećanja neizbrisivim hitovima, no neki su je najbolje upoznali kada je horoskopska Račica “uskočila’”u žiri showa Supertalent. Bilo kako bilo, 38-godišnja pjevačica zvijezda je o kojoj se govori i šuška u cijeloj regiji, ali i dalje! No, danas nećemo okolišati, nego ćemo upoznati Ninu kakvu još niste vidjeli. Onu Ninu koja je bila kvartovski bandit, nosila kratku kosu i krala čokoladice, pjevala po školskim hodnicima... Onu koja je uvijek pjevala srcem, ljubila strasno i živjela život stvarajući iz dana u dan svoju novu bajku. Svega toga danas se rado sjeti preslagujući sjećanja u albumu života, u koji redovito slaže fotografije sebe i obitelji kako sretne trenutke nikada ne bi zaboravila.
Pjevačica koja danas živi najsretnije dane života odlučila je uljepšati trenutke i svima koji poput nje slave ljubav i za Valentinovo im pripremiti maleno iznenađenje. Naime, na Dan zaljubljenih, u ponedjeljak, svi čitatelji Večernjeg lista moći će kupiti album “Ninine ljubavne pjesme” na kojem će biti njezine najljepše i najnježnije pjesme.
Što radite posljednjih godinu dana?
– Kuham! Najprije u svojoj glavi pa se onda igram. Pisala sam pjesme, na kraju odabrala one koje su mi se svidjele i shvatila što zapravo želim od novoga albuma. Uvijek težim tome da svaki bude drukčiji i da svaki otkrije neku moju novu glazbenu emociju. Skupila sam dobre suradnike – Darka Juranovića, Antu Gelu, Aleksandru Milutinović i legendarnog rock producenta Denykena. Ima još mnogo iznenađenja. Album će prštati pozitivom i bit će plesni više nego ijedan prije. Zamislila sam se vratiti na početak u doba “Personalityja”. Tako se osjećam, a kako pratim svoje želje i planove, tako radim i album.
Znači, ponovno ste klupska Nina?
– Pa ne baš! Samo sam dobila drukčiji zvuk, zvuk 2011. U glazbi se “nosim” po posljednjoj modi.
Jednu od pjesama već smo čuli na Doma TV-u.
– Na “Moje oči pune ljubavi” jako sam ponosna. Na njoj smo radili Ante Gelo i ja, koautorski u glazbi i aranžmanu, a tekst potpisujem ja.
Nju ćemo čuti i na CD-u koji za Valentinovo izlazi u Večernjem listu. Možemo li je nazvati “himnom ljubavi”?
– Možete. Pretpostavljam zbog riječi “pune” u njezinu nazivu.
Odražava li se kriza u državi još uvijek i na koncerte?
– Svirki, hvala Bogu, ima puno, ali sam sada ipak malo stala jer ne mogu i putovati i biti u studiju. Da stignem na sve strane i na svim frontama dam cijelu sebe, bila bih superžena. Održat ću još samo već dogovorene koncerte.
Među njima bit će i koncert u Areni Zagreb?
– Hoće, dolazi, stiže.
Od glazbe se, dakle, definitivno može živjeti?
Da! Može živjeti onaj tko je uložio godine, trud, upornost i tko kvalitetno radi svoj posao. Nisam od onih koji očekuju, a pritom malo toga čine da bi im bilo bolje. Ne miču se s mjesta pa onda krive druge – situaciju, loše naklonjene zvijezde ili Vidovitog Milana. Vrlo sam vrijedna, uporna i optimistična osoba. I da, ako se sve ovo uzme u obzir, od glazbe se vrlo dobro može živjeti!
Smatrate li se slavnom?
– Pa da, ljudi me prepoznaju. Čak i u New Yorku, Ženevi, ali to je zahvaljujući svjetskoj kampanji za satove. Lice sam i glas koji se prepoznaje, ali nemam problem s tim. Nije mi se dogodio onaj ružni pomak u glavi da postanem umišljena. Valjda jer sam jako teško i polako išla do ovdje.
Teško? Zvuči kao da su vas tukli?
