– Vratit ću se u Hrvatsku. I to dok još budem mogao pridonijeti razvitku hrvatskog vaterpola – kazao nam je Ratko Rudić u lipnju 2001. godine u razgovoru koji smo vodili u budimpeštanskom hotelu Hungaria. Bio je tada izbornik SAD-a pa iako njegovih izabranika nije bilo na Europskom prvenstvu, Ratko nije mogao ne doći vidjeti što ima novo u europskom vaterpolu.
Malo više od tri godine poslije doista se vratio, i to poslije 33-godišnjeg dobrovoljna egzila. Na početku prosinca 2004. prihvatio je poziv svoga bivšeg učenika Perice Bukića, tada i sada predsjednika Hrvatskog vaterpolskog saveza, i preuzeo dužnost izbornika hrvatske reprezentacije. Amerikanci mu nisu stvarali probleme iako je s njima imao ugovor do 2008. godine.
– Unijeli smo neke odredbe u ugovor s Rudićem kojima smo se željeli zaštititi da nam ne ode na polovici ugovorena razdoblja, ali ne želimo ga prisilno zadržavati na samom početku tog ugovora. Nismo gledali samo pravnu stranu naše suradnje nego smo se usredotočili na ono što je najbolje za Rudića. On je uveo mnoge inovacije u našu organizaciju i u rad s igračima i na tome smo mu zahvalni – kazao je tada predsjednik američkog saveza Richard Foster.
U telefonskom razgovoru Rudić nije skrivao zadovoljstvo zbog povratka.
– Drago mi je da se vraćam kući. Sretan sam zbog toga. Iako su isprva bili iznenađeni mojom odlukom, Amerikanci su za nju imali puno razumijevanja. Rastajemo se prijateljski i sad se doista mogu posvetiti hrvatskom vaterpolu.
Tri puta pokorio svijet
Već sljedeće godine, 2005., Rudiću je za dlaku izmaknula medalja na prvom većem natjecanju na kojem je vodio Hrvatsku – na SP-u u Montrealu. U utakmici za broncu s Grcima imali smo vodstvo i 20 sekundi za posljednji napad. No Igoru Hiniću sviran je kontraprekršaj, a Grci su u protunapadu izjednačili te nakon produžetaka i pobijedili.
Rudić je na EP-u u Beogradu 2006. nastupio s pomlađenom reprezentacijom i doživio debakl.
– Nije da se pravdam, ali EP-u u Beogradu i nisam pridavao preveliko značenje. Bio je dobra prilika da iskušamo neke mlađe igrače iako smo svejedno trebali proći bolje od sedmog mjesta. No za mene su ipak najvažnija svjetska prvenstva i olimpijske igre – kazao je Rudić uoči SP-a u Melbourneu 2007. godine na kojem će doživjeti nove zvjezdane trenutke. Hrvatska je bez ijednog poraza osvojila svjetsku krunu pobijedivši u finalu (9:8 nakon produžetaka) i olimpijskog pobjednika Mađarsku.
Rudić je u 59. godini (rođen je 7. lipnja 1948.) postao prvi vaterpolski trener kojemu je pošlo za rukom da s tri različite reprezentacije (SFRJ, Italija i Hrvatska) osvoji naslov svjetskoga prvaka.
– Ovo je moja najdraža medalja – uskliknuo je Rudić.
Dok smo na bazenu u Melbourneu čekali proglašenje pobjednika i intoniranje hrvatske himne, što sam Rudiću mogao reći doli:
– Znao sam da ste dobri, ali ne da ste toliko dobri!
Jer, i drugi su treneri osvajali svjetska i olimpijska odličja. Ali nitko kao Rudić nije to mogao ponavljati. I ponavljati.
Uoči OI slomio šaku
Ratko Rudić rođen je u hrvatskoj obitelji (otac iz Dicma u Dalmatinskoj zagori, majka iz Mrzlih Vodica u Gorskom kotaru) 1948. u Beogradu, u kojem mu je otac Jakov tada službovao kao vojni časnik. Odrastao je u Beogradu i Rijeci, a s vaterpolom se upoznao kad mu je bilo deset godina u Zadru, na plivalištu Jedinstva.
Poslije četiri godine provedene u Zadru njegov je otac prekomandiran u Split, pa je Ratko 1963. postao član Jadrana u kojem je ostao osam godina, do odlaska u Partizan 1971. godine. I prije njegova odlaska u Beograd, obitelj mu se preselila u Zagreb. Neko je vrijeme tako stalno putovao između Zagreba i Splita (i pokušavao studirati na studiju arhitekture), što ga je iscrpljivalo. U Zagrebu je trenirao s Medveščakom na Šalati jer su mladostaši tada bili prilično zatvorena sredina.
– Mladost je imala odličnu momčad, ali činili su je uglavnom stariji igrači i vidjelo se da neće još dugo biti u vrhu. S druge strane, Partizan je tih godina doveo moje prijatelje iz reprezentacije, Sinišu Belamarića iz Šibenika, Duška Antunovića s Korčule, Uroša Marovića iz Splita, a trener je bio Dubrovčanin, sada pokojni, Vlaho Orlić, koji me zadivio svojom studioznošću i svestranošću. Procijenio sam da u toj momčadi najviše mogu sportski napredovati i to je bio moj jedini motiv odlaska u Beograd u kojem sam proveo idućih 19 godina – objasnio je Rudić.
