Tko bi rekao da će Sandro Sukno tog 29. srpnja 2017. godine u Budimpešti odigrati svoju posljednju utakmicu za hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju? Pozornica je, istina, bila veličanstvena: Hrvatska je odigrala nezaboravni finale Svjetskog prvenstva i na njezinu Margitszigetu pobijedila Mađarsku s 8:6. Osvojeno je svjetsko zlato, Sandro je kao kapetan preuzimao odgovornost kad god je trebalo, postigao je tri pogotka i proglašen je najboljim igračem finala...
Ali Sandro od najfinijeg Sukna, kako ga je netko jednom nazvao, imao je tada samo 27 godina (rođen je 30. lipnja 1990. u Dubrovniku), bio je u naponu snage, što se kasnije potvrdilo i njegovim izborom za najboljeg hrvatskog i svjetskog vaterpolista (Dejan Savić, izbornik vaterpolske reprezentacije Srbije, našeg velikog konkurenta s kojim smo se u Budimpešti obračunali u polufinalu (12:11), za Sukna je tada rekao da je u Budimpešti “pružio izvanzemaljski vaterpolo”) i tko je tad mogao i pomišljati o nekom oproštaju i kraju karijere.
U vaterpolu u drugoj ulozi
No, dogodilo se upravo to. Jedna rutinska liječnička kontrola u listopadu 2017. godine, uoči nove sezone kojoj su, poput ostalih sportaša, bili podvrgnuti i vaterpolisti talijanskog Pro Recca, čiji je Sandro tada bio član, otkrila je kod Cavtaćanina urođenu srčanu manu. Nakon što profesor Paolo Zeppilli, jedan od najcjenjenijih svjetskih stručnjaka, nije u prosincu dao zeleno svjetlo za povratak našeg čarobnjaka u bazen, Pro Recco je u veljači 2018. godine sa Sandrom raskinuo ugovor. To jest, ponudio mu je da u nastavku sezone (jamačno pod lošijim materijalnim uvjetima) bude pomoćnik prvom treneru Vladimiru Vujasinoviću, na što Sandro nije pristao. Radije je odlučio ostati kod kuće u Dubrovniku, u krugu obitelji, supruge Paole (vjenčali su se 2016. godine) i kćeri Nore.
– Čim smo u klubu doznali za Suknino stanje, odmah smo mu omogućili najbolju liječničku skrb, sve u nadi da ćemo ga što prije vidjeti u bazenu. Platili smo mu sve, od avionskih letova, noćenja u hotelu, liječenja, pregleda kod najboljih specijalista koji nisu nimalo lošiji od američkih. U prosincu, nakon što je ustanovljeno da još uvijek nije spreman za povratak, pitali smo ga želi li ostati s nama kao pomoćni trener, ali on je odlučio ostati u Hrvatskoj – pokušao je opravdati prilično grub (naš izbornik Tucak rekao je: nečovječan) potez svojeg kluba bivši talijanski reprezentativac Maurizio Felugo, predsjednik Pro Recca.
Sukno je cijelo to vrijeme bio izvan bazena, a u ožujku prošle godine podvrgnut je operacijskom zahvatu u američkoj klinici u Clevelandu (operirao ga je jedan od najcjenjenijih kardiokirurga u svijetu dr. Nicholas Smedira), nakon čega je oporavak išao relativno dobro. Sandro je čak počeo i lagano trenirati, bio je s hrvatskom reprezentacijom i na lanjskom EP-u u Barceloni (doduše nije bio u momčadi), u Jugu su se nadali da će ih pojačati za skorašnji Final Eight Lige prvaka u Hannoveru, ali...
Nada da će se Sukno vratiti, da će ipak zaigrati i za svoj Jug (u kojemu je ponikao i kojemu je u kolovozu prošle godine ponovno pristupio) i za hrvatsku reprezentaciju, ugašena je 19. svibnja u večernjim satima kada se Sukno posebnim priopćenjem obratio javnosti i objavio definitivni kraj.
