Za njega Orijent nije još samo jedna usputna stanica. Damir Milinović (49) momčad ovog riječkog drugoligaša preuzeo je u prosincu prošle godine, a za ovaj klub vežu ga posebne emocije. Priznat će:
- Da nije bilo Orijenta, možda nikada ne bih postao igrač...
No, postao je. A igračko ime stekao je igrajući u sedam klubova: Orijent, Rijeka, Dinamo, Bochum, Zagreb, Salzburg i Pomorac iz Kostrene. Prisjetio se početaka.
- U Orijent sam došao 1991. godine, iz juniora Rijeke. Tu sam proveo tri godine, bio standardan član generacije koja se s Neretvom borila za ulazak u prvu ligu. Te 1994. godine je Neretva ušla u ligu, za jedan bod. Nakon toga sam se vratio u Rijeku u kojoj sam proveo veći dio karijere.
Dolazak u Orijent probudio mu je posebne emocije.
- Ma kako ne. Lijepo je vratiti se doma. Bilo je to predivno doba, vrhunsko ozračje, još stoje naše fotografije po zidovima klupskih prostorija. Krimeja je svaku utakmicu bila puna jer su tada postojale montažne tribine. Imali smo vrhunsku momčad, igrao je i Mario Mataja koji je kasnije igrao za banjalučki Borac, Davor Dželalija, Fatmir Vata, kasnije igrač Arminije Bielefeld, vratara Ćaleta, pa Bilić, Zoran Kukoč... Znali smo pobjeđivati Rijeku, Varteks...
Nada se da će i u svom Orijentu ostaviti zapažen trag.
- Orijent nema pretjeranih ambicija za ulazak u prvu ligu. Ali moj cilj uvijek je borba za vrh. Gdje god sam do sada bio imao sam momčadi koje su bile u vrhu. Bez obzira na to što smo zaostali za Hrvatskim dragovoljcem, vjerujem da možemo napraviti iskorak. U prvom dijelu imali smo problem psihološke prirode. Momčad je igrala kvalifikacije s Istrom i tu je došlo do psihičkog umora. Nakon kvalifikacija nisu imali adekvatnog odmora i polusezona im je trajala osam mjeseci. Situaciju je dodatno pogoršala korona. Imali smo i dosta peha, nismo pobijedili gdje smo trebali. Shvatili smo gdje smo griješili. Ne predajemo se, ne priznajemo nikome da je jači i bolji, a i dečki su na tom tragu.
Kako mu izgleda drugoligaški nogomet?
- Ja sam još 2012. godine vodio Goricu, a prije toga sam u drugoj ligi vodio i Pomorac. Druga liga je jako dugo napredovala. Ima jako dobrih igrača. Onih bivših prvoligaških koji su se skrasili u ovoj ligi. Dosta je medijski praćena. Za mladog igrača ovo je jako dobra liga da se na pravi način pripremi za seniorski nogomet. Nije slučajno da su nama iz Orijenta četiri igrača otišla u prvu ligu. Vidim da igrači iz Croatije Zmijavci odlaze u Zrinski, iz Dubrave je Juranović otišao, iz Solina igrači odlaze u Široki Brijeg, pa čak iz treće lige igrači odlaze u Prvu ligu BiH. Druge momčadi Dinama, Hajduka dižu kvalitetu lige.
A nedostatci?
- Teško je to govoriti jer je ovo specifična sezona. Mislim da nema puno nedostataka. HNS je shvatio da bez dobre druge lige igrači ne mogu napredovati do seniorskog nogometa, odnosno bez jake juniorske lige.
U Gorici je u dva navrata, 2012. i 2016. proveo 19 mjeseci. To je najduži staž nekog trenera u jednom klubu na drugoligaškoj razini.
- U Gorici sam stekao jako puno prijatelja. Nenad Črnko, predsjednik kluba me je doveo iz Goričana. U drugom mandatu 2016. sam s Goricom završio na trećem mjestu, a momčad je nakon pet kola bila posljednja na ljestvici. Imali smo 21 utakmicu bez poraza. Druga godina nam je bila fantastična. Bili smo prvi, a Rudeš s Igorom Bišćanom bio je drugi. No, smijenjen sam pet kola prije kraja iz neobjašnjivih razloga. Nisam dao da mi se netko miješa u momčad. Maknut sam nakon remija u derbiju sa Šibenikom. Nije mi jasno. Nikada nisam izlazio javno o ovom slučaju samo iz poštovanja prema predsjedniku Črnku.
