Utakmice, golovi, sitni detalji stvari su po kojima pamtimo svjetska nogometna prvenstva. Enciklopedije, prašnjavi magazini, albumi sa sličicama, internetske baze podsjećaju baš na te sitnice, koje nam izvuku smiješak na lice kada naiđemo na neki detalj koji priziva dašak nogometne povijesti u kojoj smo uživali.
I teško da će nešto u očima svih nas, danas odrasle djece, koja nogomet percipira na nešto drugačiji način nego prije dvadesetak godina (iako ima i danas onih kojima SP nije SP ako nema skupljnja sličica), izazvati iskru kao maskote koje su predstavljale pojedina prvenstva. Willie, Juanito, Tip i Tap, Gauchito, Naranjito, Pique... samo su neka od imena “igrača” koja nisu ostala u službenim zapisnicima utakmica, ali jesu u nekom kutu nostalgičnih nogometnih priča, kojih se svake četvrte godine rado prisjetimo.
Prvenstvo u Engleskoj bilo je po mnogočemu prvo. Prvi put u povijesti europska reprezentacija koja je bila domaćin turnira postala je prvak, bio je to prvi i jedini naslov Engleske, a pojavio se i Willie, simpatični lavić odjeven u britansku majcu. Willie je tako postao prva maskota, praprapradjed svih mundialskih maskota, a uvidjevši njegove marketinške potencijale, svi sljedeći organizatori SP-a odlučili su imati svog “zaštitnika”.
I nije uvijek samo jedna maskota predstavljala prvenstvo, u Njemačkoj 1974. bili su Tip i Tap, a u J. Koreji i Japanu trio Kuz, Ato i Nik. Kao predloške po kojima su maskote rađene dizajneri i organizatori obično su uzimali životinje ili likove dječaka, iako su najpamtljivije bile one koje nisu iz tih kategorija. Nasmijana naranča Naranjito obilježila je Mundial u Španjolskoj 1982., a brkati feferon sa sombrerom na glavi, Pique, Meksiko 1986. godine.
Prvi iskorak od životinjskog carstva, voća i povrća napravili su Talijani 1990. s nekom vrstom skulpture, čovječuljkom u talijanskoj trobojnici imena Ciao. I tako, od SP-a do SP-a javi se neka nova maskota koju neka nova generacija pamti i sa sjetom o njoj priča petnaestak godina.