– Iz zdravstvenih razloga odlučio sam okončati aktivnu igračku karijeru. Nakon temeljitih pregleda i sagledavanja kontrolnih rezultata pokazalo se da moje ukupno zdravstveno stanje nije optimalno za nastavak bavljenja vrhunskim sportom i da ne postoji stopostotno jamstvo zdravstvene sigurnosti. Otišao sam na operaciju u Clevelandu i u postupku oporavka učinio sve da ishod bude drukčiji, ali sada znam da se neću uspjeti vratiti suigračima u bazen. Ali baš kao što je vaterpolo sastavni dio mene, tako se nadam da ni ja nikada neću otići iz ovog našeg divnog i uspješnog sporta kojemu i osobno puno dugujem. Zahvaljujem navijačima i javnosti na ljubavi kojom sam bio obasut tijekom karijere, ali i na brizi u zadnjih godinu-dvije. Ostat ću u vaterpolu u nekoj drugoj ulozi – poručio je Sandro u tom priopćenju.
Doznajemo da su liječnici u ovom slučaju bili podijeljeni: dio je smatrao da se Sandro, uz nužan oprez i češću kontrolu, može i dalje profesionalno baviti vaterpolom, uz sva moguća maksimalna naprezanja, no čini se da je brojniji dio upozoravao na opasnosti od nastavka bavljenja tako napornim sportom kao što je vaterpolo. Na Sandrovu odluku vjerojatno su utjecale i sve učestalije informacije o problemima nekih aktivnih sportaša sa srcem, a bilo je i smrtnih slučajeva. Pa, kad se Sandro suočio s mišlju da u jednom trenutku može ostati na dnu bazena, između nastavka karijere i zdravlja odlučio se za – zdravlje.
Karijera kao bonus
Prihvatio je sugestiju liječnika da na ono što je “odradio” u vaterpolu, onih desetak godina seniorske karijere, gleda kao na bonus. Da je u mlađim danima naletio na neke opreznije liječnike (a znalo se već za njegovu urođenu srčanu manu), možda bi mu oni već tad spustili “rampu”, pa ove veličanstvene karijere ne bi ni bilo. A mi bismo ostali bez povlastice da smo ga mogli gledati i uživati u izvedbi vaterpolskog Mozarta.
I zato nitko Sandru nije prigovorio zbog odluke da završi igračku karijeru, jer zdravlje je ipak najvažnije. I ne želimo na Sandra gledati kao na “medicinski slučaj”, nego prije svega kao na velikog igrača koji je u vaterpolu mogao sve. I osvojio je sve. Legendarni Ratko Rudić za njega je rekao da je bio jedan od najtalentiranijih igrača koje je trenirao. A zna se dobro kakve su sve veličine prošle kroz Ratkove ruke.
U razdoblju od 2009. do spomenute 2017. godine Sandro je s reprezentacijom osvojio 13 velikih medalja: od bronce na SP-u u Rimu 2009., preko europskog zlata u Zagrebu 2010. i olimpijskog zlata u Londonu 2012., do svjetskog zlata u Budimpešti 2017. godine.
– Mi od 2007. osvajamo medalje na svjetskim prvenstvima, takav kontinuitet nije imala nijedna druga reprezentacija. Konstantno smo u vrhu, a to je teže nego osvojiti jednom nešto pa se povući u sjenu. Tako smo izgradili kult reprezentacije koji je vrlo važan za budućnost naše nacionalne vrste – rekao nam je nakon Budimpešte Sandro, igrač koji je obilježio to zlatno desetljeće hrvatskog vaterpola.
Bit će uspjeha i dalje, ali bez Sandra malo ćemo teže do najsjajnijih odličja – onih zlatnih. Njegova želja i ljubav prema vaterpolu bili su ogromni, sazrio je kao igrač, ali i kao vođa reprezentacije. I ostati bez njega veliki je hendikep. Izbornik Ivica Tucak to nije želio potencirati, želio se voditi logikom “koga nema, bez njega se mora”, ali jasno je da će nam užasno nedostajati...
I kad su klupski nastupi u pitanju, za Sukna su se lijepili uspjesi. Upravo sa Sandrom u postavi dubrovački Jug započeo je dominaciju hrvatskim vaterpolom. Primorju je podario tri godine i omogućio Riječanima da prvi put od Drugog svjetskog rata slave državnog prvaka (u bilo kojem sportu). U tri godine provedene na Kantridi Sandro je osvojio ukupno osam trofeja! Teško da će Riječani ikad više imati tako plodno razdoblje.
Mlađi sin tate Gorana (koji također ima olimpijsko zlato, iz Los Angelesa 1984.), u tom je razdoblju u tradicionalnoj Večernjakovoj anketi tri puta proglašavan najboljim hrvatskim vaterpolistom: 2014., 2015. i 2017. godine. I ostaje jedan od najvećih vaterpolista koje smo imali, najveći talent svakako.