Tko vam se miješao?
- Ne mislim tu na predsjednika Nenada Črnka. On je odličan čovjek. Došao je jedan čovjek koji je htio uvesti svoje ideje koje nisu bile pozitivne. Tog čovjeka isto nema u klubu više. On se nakon toga maknuo. Nažalost, u dodatnim kvalifikacijama su ispali protiv Cibalije.
Dakle, Milinović je pokrenuo lavinu oko Gorice koja je kasnije ipak uspjela izboriti prvoligaški status.
- S predsjednikom Črnkom i ljudima iz kluba dovodio sam igrače. Tada je došao vratar Kahlina koji do danas nije sišao s gola. Bio je Benjamin Tatar. Čitam da igra u Sarajevu koje je za njega dobilo ponudu od milijun eura od Espanyola. Bilo je dobrih igrača kao primjerice Mario Marina koji je sada u Sabahu, Dvorneković je još u klubu... Momčad je imala karakter.
Vratili smo se koju godinu unatrag. U doba kada je kao igrač Rijeke dobio poziv Dinama, odnosno tadašnje Croatije.
- U Croatiju me odveo Ćiro Blažević, tadašnji izbornik. U Croatiju sam došao zadnjeg dana prijelaznog roka. Tadašnja momčad bila je najjača. Ugovor sam potpisao jutro nakon one čuvene pobjede nad Partizanom. No, ozlijedio sam se nakon svega nekoliko treninga. Puknuo mi je kvadriceps. Odigrao sam svega četiri-pet utakmica i vratio se u Rijeku. Dvije godine sam odigrao na Kantridi i otišao u Bochum godinu dana. Potom sam šest mjeseci opet proveo u Rijeci i otišao u Zagreb.
Kada govori o emocijama, Milinović će spomenuti tri najdraža kluba. To su: Rijeka, Orijent i Zagreb.
- U Rijeci sam proveo mladost i pola života. A sa Zagrebom sam osvojio naslov prvaka. Bili smo velika klapa i to je bila tajna uspjeha. U klubu je sve štimalo. Svaku utakmicu smo znali da idemo po pobjedu. Bila je to strašna momčad: Vasilj, Pirić, Stavrevski, Bulat, Poldrugač, Duro, Hasančić, Franja, Štrok, Lovrek, Olić... Stalno smo bili zajedno, privatno se družili, zajedno izlazili. I danas smo svi dobri. Cico Kranjčar je bio vrhunski. Na mene je ostavio dubok trag, kao trener i kao čovjek. Jedan od simpatičnijih ljudi u mojoj karijeri. Pozitivac i pravi gospodin. I Niko je tako odgojen. S njim sam igrao u Dinamu. Sjećam se tog pretkola Lige prvaka protiv Zalaegerszega protiv kojeg smo ispali u zadnjoj minuti. Da smo njih prošli, igrali bismo protiv Manchester Uniteda na Maksimiru.
Zagreb danas?
- Žao mi je da se to sve događa. Žao mi je što je Zagreb izgubio dušu. Ipak je to nekoć bio kultni klub. Raspršile su se brojne generacije koje su mogle donijeti puno dobroga klubu. Često komuniciram i s navijačima Zagreba koji plaču i jadikuju zbog takve sudbine kluba.
Nismo mogli zaobići niti Milinovićevu natežu sportsku traumu. Onu iz čuvene 1999. godine kada je Rijeci ‘oteto’ prvenstvo.
- To još uvijek traje u nama svima. Dan nakon utakmice proveo sam u Cesarici, rodnom mjestu mojih roditelja i samo sam plakao. Tada smo vozili sponzorske automobile s grbovima, svi su nam trubili na cesti. Nikada se to neće ponoviti. Rijeka je na dan utakmice bila prazna, samo je Kantrida orila. Uvijek se naježim kada pričam o tome. Žao mi je što neki pričaju da se nismo borili i da smo pustili utakmicu. Nitko za to nije živio kao igrači. A te godine svi su prognozirali da ćemo se boriti za ostanak. Nikada neću zaboraviti kada su rekli za Barnabasa Sztipanovicsa da nema pojma, a bio je naš najbolji igrač. Igor Musa je bio top, Admir Hasančić isto, Tafra je rasturao na golu, u obrani sam bio ja, Ivančić i Mijatović, Agić... Bila je to momčad bez lošeg mjesta.