– Samo me još nisu tukli! Šalim se, naravno. Mislim na to da mi je bilo 19 godina kad sam počela u tadašnjoj ratom zahvaćenoj Hrvatskoj. Bila sam puna snova, želja i ambicija, ali nitko baš i nije padao u nesvijest kad sam se pojavila. Nije bilo kako sam si zamislila. Mislila sam da nikad neću skupiti dovoljno ljudi na koncertu.
Najveći debakl?
– Moj prvi nastup na Krku, u Omišlju u nekom klubu. Na koncert mi je došao samo jedan čovjek, koji je slučajno ušao tražeći prijatelja. Gazda mi je rekao da ne trebam ni pjevati, ali sam inzistirala da otpjevam barem dvije. Kad sam već došla. Danas mi je to ugodno sjećanje na dane kad sam počela materijalizirati svoje snove.
I jeste li ih materijalizirali? Koliko ste nekretnina uspjeli kupili zarađenim novcem?
– I evo nas polako do imovinske kartice. Pa krenimo: stan u Zagrebu, stan u Jelsi na Hvaru te auto. Za 38 godina, bez kredita, to je veliki uspjeh, kaj ne? Vrijedna sam žena koji se nije zamišljala samo u ulozi domaćice, majke i žene za probrane večere. Kreativac sam od glave do pete, pa i kada kuham, unesem uvijek nešto svoje u postojeći recept. Davno sam čula poslovicu “Uzdaj se u se i u svoje kljuse”. Nisam očekivala ni od koga da me “zbrine”. To sam učinila sama za sebe. Možda ću za deset godina ostvariti još jedan san pa kupiti i stan u Parizu. Ne za sebe, nego za dijete!
Iz kakve obitelji dolazite?
– Iz skromne, poznate po poštenju i časti. Roditelji su radili u državnim firmama, a danas su oboje u penziji i jedina im je zanimacija šetanje Bundyja, mog maltezera. Prekrasni su ljudi. Od njih sam dobila kućni odgoj i naučila se boriti, što je mnogo bolje nego se roditi okružen blagostanjem – kao nečiji sin ili kći.
Kakvo ste dijete bili?
– Kao da sam vragu iz torbe ispala. Sve samo ne tipična curica. Imala sam kratku kosu. Mama je govorila da sam slatka kao bombončić, ali mislim da sam samo njoj bila slatka. Bila sam živahna i znatiželjna, sve sam morala vidjeti i čuti. No, bila sam dobra. Glavni borac za pravdu, kvartovski vođa bande – branila sam najmanje i najmršavije, iako sam to zapravo bila ja.
Jeste li ikad išta ukrali?
– Jesam. U osnovnoj školi. Kad nismo imali dovoljno novca, išli bismo po čokolade, ali ja sam bila baksuz kojeg su uhvatili. U dućanu je radila naša susjeda, koja bi me primila za ruku i odvela mami. Dobila sam batine, a pamtim ih i danas.
U školi ste bili?
– Kampanjac. Kažu profesori da sam bila inteligentno dijete, s glavom u oblacima. Bilo mi je dosadno, sanjarila sam na nastavi, pisala ljubavna pisma, pjesme i sastavke. Bila sam odlikaš, iako nikad nisam sjedila nad knjigom. I uvijek sam pjevala. Tijekom sata, za odmorom, na priredbama.
Jeste li razmišljali o prenošenju glazbenog iskustva na mlađe naraštaje?
– Tko vam je rekao da želim osnovati Glazbenu akademiju Nina Badrić! Nadam se da ću to uskoro realizirati jer nam treba škola koja nudi teoriju i praksu, nešto po uzoru na slavne glazbene škole u svijetu. Bavit će se svim žanrovima i imati vrhunske predavače i profesore. Mladi talentirani ljudi tamo će dobiti početne korake za showbiz jer je kod nas mnogo karijera dosad bilo čista slučajnost.
Pred vratima nam je Valentinovo. Kad ste imali prvu simpatiju i prvi se put poljubili?
