Sine moj, koliko već ti i ja surađujemo i družimo se, sigurno bar 20 godina – s tim je riječima Ćiro Blažević znao završavati naše razgovore. No, ta je suradnja trajala i znatno duže, potpisnik ovih redaka samo je jedan od brojnih koji su ga zvali kroz svoj novinarski vijek i naravno da nije mogao upamtiti naš prvi intervju. A on seže još u sezonu 1991./92. kada je Ćiro bio trener grčkog PAOK-a, svratio je u Zagreb i s nas nekoliko novinara sjeo je u restoranu prije godinu dana preminulog vaterpoliste Ronalda Lopatnya.
Uz tjesteninu u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici vidjeli smo Ćiru u svom elementu, naš pokojni kolega Tomislav Židak i još nas par valjali smo se od smijeha kad je Ćiro oponašao neke likove, kad je skakao po stolu ne bi li dočarao svoje riječi.
Već tada nas je osvojio i nakon toga smo stalno radili, ponekad gotovo svakodnevno dok je bio trener Dinama, pa kad je bio izbornik naše reprezentacije, u Engleskoj na Europskom prvenstvu 1996. godine, pa onda i na čudesnom putu do osvajanja svjetske bronce na SP-u u Francuskoj. Viđali smo i kasnije zbog njegova posla, primjerice kada bi doveo svoju kinesku momčad na pripreme u Sloveniju, zvali ga u Iran.
I često se sjetimo nekih neuobičajenih susreta s njim. Danas se drukčije radi, klubovi su se 'zaključali', komunicira se elektronski ili društvenim mrežama... no u vrijeme kad je Ćiro bio trener Dinama bez problema se moglo doći k njemu u svlačionicu.
Tako je potpisnik ovih redaka banuo u Ćirinu kabinu, a on je gol izašao ispod tuša, rekao da ga malo pričekamo. I kad u čekanju poželite zapaliti cigaretu, stižu psovke: Pa koji ti je...., vidiš da mi je kosa mokra pa će mi smrdjeti po dimu, čekaj malo...
I kad je osušio kosu, sjedne mirno kao da se nije malo prije ljutito izgalamio i kaže:
- E, sad daj da i ja jednu zapalim i reci što te zanima.
Pamtimo i dane kad je sve dogovorio s Nogometnim savezom BiH i preuzimao izborničku funkciju susjedne zemlje, rekao je intervju možemo dobiti ako dođemo odmah k njemu u Kraljevicu. Očekivali smo ekskluzivni intervju, a u njegovoj kući u Kraljevici 'hrpa' kolega iz BiH. No, za svakoga je pojedinačno našao vremena.
S njim smo i Kraljevici bili i kad je već bio u trenerskoj mirovini, nakon što se oporavio od nekoliko operacija. Pokazivao nam je u kakvoj je formi, skakao s mola u more, a onda nas i provozao svojim brodom. Kad je majstor startao fotoreporteri i snimatelji bacali su se po krmi hvatajući opremu koja je bježala u more kad je Ćiro do 'daske' stisnuo' gas i pomalo se zlurado smijao našim nevoljama.
No, kako je sjajno vozio svoje brze automobile, tako je i sjajno vozio taj brod, a na povratku ga je parkirao uz mol kao najveći profesionalac. To su samo neki 'štikleci' iz brojnih druženja s Ćirom. A koliko smo ga puta samo zvali, kad god bi trebali nekakvu dobru izjavu, kad bi trebali nešto što će donijeti dobar naslov, zvali smo Ćiru i nikad nam nije ništa uskratio. Ma nije nikome, tko god bi ga na ulici nešto pitao, odgovorio bi, tko god bi se poželio fotografirati s njim, stao bi i pozirao.
Javljao se i u posljednje vrijeme iako ga je bolest sve više vezala za postelju. Zadnji put čuli smo se 12. siječnja.
- Nisam ti dobro sine, evo me u bolnici opet na nekakvoj infuziji.
I dao nam je izjavu za Večernji list, a onda je krenuo njegov uobičajeni napad.
- Pitaš me 'piz---je', a ne pitaš kako sam!!! Ma zezam te, pa to si me prvo pitao – u svom je stilu rekao Ćiro i vratio se na ono:
- Sine, pa koliko dugo već nas dvojica surađujemo?
E moj Ćiro, da nam je bar još malo surađivati.