– Sandro je već na Olimpijskim igrama u Riju pokazivao zrelost, u Budimpešti je to i potvrdio. U ovom je trenutku doista ponajbolji igrač na svijetu – kazao je kao član žirija u obrazloženju svojeg izbora Rudić.
A i drugi su Sandra obasipali komplimentima:
– Ne mogu se sjetiti da je ijedan igrač na nekom natjecanju bio ovoliko superioran. Ne samo igrački nego i kao vođa reprezentacije – istaknuo je Zdeslav Vrdoljak.
– Uvijek je bio najbolji kada je to trebalo. Kompletan igrač, odličan u napadu i obrani, razigravač. Ima duge ruke, čita igru, ima intuiciju, inteligenciju... Igrač je to koji donosi prevagu svojoj momčadi – pridodao je Teo Đogaš.
– Znao je doslovce ni iz čega izmisliti asistenciju, gol ili igrača više – napomenuo je legendarni vratar Frano Vićan.
E, to je igrač Sandro Sukno. A ako se u budućnosti odluči za trenersku karijeru, uvjereni smo da će biti jednako uspješan. Jer Sandro ima veliko srce (u metaforičkom, ali na žalost i u doslovnom smislu) što je nebrojeno puta dokazao boreći se za reprezentaciju. U Budimpešti je, primjerice, zaigrao s bandažom na ozlijeđenom prstu desne pucačke ruke. Mnogi bi u takvoj situaciji to natjecanje preskočili...
Sandro će sad imati malo više vremena i za svoju obitelj, posebno za igranje s dvoipolgodišnjom kćerkicom Norom. A možda će sebi i obitelji priuštiti i neko od putovanja o kojima je maštao, neopterećen pritiskom nastupa i rezultata.
Rudić: On je jedan od najjačih
– Privlači me Južna Amerika, posebno Brazil koji je vrlo raznolik. Prilika je možda bila za vrijeme Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, ali mi ondje nismo praktički vidjeli ništa od te zemlje. Do zadnjeg dana bili smo okupirani utakmicama, trenirali smo... A iz sigurnosnih razloga praktički smo bili zatvoreni u Sportskom selu. No, bit će valjda još prilika. Također bih volio malo istražiti New York, taj me grad oduvijek fascinira, to je svijet u malom – kazao nam je Sandro u jednom razgovoru.
Od manje znanih detalja o Sandru spomenimo da je, kad je on rođen, 30. lipnja 1990. godine, njegova obitelj živjela u Italiji, u Salernu, u kojemu je njegov tata Goran više godina (od 1986. do 1994.) igrao vaterpolo.
– Inzistirala sam da se Sandro rodi u Dubrovniku, a ne u Italiji. Da ga poslije Talijani ne bi vrbovali, govorili da je rođen u Italiji, da može uzeti njihovo državljanstvo i igrati za njih. E, ne može! – rekla nam je jednom prilikom Sandrova majka Marija.
I Sandrov stariji brat Ivan (rođen 1985.) igrao je neko vrijeme vaterpolo, taman toliko da još više tim sportom zarazi Sandra, a danas vodi obiteljski kafić u Cavtatu. Za oca Gorana, pak, kažu da je kao igrač uvijek čuvao najopasnijeg suparničkog igrača. I da je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća igrao vaterpolo koji se igrao početkom ovog stoljeća, dakle 20-30 godina kasnije. A i Gorana i Sandra do olimpijskog zlata odveo je isti izbornik – Ratko Rudić.
– Sandro je jedan od najjačih igrača koje sam trenirao. Ulazi u red vaterpolskih legendi koje su ispisivale povijest ovog sporta. Još dugo mogao je dominirati svjetskim vaterpolom i njegov prerani prekid karijere veliki je gubitak za hrvatski i svjetski vaterpolo – naglasio je Rudić, danas trener Pro Recca u kojemu je i Sandro igrao. Do tog (ne)sretnog liječničkog pregleda...
Sandrov igrački uzor bio je Mađar Tamas Kasas. On ga je po mnogim mišljenjima nadmašio, ali ne bi uspio u tome da nije stalno radio na sebi, gledao suparnike na videu, analizirao ih... I kao i veliki Dražen Petrović, često ostajao na treningu u bazenu i nakon što su ga svi napustili.
>> U videu u galeriji pogledajte kako je Dejan Lovren proslavio osvajanje Lige prvaka
budimo realni..Talijani su mu spasili život ...godinama je igrao ,a nije smio..