– Nisam bila od onih poželjnijih u osnovnoj školi pa su moje prve simpatije bile jako nesretne. Ipak, prvi me je put dečko pozvao van kad mi je bilo sedam godina. Mama je komentirala: “Bože, kad je sad došao od mene tebe tražiti, što li ćeš raditi kad narasteš?” No, to je bio moj prijatelj Srđan. Prvi sentiš otplesala sam na Bajaginu pjesmu “Zažmuri”. Trajala je oko deset minuta pa smo se mogli dugo stiskati jedno uz drugo. A prvi poljubac doživjela sam u petnaestoj godini.
Kako gledate na današnje naraštaje i njihove trendove da se u seksualne odnose upuštaju rano, čak od jedanaeste godine?
– To mi je nestvarno i nije mi nimalo simpatično. Smatram da živimo u izopačenom svijetu u kojem igre i razgovore mijenjaju kompjutori i mobiteli. Imati spolno iskustvo s jedanaest godina pa i tek nešto poslije, nije normalno. Mladi trebaju znati da nisi faca ako imaš 885 partnera.
Što biste im vi poručili?
– Nisu klinci krivi. Oni nemaju pravu edukaciju. Odlazak ginekologu normalna je stvar. AIDS se ne dobiva dodirom. Pravilna zaštita štiti od spolnih bolesti i neželjene trudnoće. Za seks čovjek nikad nije dovoljno star, ali možeš biti premlad. Ako im to stalno ponavljamo i zvonimo na sve strane, onda će biti manja šansa da netko s deset, jedanaest ili petnaest godina postane majka ili oboli. U toj dobi osobe su, ma kako god se osjećale ili izgledale, ipak - djeca!
Što vas rasplače, a što nasmije?
– Puno toga. Temperamentna sam i emotivna, reagiram srcem, a tek poslije me razum zaustavi i kaže mi da stanem. Ali tek nakon nekoliko dana. Može me rasplakati nečija pjesma, sreća dvoje ljudi, nečija pobjeda ili gubitak. Nasmijati me može sve i zato sam omiljena u društvu jer se jedina smijem i na gluposti.
A što biste, budući da ste ga i sami prošli, savjetovali ženama koje se nalaze u bračnoj krizi ili pred razvodom?
– Iskreno, ne znam. Moja priča je neobična i za mene i za druge. Znam samo da nikad ne treba reći nikad jer se meni moje “nikad” brzo vratilo. Znam da bih žalila da nisam dala priliku onome što se zove ljubav. Treba se truditi do kraja. Ljubav je jedino što zaslužuje priliku. I ne govorim to kao neizlječivi romantik. Na kraju svi tražimo samo ljubav, bili milijarderi ili siromasi. Svima treba pripadnost. Postali smo izobličeni i sebični, zaboravili samo na to je da se ljubav ne događa svaki dan. No, ako stvari i nakon svega ne idu, bolje je i poštena rastava nego nesretan brak.
Je li vam žao što ste javno rekli “razvodim se”?
– Žao mi je. Iako sam stajala iza svake izgovorene riječi, shvatila sam da je svatko imao svoju verziju priče što god ja rekla ili prešutjela. Nitko ne zna što se stvarno događa između dvije osobe. Kao javna osoba naviknula sam se pretrpjeti štošta, ali odsad ću na sve načine štititi svoju intimu. Kod kuće živim normalno, doma ne pjevam i ne hodam u štiklama. I meni je najdraži dio kad s posla - koncerta ili putovanja - dođem kući, u toplinu svojeg doma, svojoj obitelji.
A i tamo vas čekaju obveze. Dijelite li ih sa suprugom Bernardom Krasnićem na muške i ženske?
– Tek smo počeli dijeliti obveze, ali ne na muške i ženske. Nema onoga što dečki više ne rade. Tako možete i mene vidjeti s koferima i kutijama u ruci, ali se jedino ne petljam u tehniku. Trebam pomagača za prebacivanje slike na laptop ili za paljenje 800 programa na televiziji. Tu se više ne mogu snaći.
Što najviše volite raditi?
– Prvo ću reći da peglati mrzim pa za to imam jednu divnu gospođu. Ali volim kuhati, iako to ne radim svaki dan. Hedonist sam pa uživam kad je sve lijepo spravljeno, mirisno, složeno. Volim imati uredno kućanstvo.
