Nakon svježeg morskog i planinskog zraka, Ivica Kostelić aterirao je u Garmisch-Partenkirchen s ciljem da se ugura među 10 najboljih u veleslalomu, a ni za nedjeljni slalom ne obećava brda i doline. Jasno, nada se medalji, ali to ne govori.
– Napravio sam ono što sam htio, odmorio sam se u Novom i malo promijenio ambijent. Gledajući sada na tu odluku, to je bio pravi potez. Već na prvom treningu na SP-u vidio sam kakva je to staza, mislio sam odustati, a nakon superveleslaloma bilo mi je sve potpuno jasno. Propustio sam brze discipline, a veleslalom ću danas voziti jer mi je važan za ostanak u skupini, a nije loše ni voziti utrku dva dana prije glavnog nastupa, slaloma – objašnjavao je Ivica u predvorju svog hotela.
– A što je sa slalomom?
– Teško je reći, trebao bih biti bolji od 10. mjesta, ali na treninzima mi zadnjih dana slalom baš i nije išao, možda će na utrkama biti bolje.
Sreća je da imam Pršu
Stigao je fit u Garmisch, a iz njega su mnogi otišli ozlijeđeni. Ozlijedili su se Raich, Cuche, Reichelt..., naravno, i naš Dalibor Šamšal.
– To što se dogodilo Daliboru, može se dogoditi bilo kome bilo gdje. Takav se spust može preživjeti, ali ostaju posljedice koje nisu trenutačno vidljive, nego se akumuliraju i kasnije negdje dođu na naplatu. Žao mi je što se to dogodilo, posebno Daliboru i Raichu, koji je cijelu karijeru prebrodio bez ozljede, a onda se ozlijedio na tzv. team-eventu. To je baš tužno.
Prije odlaska sa SP-a, Ivica se žalio na bolove u leđima i koljenu. Zdravlje je ove sezone na njegovoj strani, što nije tek niz slučajnosti.
– Ni leđa ni koljena nisu mi u dobrom stanju, a situacija se preko noći može promijeniti na gore. Sreća je da uza se imam Zorana Pršu, vrhunskog fizioterapeuta, jer on odmah može reagirati na svaki poremećaj, što se i dogodilo nekoliko puta ove sezone. Da ga nema, ne bismo to ni primijetili, nastavili bismo trenirati i onda bi mi za koji dan "zaštekala" leđa. Najteže mi je bilo 2001. godine nakon ozljede križnih ligamenata, ali nikada nisam bio na rubu.
Pljeskao mu i Tomba
Tomba mu je pljeskao, čak ga je i usporedio sa sobom.
– To je velika čast, lijepo od njega.
Gips već dugo ponavlja kako bez brzih disciplina nema velikog Globusa.
– Osjetio sam 2008. godine, kad sam se opet počeo bolje osjećati pri velikim brzinama, da mogu osvojiti Globus. Osjetio sam da imam još snage, rezerve, i odlučili smo se baciti i na taj dio.
Svjesno je odustao od zlatne medalje u superkombinaciji, kako bi sačuvao zdravlje. Druge nije bilo.
– Da je spustaška staza bila pripremljena kako spada, što znači da ne bismo trebali riskirati zdravlje, vozio bih superkombinaciju.
Može li se pucati na dvije fronte, na ukupnu pobjedu i zlata na Svjetskom prvenstvu?
– Bolje bi bilo da je veća stanka, da možemo tempirati formu, kao što je slučaj sa OI. Dvije stvari u životu teško je gurati istodobno, pogotovo u vrhunskom sportu. Prioritet smo unaprijed odredili, a to je Svjetski kup, tako je od prvog dana.
Koji je motiv nakon velikoga Globusa?
– Jedan je moj dobar prijatelj rekao da ne postoji konačni cilj, jer kad osvojite jednu zlatnu medalju uvijek postoji druga...
O rasporedu:
Šest od deset slaloma bilo je u siječnju. Dalo bi se to ravnomjernije rasporediti.
O trajanju:
Nakon prve pobjede u Aspenu, znao sam da ću i sljedećih 10 godina biti dobar u slalomu.
ovo je nevjerojatno, pobjedjuju oni za koje si niko nije ni mislio da ce pobjedit na ovom sv prvenstvu