Je li pretenciozno kazati da je ta utakmica, na određeni način, usmjerila noviju povijest Rijeke?
- Pa možda i ne. Igrali bismo protiv nekih velikih klubova sigurno. Možda bi se neki igrači nametnuli, prodali u veće klubove. A dogodio se raspad momčadi jer je puno igrača otišlo i kvalifikacije za Ligu prvaka protiv Partizana igrali smo s igračima iz treće i četvrte lige. Da smo tada prošli, sigurno bismo imali što reći i u Ligi prvaka jer bi sigurno došla pojačanja.
Može li povući nekakvu paralelu s današnjom Rijekom?
- Rekao bih da su to drugačije generacije. Nema danas takvog odnosa ni prijateljstva kakvo smo mi gajili. Mi smo živjeli skupa 24 sata dnevno. Nakon treninga nismo išli doma, već smo se družili stalno. Bili smo jedan za drugoga u svako doba dana i noći. Meni mama zna kazati da sam dao krv i ostavio kosti za Rijeku. Sva sreća da Rijeka osvaja trofeje i ide pravim putem. Ova momčad je napravila iskorak igrajući u Europi. Više nije u sjeni Hajduka i Dinama jer Rijeka pobjeđuje na Maksimiru i na Poljudu. Sada postoji konstanta, osvajaju se trofeji, sada je blizu Dinama. Najvažnije je da si stalno u vrhu i da igraš Europu. Rijeka je sada prodajom igrača zaradila dobar novac. Ovo je sada jako dobro.
Proizvodi li Rijeka dovoljno mladih igrača?
- Na tom se pitanju kod nas stalno lome koplja. U eri Matjaža Keka nije bilo puno mladih igrača. No, nije razlog Kek, već je bilo novca i mogli su priuštiti afirmirane igrače. Naši juniore su slali na posudbe. Kek je imao vrhunske rezultate i tu ne može biti zamjerke. Sada su financije malo veći problem i normalno je da se okreću svojoj školi. Rijeka je uvijek imala dobru školu, od Bana, Šarića, Brajkovića, Peršona, Žganjera, Florijančića... Novi val su bili Sluga, Pandur, sada su tu Smolčić, Lepinjica, Braut, Liber... Simon Rožman mladim igračima pridaje sve više pridaje pažnju.
Rijeka već desetak godina nema trenera iz svog bazena.
- Svi se nadamo da će doći to vrijeme...
Nije nikakvo nametanje niti guranje jer Rijeka ima talentiranog Rožmana na klupi, no hipotetički pitam Milinovića bi li on bio spreman uskočiti ‘u sedlo’?
- Vjerujem da predsjednik vodi računa o trenerima s ovog područja. Ja sam spreman, ne plašim se. Već 15 godina radim ovaj posao. Još 2007. godine imao sam priliku preuzeti Rijeku, no iz poštovanja prema Pomorcu nisam htio otići nakon sedam dana. Možda sam pogriješio jer bih imao desetak godina radnog staža u prvoj ligi. No, ne tražim privilegije, već znam da se moram boriti. Vjerujem da će moj rad biti prepoznat. Jedva čekam priliku i moj životni san je prva liga.
Kako uči u trenerskom poslu?
- Imao sam sreću da su me vodili odlični treneri. Ćiro, Gračan, Lončarević, Kranjčar, Skoblar, Ivanković... Uzme se od svakog po nešto. S guštom sam slušao smirenog profesora Ivankovića. Kod njega shvatiš smisao nogometa. Volim puno čitati i pratiti svjetske trenere. Moj uzor je Jose Mourinho, no volim i Pepa Guardiolu, Luisa Enriquea... Imao sam priliku puno razgovarati i sa Zvonimirom Magdićem Amigom, još dok sam igrao u Dinamu. Bili smo susjedi na Ravnicama. Stalno smo pričali o nogometu. Bio je vrhunski čovjek i na mene ostavio neizbrisiv trag. Često me znao pitati što radimo na treninzima ili vježbamo li prekide. On je tvrdio da se prekidi moraju vježbati. I danas mi je to ostalo u sjećanju. Sada kada vratim film, shvaćam koliko su aktualne njegove nogometne teze. Često ga se sjetim kada pripremam treninge ili utakmice. Naježio sam se kada sam vidio da je izišla njegova knjiga o Maradoni. Bio je načitan, imao je umirujući ton i puno je znao o nogometu. S njim sam proveo sate i dane u njegovom stanu pričajući o Peleu, Maradoni... Danas se trudim biti svoj. Iako se još uvijek osjećam kao igrač. Imam osjećaj da bih i zaigrao. Pokušavam suspregnuti emocije, nekad planem...
