Sjajan nastup hrvatskih tekvondaša na Prvenstvu Europe začinio je najviši i najteži borac u našoj reprezentaciji, 205 centimetara visoki teškaš Paško Božić. A ovaj 20-godišnjak je, uz blizanke Duvančić i Niku Klepac, jedan od četvero debitanata koji su već na svom prvom seniorskom velikom natjecanju osvojili medalju pri čemu je Paško to učinio pobijedivši u četvrtfinalu olimpijskog doprvaka.
Studira računalstvo
A kazao nam je da on u Manchester nije doputovao skupljati dragocjeno iskustvo, već osvojiti medalju. Bez obzira na seniorski debi.
– Vjerovao sam u to jer sam već pobjeđivao dosta seniorskih medaljaša i znao sam da nitko nije toliko bolji od mene.
A Božiću su visina, ali i pokretljivost za njegovih 205 cm, najveći aduti.
– To što sam tako visok omogućuje mi da protivnike držim na distanci. A u klinču mi je pak prednost što sam većinom teži od protivnika i, kada se ja na njih naslonim, oni se umaraju gurajući me od sebe.
No, još do prije dvije godine nije bilo tako.
– Ja sam prije dvije godine imao 83 kilograma, a onda su mi treneri rekli da ću nastupati u teškoj pa smo počeli raditi na masi. A držim da ću u gornjem dijelu tijela trebati još snage da bih se sa svima u klinču mogao hrvati. Primjerice, u četvrtfinalu protiv olimpijskog doprvaka Makedonca Georgijevskog osjetio sam da me čovjek svojom snagom nosi.
Kako to da ga s tom visinom nisu "ukrali" loptački sportovi poput košarke, odbojke i rukometa koji trebaju koordinirane dvometraše?
– Ja do 17. godine nisam bio najviši u razredu, ni blizu, a onda sam naglo izrastao. A u tekvondou sam od prvog razreda osnovne škole, kada većina djece počne nešto trenirati. Meni je tada u kvartu bila najbliža dvorana u kojoj se trenirao tekvondo. Prije toga probao sam nogomet, no nije mi se svidjelo. Kada su pak krenula prva tekvondaška natjecanja, osjetio sam da mi dobro ide i da je to sport kojem se želim posvetiti.
Na ovom prvenstvu Paška je do medalje vodio Marjanov trener Veljko Laura.
– Šišo me vodio i u kadetima kada sam osvojio europsku broncu jer on je i kadetski izbornik. Inače, individualne treninge radim s Markom Novakom.
Baš kao i većina sportaša iz takozvanih malih sportova, i Paško razmišlja o karijeri nakon karijere.
– Studiram računalstvo. Priželjkujem posao u IT industriji.
Nakon osvajanja prve velike seniorske medalje, prvo se javio roditeljima Anti i Tončici, ali i mlađem bratu Bepu koji igra nogomet u RNK Split.
– Morao sam se javiti i didu Vladimiru, on jedva čeka da se Bepo i ja javimo nakon naših nastupa pa ga tako razveselimo.
A što njega veseli izvan tekvondoa?
– Veseli me gledanje Hajdukovih utakmica, volim i serije, a ponekad igram i videoigre, najčešće Fifu.
Nemam ulaznicu za Kup
Neki od splitskih boraca, poput boksača Petra Milasa, veliki su navijači Hajduka. Je li to slučaj i s Paškom?
– Jesam, no otkako je počela pandemija koronavirusa, ne idem na utakmice. Nisam htio kupovati pretplatu jer se nije znalo koliko će se utakmica moći gledati, a i moralo se raditi testove za njih.
Finale Kupa lijepa je prilika da prekine taj post u smislu odlazaka na utakmice splitskih bilih.
– Nažalost, nemam ulaznicu za tu utakmicu. No, tko zna, možda nas splitske osvajače europskih medalje pozovu iz Hajduka kao goste. Volio bih to.