I doista, beogradski će Partizan sljedećih godina posve preuzeti primat ne samo u jugoslavenskom nego i u europskom vaterpolu. Beograđani će u Rudićevu igračkom razdoblju (od 1971. do 1981.) dva puta pobjeđivati u Kupu prvaka i čak osam puta u domaćem prvenstvu.
Kako je bio vrstan u klubu, Rudić je želio biti uspješan i u reprezentaciji, ali tu ga je pratio popriličan peh. Na OI u Ciudad de Mexicu, kada je reprezentacija SFRJ osvojila prvo mjesto, bio je još perspektivni 12. igrač u pričuvi. Na sljedećim Igrama, 1972. u Münchenu, bio je u standardnoj postavi, ali je reprezentacija osvojila tek peto mjesto. Zbivanja na SP-u u Caliju (Kolumbija) 1975. trajno će obilježiti karijeru i život Ratka Rudića – optužen je za uzimanje dopinga, a Jugoslavija je izbačena iz nadmetanja za odličja. I samo prisjećanje na te dane za Rudića je bolno:
– Bio je to svakako najteži trenutak u mojoj karijeri. Kad su mi rekli za nalaz i kaznu, bio sam šokiran, ja, ali i svi moji suigrači. Igrali smo odlično, ušli u polufinale i sad da nam se dogodi nešto takvo. Jasno da nisam uzimao nikakav doping, to je poslije i dokazano, iako smo u prvi tren pomišljali na to da nam je netko od konkurenata nešto podmetnuo. Radilo se zapravo o tome da sam nakon utakmice s Njemačkom dva do tri sata čekao da dam mokraću. Čekajući, pio sam coca-colu i čak zapalio cigaretu. Tako se u mom organizmu stvorio kinin zbog kojega im se učinilo da sam bio dopingiran – prisjetio se Rudić.
Odmah poslije SP-a Ratko je otišao u Köln, u laboratorij Manfreda Donekea, šefa za dopinšku kontrolu MOO-a i dokazao da je čist. No tada u Caliju Rudić i ostali reprezentativci proživljavali su najteže dane.
– Bili smo toliko bezvoljni da u sljedećoj utakmici s Kolumbijom nitko nije htio plivati za loptu. Poslije se Fina i službeno ispričala zbog tog slučaja, ali demanti je uvijek slabiji od prve vijesti. Uglavnom, naša prilika da osvojimo medalju otišla je u nepovrat. Strašno me to pogodilo jer sam jako želio tu medalju... – i danas žali Ratko.
Tu, međutim, nije bio kraj njegovim nesrećama. Uoči OI u Montrealu 1976. na pripremnoj utakmici sa SR Njemačkom slomio je šaku. Ostao je s reprezentacijom i bio u Montrealu, ali nije igrao.
Kći svira violončelo
Ono što je propustio osvojiti kao igrač Rudić je nadoknadio kao trener. I sam priznaje da su mu ti igrački pehovi bili dodatna motivacija da uspije kao trener.
– Smatrao sam da zaslužujem više. Želio sam osvajati zlatne medalje na najvećim natjecanjima i to je samo dodatno pojačalo moju ambiciju kao trenera. Tu ambiciju i tu energiju imam i danas, inače se ne bih bavio ovim poslom – istaknuo je hrvatski izbornik.
O onome poslije – sve se zna. Rudić je u neviđenu trenerskom jurišu osvojio doista sve što se moglo osvojiti. Ono što mu nije pošlo za rukom s reprezentacijom SFRJ (osvojiti europsko zlato) uspjelo mu je s Italijom, i to dva puta. Jedini je vaterpolski trener koji je četiri puta u nizu osvajao olimpijsku medalju (1984. i 1988. zlato sa SFRJ, 1992. zlato, a 1996. broncu s Italijom)! Zbroje li se sva njegova igračka i trenerska (izbornička) odličja (55), najtrofejniji je Hrvat u tom sportu. Zasad je s Hrvatskom osvojio pet medalja (osim spomenuta zlata u Melbourneu, broncu na SP-u u Rimu, srebro lani i broncu ove godine u Svjetskoj ligi te ovoljetno srebro na Svjetskom kupu u Oradei).
O Rudićevu privatnom životu malo se zna, jer on o tome ne želi govoriti. Zna se da je rastavljen, da mu 30-godišnja kći Martina živi u Milanu i da ondje svira violončelo u Filharmoniji mladih te nastupa u Scali.
– Tražim od nje da se preseli u Zagreb, čak je bila i jedna povoljna prilika za to, ali je propala, valjda će biti još koja – kaže Ratko, stasiti gospodin koji jako dobro kotira među ženama.
Tako nam je jedna gospođa u Nišu prišapnula: "Baš je markantan ovaj vaš selektor. Nikome brci ne stoje tako dobro kao njemu." Brk je to koji mnoge žene vole, ali u svijetu vaterpola mnogi ga se boje.
Otkrio i slikarski talent
Kao mali, Ratko je vježbao sviranje harmonike. Kratko jer je na putu do učitelja sviranja bilo nogometno igralište. Poslije je volio zahaklati (dok se nisu pojavili problemi s kukom), zapjeva katkad s prijateljima, a i pecanje mu je zadovoljstvo. A još od mladih dana bavi se i slikanjem.
– To ja za svoju dušu. Sad će se jedan moj akvarel prvi put vidjeti u novinama.
