Naravno da čarobni štapić ne postoji, pa tako ni novi izbornik Niko Kovač nije čarobnjak koji će nakon samo nekoliko treninga ponuditi novu sliku reprezentacije, ljepšu od one iz završetka kvalifikacija. Međutim, ipak smo u Reykjaviku vidjeli pozitivni pomak u igri Hrvatske. Maleni pomak, ali ipak pomak i to nas mora veseliti. Da je samo jedna lopta završila u mreži Islanđana, svi bi negativni i nepotrebno zločesti komentari nakon utakmice bili dijametralno suprotni, euforično bi se (i neargumentirano) slavio Štimčev nasljednik i bila bi to Kovaču i našim igračima zapravo “medvjeđa usluga”.
Iako rezultat uvijek sugerira raspoloženje, nedopustivo je da kod nas i dalje vlada crno-bijelo ozračje. Jer, u svakoj pobjedi ima i loših stvari, kao što i u svakom porazu ima dobrih potankosti.
A iz remija s Islanda možemo izvući znatno više pozitive nego negativnosti! Rezultat je aktivan, Island je jednom ili dva puta ozbiljnije zaprijetio Pletikosi, a što je najvažnije, definitivno smo spoznali da je Hrvatska bolja, što će svakako uliti i dodatno (ranije izgubljeno) samopouzdanje našim igračima uoči uzvrata.
Istina je da gotovo cijelo poluvrijeme s igračem više nismo uspjeli materijalizirati tu prednost, ali u današnjem nogometu, prepunom snage i lukavih taktičkih inačica, ni višak igrača ne jamči ništa. Ne treba, dakako, bježati od loših detalja u igri Hrvatske. Kovač je definitivno pogriješio gurajući u sastav Iličevića i Perišića, koji u klubovima ove jeseni ne igraju (Iličević), odnosno igraju vrlo malo (Perišić).
I doista je teško dokučiti na osnovi čega je izbornik smatrao da će Iličević odjednom zabljesnuti. Epilog toga bio je da je Hrvatska prvo poluvrijeme odigrala s – igračem manje, kao Island drugi dio dvoboja...
Pletikosa je bio standardno siguran, obrana načelno korektna, zanemarimo li neka “filozofiranja” Ćorluke i Šimunića. Pranjić je potvrdio da mu je mjesto u najboljoj vrsti i da ga se Štimac olako (zašto?) riješio, ali brine kapetan Srna. Nije bilo njegovih prodora (je li ga “gušio” Iličević?), kapetan izgleda umorno, kao da su ga stalne igre u Šahtaru “potrošile”. I to je naš veliki hendikep...
A najviše nam nedostaje – pravi Luka Modrić! Luka kakvoga gledamo u Realu, kakav je povremeno i bio tijekom drugoga poluvremena. Ali, toliko pogrešaka u (nerezonskim) dodavanjima kao što ih je Luka imao u prvom poluvremenu, još nikad nismo vidjeli od našeg ključnog igrača! Hrvatska ovisi o Luki Modriću, kad Luka ne sudjeluje u igri, onda nema ni igre.
Napadači, dakako, ovise o igri ostatka momčadi i ne može se ništa prigovoriti Mandžukiću, Eduardu i Oliću, a pohvale je zavrijedio Rebić, koji je hrabrim i okomitim ulascima unosio nered u obranu Islanda. Dojam je da je Kovač trebao iz igre pola sata prije kraja izvaditi i Perišića, te na toj poziciji dati priliku Kovačiću, čiji bi također okomiti proboji probijali domaću obranu.
Nakon četiri uzastopna loša nastupa, Hrvatska je napokon bila momčad koja je kontrolirala igru i to nam daje optimizam uoči uzvrata.
Niko Kranjčar svakako treba igrati namjesto Perišića. Nemam ništa protiv tog momka, no nije kalibar za reprezentaciju, dok je Niko kalibar za svaku reprezentaciju. Mir s vama.