Što ćete pripremiti i kako ćete proslaviti Valentinovo?
– S publikom, radno. U kazalištu na beogradskim Terazijama. Mislim da će biti prekrasno – ljubavne pjesme. Dan zaljubljenih, pa mislim da će se zaljubiti i oni koji to nisu.
U ono vrijeme kad ste ga slavili, kako je izgledalo? Koji je najgori ili najbolji dar koji ste dobili?
– Najbolje je bilo kad sam bila klinka jer je tada to bilo kao jako važno. Dobivali smo čokolade, ruže i ljubavna pisma, a u dobi od 18 dobila sam 19 ruža koje su mi došle svaka u svojem taksiju. E to mi je bilo cool. Danas uvijek slavim Valentinovo sa svojom publikom.
Što je za vas ljubav?
– Više ne vjerujem riječima. Ljubav su djela. Možemo si govoriti da se volimo, a da to nije tako. Naučila sam da je ljubav davanje pa se učim biti čovjek koji daje bez očekivanja. Prepuštam se tom osjećaju bez ijedne fige u džepu, ne govoreći - “Ja sam tebi, a ti si meni”. Shvatila sam da moraš promijeniti sebe jer drugu stranu ne možeš. Ma koliko dubio na glavi.
Jeste li na taj način prevladali nepremostive razlike na koje ste nailazili između supruga i vas?
– Živi bili pa vidjeli!
Ali ste dakle počeli od sebe?
– Kad bi svaki čovjek počeo mijenjati sebe, svi bi odnosi bili puno bolji. I... na račun onoga kad se slavi ljubav? Slavi se svaki dan, slaviš što si živ i zdrav i imaš priliku biti voljen, voljeti i ljubiti sebe i druge. Slaviš što si našao sebe jer tek tada možeš i drugome dati najviše i utjecati na mijenjanje drugoga.
No, što konkretno volite kad vaš suprug učini za vas?
– Pa volim kad čini... bez očekivanja.
Jeste li promijenili želje i planove za majčinstvo?
– Pričati o svojoj intimi na taj način za mene je na granici neukusa. U životu postaješ majka kad se stvari poslože odozgor, a ne samo zato da budeš majka. Što odgovoriti na pitanja: “Radite li na tome?”. Da kažem da, i još kažem kad i koliko? Živimo u društvu u kojem te pomalo žale ako ti je 38 godinu i imaš dobru karijeru, ali nemaš djecu. Uvijek ti traže manu. Mislim da smo svi stvoreni za različite stvari, a sigurna sam da ću biti dobra mama kad mi Bog da djecu. Nitko neće biti sretniji od mene.
Jeste li od onih koji oduvijek znaju kako će im se djeca zvati?
– Nisam. Nikad nisam sanjala o tome kako i gdje ću živjeti. Udaja mi je bila zadnja na pameti i nisam od malena planirala koliko ću djece imati, kako će se zvati i hoću li imati labradora. To su stvari s filmova, a život je nepredvidiv. Možeš vjerovati da si pronašla čovjeka svog života i raditi na tome da to tako bude. Hoće li te život demantirati, to ne znamo! Znam jedino da uz normalnog partnera možeš sanjati i imati sve – posao i majčinstvo. I ništa više!
Postanete li ikad živčani i ljutiti? Vičete li u takvim situacijama?
– Nikad, ja sam najmirnija u teškim situacijama. Hladne glave uvijek brojim do deset i smirujem situaciju. Rijetko kad gubim tlo pod nogama.
Ljubomora i vi?
– Dva smo različita pojma. Nisam ljubomorna ni zavidna. To je ostalo u mlađim danima kada sam bila nesigurna. Što sam starija, to sam sigurnija, postala sam svjesna sebe pa se ne zamaram. Kažu da to dolazi poslije 35., kad žene počinju shvaćati što žele ili ne žele u životu. Samo, tada se tijelo i fizika počinju ponašati u neskladu s tim.
Smatrate li se slavnom? – Pa da, ljudi me prepoznaju. Čak i u New Yorku, Ženevi, ali to je zahvaljujući svjetskoj kampanji za satove. ------------------- HAHAHAHAHA!