U tradicionalnoj anketi za izbor Večernjakova košarkaša godine posljednji je glasovao jedan bivši laureat, onaj koji je za najboljeg Hrvata u loptanju među obručima proglašen 2011. godine. Te je sezone Luka Žorić bio MVP regionalne (ABA) lige te je i zahvaljujući tome iz KK Zagreba preselio u euroligaša Unicaju. Bio je tip lakonogog centra, koji je u obrani uspješno preuzimao i iskakao u branjenu "pick and rolla", kakvi se danas traže.
- Mene je ta nagrada tada iznenadila. Meni jest ta nagrada za MVP-ja regionalne lige pomogla da budem vidljiv na košarkaškom tržištu no biti košarkašem godine u konkurenciji Bogdanovića, Ukića, Popovića, Planinića... predstavljalo mi je osobnu zadovoljštinu, možda i najdraže osobno priznanje.
Kao igrač, Luka je bio primjer nešto kasnijeg sazrijevanja pa je u inozemstvo otišao tek s 27 godina.
- Ja sam kao klinac, s nepunih 16, došao iz zadarske Puntamike došao u Cibonu a kada sam dospio nadomak prve momčadi slali su me na posudbe u Zabok, Karlovac, Dubravu, Dubrovnik. Kada sam konačno došao u priliku zaigrati za Cibonu, i to u vrijeme kada je taj klub imao jedan od rekordnih proračuna, za trenera je došao Velimir Perasović. U našem razgovoru prije sezone kazao je da će se minutaža morati izboriti no već prvog dana priprema rekao je da na mene ne računa pa sam ja otišao u Zagreb. Te godine smo osvojili Kup a ja sam na televiziji imao jednu nestašnu izjavu u stilu da "zahvaljujem Perasu što me je prepoznao". Peras je nakon toga, i svaka mu čast na tome, javno priznao da mu se više nikad neće dogoditi u karijeri da odlučuje o nekom igraču a da ga dovoljno osobno ne procijeni no meni je ta njegova odluka pomogla. Ja sam se u Zagrebu razigrao i nikad nećemo znati što bi bilo da sam ostao u Ciboni.
Je li Lukin osobni primjer svojevrsna opomena da od onih koji treniraju i vole košarku ne smijemo olako odustajati?
- Moramo i morali smo i prije. Vama bi nekad visoko i talentirano dijete samo došlo trenirati a danas je došlo takvo vrijeme da ga morate animirati da počne trenirati. Osim toga, morali bismo educirati trenere mlađih uzrasta i adekvatno ih platiti i tek onda ćemo moći očekivati neke rezultate.
Kad je kao igrač bio najsretniji?
- Ja sam najbolju košarku igrao u Unicaji iz Malage u čijem sam prilično dobro posloženom sastavu, više puta tijekom jedne sezone, bio euroligaški igrač kola. A tada se igralo manje utakmica nego danas. Sretan sam bio i kada smo 2013. kao reprezentacija dospjeli do polufinala Eurobasketa kao i kada sam kao igrač Fenerbahčea nastupio na Final Fouru Eurolige.
O njegovu tadašnjem statusu na košarkaškom tržištu zorno govori odšteta koju je Fener za njega platio Unicaji.
- Platili su milijun eura a ja sam potpisao ugovor života kakav se i danas rijetko potpisuje.
Karijeru je završio nekako potiho.
- Tako sam i htio, nisam htio raditi nikakvu pompu. Nisam ja bio igrač klase Bojana Bogdanovića pa da idem to razglasiti na sva zvona i raditi ceremonije. Potkraj karijere igrao sam sezonu i pol u Ciboni gdje sam, na neki način izigran, pa mi je ostao dosta gorak okus. Na koncu sam poželio završiti karijeru u gradu u kojem sam rođen pa sam odigrao pola sezone za KK Zadar.
Na koji način je bio izigran u Ciboni od tadašnjeg vodstva kluba?
- Ja nisam bio plaćen po ugovoru no nisam ono što je obećano tražio radi sebe nego radi momaka koji su živjeli od toga. Kasnije su govorili da sam tražio neka jamstva a ja ih nisam dao niti na HKS radi zaštite ugovora. Tadašnji direktor Čavlović me zamolio da ne tražim kod HKS-a zaštitu ugovora i da će mi platiti kada budu mogli a kada mi je istekao ugovor poručio mi je da mi neće platiti predstavivši sve to kao da sam ja tražio neka jamstva.
I u očima Luke Žorića najbolji hrvatski košarkaš u 2022. godini je bivši mu reprezentativni suigrač Bojan Bogdanović.
- Bojan je stroj za koševe, on ih izmišlja. Ti nemaš dojam da je on nešto puno zabio i pogledaš na semafor i vidiš da je već na 20. Ima sjajnu karijeru a dojma sam da je mogao imati i bolju. Da nije igrao za reprezentaciju ta bi karijera klupski možda izgledala bolje no on je bio voljan preuzeti to opterećenje a na sebe bi preuzeo teret odgovornosti kada rezultat ne bi zadovoljavao a većinom je bilo tako, osim 2013. i olimpijske 2016. I zato ga, uz činjenicu da je za naše pojmove nevjerojatno dobro plaćen, treba pohvaliti radi odanosti reprezentaciji. Odazivao se Hrvatskoj čak i kad je bio načet ozljedama, nikad nije doveo u pitanje igranje za najdraži dres.