Što kaže za Nenada Bjelicu?
- On je još na akademiji pokazao da ima drugačiji pogled na nogomet. Nije slučajno da je tako uspješan.
Kakav rasplet prvenstva očekuje?
- Dinamo je, čini mi se, ipak još uvijek ispred svih. Hajduk je nažalost malo zaostao. Rijeka igra odlično, niti jedna momčad ne izlazi tako u kontru. Oni su ‘ubili’ Alkmaar, odigrali odlično s Napolijem, Sociedad se na Rujevici provukao. Rožmana na početku nitko nije ozbiljno doživljavao i govorili su da je doveden samo na Kekovu preporuku. No, on je talentiran trener. Tako smo mi igrali 1999. godine. Četiri igrača dolaze u završnicu. Igraju prepoznatljivo i bit će zanimljivo.
Odlazak s Kantride na Rujevicu označio je početak novog doba, ali...
- I danas kada s Orijentom treniram na Kantridi, poseban je osjećaj. Naviru uspomene. Nikako se ne mogu naviknuti na Rujevicu. Puno navijača ne ide na Rujevicu jer nema te emocije kao u stijenama Kantride. Ne može se to zamijeniti nikakvim glamurom.
Kakav je Milinović bio kao igrač?
- Mislim da sam bio dobar. No, mogao sam više. Da sam ostao u Dinamu, da se nisam ozlijedio, možda bih napravio veću karijeru. Ali nisam imao nikoga da me gura. Nažalost, ostao sam bez brata koji mi je bio najveća podrška. No, nisam nezadovoljan. Igrao sam u Dinamu, Bundesligi, za vatrene imam šest nastupa. Da se nisam ozlijedio, igrao bih na SP-u jer sam bio standardan član. Debitirao sam protiv Danske u Splitu u prijateljskoj utakmici. Sjećam se utakmice protiv Italije gdje sam čuvao Christiana Vierija, no najbolji napadač kojeg sam čuvao bio je Giovane Elber. Ostat će nezaboravne uspomene i s oproštaja Marcela Desaillyja.
A Ćiro Blažević?
- Ma Ćiro je motivator...
Ne voli on kad mu kažu da je motivator.
- Ma dobro, Ćiro ima znanje, to je neosporno. Ono što je on znao napraviti na treningu, to se nitko ne može sjetiti. Bila je jedna vježba gdje nakon centaršuta prvi igrač propušta loptu, a tek drugi šutira na gol. Meni dođe takva jedna lopta i ja glavom pospremim u rašlje. On poludi i potjera me da trčim kaznene krugove. Iza mene to isto napravi Asanović i lopte ode na tribine, a Ćiro iz sveg glasa poviče: ‘Bravo, sine...!’ Ma Ćiro je nezaboravan - smije se Milinović.
Kakve stopere danas voli?
- To je Sergio Ramos zadnjih deset godina. Volim Chiellinija jer je fanatičan borac. Gledam njegove bitke s Lukakuom. Podsjetilo me to na doba kada sam čuvao Marka Viduku. A volim stopere koji igraju, znaju driblati, doći u završnicu kroz pas igru.
Kakav je igrač sin Karlo?
- Pokupio je moje manire. Igra isto stopera. Mora još puno raditi. Veseli me što živi nogomet 24 sata. No, jedini uvjet je bio da završi školu. To je napravio i presretan sam. Puno igramo mali nogomet. Obožavam igrati mali nogomet. Doma imam 20-30 trofeja s malonogometnih turnira. Osvajao sam veteranske Kutije šibica, bio najbolji strijelac, igrač... A sinu sam kazao da će mu biti puno lakše dobiti minutažu kod nekog drugog nego kod mene. Nema popusta, jer želim da radi, uči i sluša. Budućnost je pred njim - zaključio je Milinović.
Bio je jako dobar igrac