Poput prave zvijezde, prišla je uoči utakmice promrzlim gledateljima na tribini igrališta NK Špansko i zapitala ih:
– Ljudi, jeste li dobro?
Marija Matuzić dobila je pljesak, prvi, ali ne i posljednji. Iako je njezina Pregrada u petom kolu nacionalnog prvenstva nogometašica izgubila od Agrama s 0:9, majke su svoju dječicu željele fotografirati upravo s legendarnom Macom Maradonom. Koja i u 58. godini zabija.
U prethodnom je kolu postigla oba pogotka za Pregradu za 2:1 pobjedu nad Katarinom Zrinskom. Agramerkama nije zabila, ali se borila kao lavica. I nije na kraju utakmice skrivala ljutnju zbog visokog poraza. Svoje je dobio i trener Pregrade Boris Cesarec. Macine noge malo su sporije, ali jezik je i dalje britak...
Te boli ih ovo, te kiša pada
– Nije mi svejedno, naravno. Nije isto izgubite li s dva-tri razlike ili s devet. Imali smo krivu taktiku i krivu vratarku na golu. Nekim mlađim curama nije se dalo trčati, takvo što nisam doživjela. I naravno da sam sve to sasula treneru – objašnjava Marija koja jedina na dresu osim broja ima i naziv – Maradona!
Zbog čega su vas nazvali – Maradona?
– Taj sam nadimak dobila na jednom turniru u Italiji 1983. godine. Zbog slične frizure, a malo možda i zbog nogometnog stila. Diego je bio genijalac do bola, u moje doba svakako najbolji nogometaš svijeta. Mogao je u slalomu proći sedam do osam suparničkih igrača. To danas može samo Messi, ali Maradona je bolji.
Ljubav prema nogometu vas ne napušta?
– To što igram u ovim godinama najprije mogu zahvaliti Bogu, bez njegove pomoći mogla bih se slikati. Malo me boli koljeno, ali ja u glavi kažem da me ništa ne boli. Prije će prestati ove mlađe cure nego ja. Ja ne razumijem kako ove cure od 17,18 godina nemaju volje, te boli ih ovo, te kiša pada, ja ih moram moliti da trče. Nekad smo bile složne, družile smo se, a danas se odmah bježi doma...
Ljudi vas prepoznaju, fotografiraju se s vama?
– Godi mi to. Kao i Nagrada za životno djelo koju sam dobila od Grada Zagreba. Nije to s neba palo, morala sam se potruditi, boriti, prošla sam sito i rešeto.
Kako ste se zapravo odlučili baviti nogometom?
Debitirala s 13 godina
– Rođena sam 17. kolovoza 1960. u Dugoj Resi, odakle je i legendarni Tova Stipančić. Rođena sam u zgradi koju zovu Mlin gdje smo i stanovali, a to je 20-ak koraka od nogometnog stadiona. Sva tri moja brata, na žalost, danas su pokojna, bavila su se sportom. Najstariji je trenirao nogomet i kuglanje, pa se tako i meni svidio nogomet, iako sam trenirala i rukomet. Legendarni stručnjak Vjekoslav Markotić, s kojim sam doživjela najveće uspjehe, doveo me u Loto. Imala sam samo 13 godina kada sam debitirala za prvu ekipu. I otad sam se nadavala golova i naosvajala naslova.
Koliko točno? Marija nije znala, uputila nas je na gospodina Markotića koji sve to “pedantno bilježi”. Markotić je, kažu, i u 81. vrlo aktivan, ali zatekli smo ga na Rebru, upravo je bila vizita, pa nije bilo umjesno gnjaviti ga tim sitnicama. Uglavnom, Maca je – to joj svi priznaju – postigla više od 1500 pogodaka. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrala je 14 susreta, a za Hrvatsku još 20-ak. No, oproštajne utakmice nije bilo.
– Zbog toga ljude u HNS-u može biti sram. Ali bolje da preskočimo to... Žao mi je što je moj Dinamo sada u Drugoj ligi, a 2006. bili smo prvaci. U Osijeku smo izgubili 1:3, ali smo u Zagrebu dobili s 4:1, a ja sam zabila dva gola i dobila ocjenu 10. Svaka čast gospođi Jadranki Kosor, ali nešto više je za ženski nogomet napravio tek Zdravko Mamić. No, u cjelini nas ne vole. Mi žene smo im zadnja rupa na svirali, nakon juniora, kadeta i svih drugih.
Macine noge malo su sporije, ali jezik je i dalje britak...
POGLEDAJTE VIDEO NAJLUĐIH NOGOMETNIH PROMAŠAJA
Odigrajte utakmice sa junirima i kadetima, pa tko pobijedi nek bude ispred, a tko izgubi nek bude na kraju. Može li poštenije?