S obzirom na to da je on sam kazao da nije realno da više igra za reprezentaciju, jer sljedeće veliko natjecanje je tek 2025. kada će on imati 36 godina, trebaju li izbornici Bojana i dalje pozivati?
- Dok god igra, Bojan će uvijek biti potreban no mi moramo odlučiti kojim ćemo putem ići. Nema smisla njega mrcvariti s pretkvalifikacijskim utakmicama za Olimpijske igre. Njegovo tijelo više nije mlado i sporije se oporavlja.
Od drugog do četvrtog mjesta su također tri reprezentativca. Jedan također umirovljeni (Simon) i dvojica u punoj snazi snazi (Zubac, Hezonja).
- Simon je s Efesom bio opet prvak Europe a na Eurobasketu je još jednom pokazao koliko ima talenta i koliko suigrače čini boljima a to nam je u reprezentaciji uvijek falilo, igrača jakih na lopti. Osim toga on je s 37 godina, nakon svih tih godina u inozemstvu, odlučio odvojiti ljeto za reprezentaciju i to treba cijeniti. Zubac ima sjajne brojke u NBA ligi, fascinirao je u jednoj utakmici s 31 košem i 29 skokova, i ja se nadam da će jednog dana osvojiti ovaj izbor. A isto se nadam i za Hezonju koji je na svaku višu stepenicu išao na temelju potencijala koji je neupitan ali se nigdje do Unicsa nije ostvario. A za taj klub je odigrao maestralnu polusezonu jer je po prvi put od trenera, a u pitanju je bio Perasović, dobio dosta slobode u njihovoj tranzicijskoj košarci. Takvu slobodu sada nema jer je Real krcat s dobrim vanjskim igračima koji su na lopti no ja se nadam da će mu trener Chus Mateo, moj trener iz druge sezone u Unicaji, pomoći da bude bolji.
Na peto mjesto Žora je stavio jednog bivšeg klupskog i reprezentativnog suigrača.
- Ante Tomić je najbolji visoki igrač s kojim sam igrao i protiv kojeg sam igrao ali i najpodcjenjeniji hrvatski košarkaš. Po odlasku iz Barce on je izabrao Joventut jer je htio ostati živjeti u Barceloni i još i danas radi razliku na parketu. Zapravo, on ima i lijevu i desnu ruku, razigravač je i na visokom i niskom postu i neke stvari koje radi Jokić on je radio puno prije pa čak i kvalitetnije...
Tijekom prošlog ljeta Žorić je bio priključen stožeru reprezentacije kao časnik za vezu između igrača, trenera i Saveza. Koliko nam je nedostajalo do dobrog rezultata?
- Na kraju uvije fali malo no to negdje treba zaslužiti. Sport je u pravilu pravedan i ti na kraju dobiješ što si zaslužio. Mi možemo sada pričati o razlozima poraza od Finaca u osmini finale, o tome zašto nismo došli do borbe za medalju, no ono što više zabrinjava jest što su naša kola krenula nizbrdo a mi još nismo počeli ni kočiti, a kamoli da smo krenuli prema gore. Ono što sada beremo plod je onoga što se radilo prije 10 godina kao što će za pet do 10 godina plod biti ono što radimo sada. A sada u hrvatskoj klupskoj košarci ne radimo dobro. Naša baza je bila uska a mi smo je još dodatno suzili.
A to se, ističe Žora, ogleda i kasnije u seniorskoj reprezentaciji.
- Prenijet ću vam sliku s Eurobasketa, na dan odlaska na utakmicu osmine finala. Sjedim u lobiju i gledam u kakvom raspoloženju odlaze momčadi na te utakmice. Mi smo išli kao da je to pitanje života i smrti, u nekom grču, a Finci, Španjolci i Francuzi odlaze s osmjehom. Nije ni čudo da su ispali i Srbi i Slovenci jer mi smo na ovim prostorima odgajani tako da smo ili prvaci svijeta ili ne vrijedimo ništa. Sjećam se iz igračkih dana, kad dobiješ onda si najbolji na svijetu a kada izgubiš nitko tri dana na treningu da progovori. To je očito i stvar kulture sporta.
Da bi dva mjeseca bio uz reprezentaciju, Žorić se na isto toliko vremena morao odvojiti od onoga što radi u novoj karijeri, nakon one igračke, a to je visokovrijedno hotelijerstvo. I to nigdje drugdje nego na glavnom splitskom trgu, popularnoj Pjaci, u nekretnini kakva se u Hrvatskoj, ako ju prodaš, teško može kupiti.
- Ja sam u to ušao još dok sam igrao drugu sezonu u Feneru, a prije dvije godine mi se priključio i Kruno Simon. Vlasnici smo hotela koji predstavlja kulturnu baštinu i čiji su gosti 90 posto stranci. A među njima je 80 posto Amerikanca koji ostanu zapanjeni kada im kažemo da je palača u kojoj su odsjeli starija od njihove države. Naime, riječ je o palači iz 16. stoljeća na čijem balkonu je Marko Marulić prvi put čitao svoju "Juditu" pa se i hotel zove Judita. Imamo 19 soba, u sezoni koja traje 11 mjeseci i do 30 zaposlenih.
Kako su on i njegov bivši suigrač iz Zagreba i reprezentacije podijelili posao?
- Dok je igrao vani, on je bio manje uključen. Ja sam trenutno direktor firme a Kruno je sada, po povratku u Hrvatsku, upućen u sve. On i dalje igra košarku, prvotimac je Cedevite Junior, no pričamo o poslu skoro na dnevnoj bazi.
