S plavom, talijanskom kapicom, u bazenu kraj Save dupinima je planove pokušao poremetiti, i to vrlo oštro, jedan Splićanin. Deni Fiorentini vratio se s mjesta otkud su došli preci – brani boje azzurra.
– Rodio sam se u Splitu, ali sam se s tri godine preselio s roditeljima u Luzern. Odradio sam školu te sa 17 godina zaigrao u talijanskoj Bresci, igrao sam neko vrijeme i za Švicarsku, a onda uzeo talijansko državljanstvo. I brat Goran do prošle godine igrao je za plave, a sad sam ga ja naslijedio u reprezentaciji – kaže Deni.
U Italiji živi s djevojkom, Slovakinjom Ingrid, a kad ne igra za Bresciu – uči!
– Nema mnogo vremena za zabavu, sve se većinom svodi na treninge, putovanja i utakmice. U vaterpolu se može zaraditi, ali ne i osigurati poput nogometaša pa treba misliti i na budućnost. Upisao sam ekonomiju, trebat će raditi poslije karijere.
Kakav je režim u Talijana, smiju li djevojke u kamp?
– Mogle bi, ali ne dolaze. Dogovorili smo se kako će za sve drugo biti vremena kad završi EP. Poseban je osjećaj igrati pred ovako vatrenom publikom, a priznajem, nije mi lako bilo na drugoj strani.
Fredi Fiorentini, dugogodišnji direktor Hajduka, prvi mu je rođak.
– Nisam nikad razmišljao o nogometu ili sviranju flaute, od malih nogu vaterpolo je bio moj prvi izbor. Fredi je dolazio na moje utakmice, znao mi nabaviti kartu za Hajdukove utakmice. Navijač sam bilih, pratim sva događanja, čak su i mijenjali termin finala EP-a zbog nedjeljnog derbija s Dinamom – kaže Deni.
– I Denijev je djed Severio radio u Hajduku, bio tajnik, otac Branko Jovanović igrao je u slavnoj generaciji POŠK-a, majka Lada bila juniorska prvakinja Jugoslavije u plivanju, brat Goran reprezentativac, a sretan sam što je i on uspio, nastavio sportsku karijeru Fiorentinijevih – prepričava Fredi Fiorentini.
Bilo mi je drago, bez obzira na to što moj Deni igra za Talijane, što su naši slavili. U vaterpolu se nisam nikad okušao, uvijek me vukao nogomet
