Prošlo je točno 100 godina otkako je Pariz drugi put – prvi je put to bilo 1900. godine – bio domaćin Olimpijskih igara. Na kongresu Međunarodnog olimpijskog odbora domaćinstvo tih osmih Igara dobio je u konkurenciji Amsterdama, Berlina, Los Angelesa, Rio de Janeira i Rima. Francuzi su silno željeli popraviti dojam iz 1900. godine, kad su Igre bile tek djelić Svjetske izložbe koja se održavala te godine u Parizu. Na Igrama 1924. godine bila je to druga priča: sudjelovale su 44 zemlje s više od 3000 sportaša. Njemačke, koja je pobijeđena u Prvom svjetskom ratu, nije bilo, ali sudjelovale su Austrija, Mađarska, Bugarska i Turska, zemlje koje su također bile među gubitnicima u tom ratu. E sad, je li Njemačka nije sudjelovala zato što nije dobila poziv organizatora ili zbog zategnute političke situacije u to doba oko Rurske oblasti, ostaje upitno. A možda je najbliže točnom odgovoru na to pitanje to što francuska vlada nije mogla garantirani sigurnost njemačkim sportašima.
Prvi put na svečanom zatvaranju Igara pojavile su se tada zastave Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), zemlje domaćina i zemlje domaćina idućih Igara, što je ostalo nepromijenjeno do danas. Promovirana je tada i olimpijska maksima "Brže, više, jače′′ (Citius, Altius, Fortius), čiji je autor Henri Didon, dominikanski kaluđer koji je satove tjelesnog vježbanja u školi sv. Alberta Velikog u Parizu, gdje je bio ravnatelj, počinjao tim riječima. Od zanimljivosti na ovim Igrama valja istaknuti da je kao dionica maratonske utrke odabrana distanca 42 km i 195 m, ista ona koja se trčala na Igrama u Londonu 1908., a od Igara u Parizu postaje standardna dužina svih maratona. Pariz 1924. također je obilježen kao važan trenutak za ženski sport, jer su žene prvi put dobile priliku natjecati se u disciplinama poput skoka u dalj i bacanja diska. Prvi je put bilo sagrađeno i olimpijsko selo, a sportaši su stanovali u skromnim drvenim kolibama.
To su bile i zadnje Igre za vrijeme kojih je predsjednik MOO-a bio Pierre de Coubertin, utemeljitelj modernih Olimpijskih igara. Kao prateća manifestacija na tim igrama održan je i "Međunarodni tjedan zimskih sportova", i to od 25. siječnja do 5. veljače 1924. godine, koje je MOO kasnije označio kao I. Zimske olimpijske igre – Chamonix 1924. Središnje mjesto Igara bio je Stade olympique de Colombes, kojem je tom prigodom proširen kapacitet na čak 45.000 mjesta (nakon čitavog stoljeća taj će "drevni" stadion ponovno ugostiti olimpijce, budući da se na njemu održavaju natjecanja u hokeju na travi). Na stadionu su se održale ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara te natjecanja u atletici, ragbiju, nogometu, konjičkom sportu, biciklizmu, gimnastici, mačevanju i modernom petoboju, dok su se ostali sportovi održavali u manjim gradskim objektima. Posjećenost je bila jako dobra, oko 60.000 gledatelja na dan. Više od 1000 novinara iz brojnih zemalja došlo je izvještavati o pothvatima sportaša, a prvi put u povijesti na radiju je emitiran izravni prijenos olimpijskih nadmetanja.
Najveća zvijezda tih Igara bio je "leteći Finac", Paavo Nurmi, koji je osvojio četiri zlatne medalje. Rekao je da je tajna njegova trčanja svakodnevni odlazak u saunu. U znak zahvalnosti Finci su mu još za njegova života podigli spomenik. "Leteći Finac" sudjelovao je i pobijedio i u krosu. Staza je bila duga 10.650 metara, trčalo se na teškom terenu i po nevjerojatnoj vrućini od 45 Celzijevih stupnjeva. Samo je 15 od 38 natjecatelja završilo utrku – kasnije su policija i Crveni križ proveli sate u potrazi za onesviještenima u travi koja je bila do visine koljena – dok su se osmorica trkača jedva dovukli do cilja te su kasnije na nosilima izneseni sa stadiona, zbog čega je ta disciplina ubrzo potom trajno maknuta s olimpijskog programa.
To su bile Igre na kojima je briljirao i američki plivač Johnny Weissmuller koji je osvojio tri zlatne medalje, a pridodao je i broncu igrajući vaterpolo za američku reprezentaciju. Četiri godine poslije osvaja dva zlata na Igrama u Amsterdamu. U karijeri je oborio svjetski rekord nevjerojatnih 67 puta. Zanimljivo je da Weissmuller nije nikada izgubio službenu amatersku plivačku utrku te da je karijeru završio neporažen. Weissmuller se nakon plivačke karijere kratko bavio promotivnim aktivnostima na plivačkim revijama i predstavama. No vrlo brzo je njegov potencijal primijećen u filmskoj industriji pa je postao profesionalni glumac. On je šesti glumac u povijesti filma kojem je dodijeljena uloga strip-junaka Tarzana, koju je tumačio u dvanaest tada vrlo uspješnih filmskih hitova. Njegova pojava, poznati urlik te uspješni filmovi doveli su do toga da se tog glumca i danas smatra najuspješnijim interpretatorom Tarzana.
Još je jedan plivač obilježio Igre u Parizu 1924. – Šveđanin Arne Borg. Bio je nepredvidljiv, buntovnik bez razloga. Jednom prigodom organizatori jednog međunarodnog mitinga najavili su ga kao glavnu zvijezdu i danima se pisalo kako će oboriti nekoliko svjetskih rekorda. Kada je došao dan natjecanja, Borg se pojavio na plivalištu nakon što je s prijateljima odigrao hokej na ledu. Bio je vidno umoran pa su dobri rezultati izostali. Kada je dobio poziv za vojsku, otišao je u Španjolsku na natjecanja, pa je, kad se vratio u domovinu, odmah završio u zatvoru. Ondje je proveo neko vrijeme i dosta se udebljao jer je samo spavao i jeo...
Godine 1981. u kinima se pojavio film "Vatrene kočije" s jednom od najprepoznatljivijih pjesama u povijesti filma i s osvojena četiri Oscara. "Vatrene" kočije ispričale su priču o dvojici trkača koji su se natjecali upravo tijekom Olimpijskih igara 1924. godine u Parizu. Jedan je bio škotski trkač Eric Liddell, pobožni kršćanin koji je odbio sudjelovati na natjecanjima koja su se održavala na njemu svetu nedjelju pa su mu preostale samo dvije utrke, na 200 i 400 metara, na kojima je osvojio broncu i zlato. Nakon OI vratio se u Kinu kako bi nastavio misionarsku tradiciju svoje obitelji, što ga je odvelo u smrt 1945. godine u japanskom internacijskom logoru. Liddellov židovski suparnik bio je Harold Abrahams. On je na prethodnim Igrama, 1920. godine, bio više usredotočen na skok u dalj, no potom je odlučio je svu svoju energiju uložiti u trening za 100 metara. Nakon zapošljavanja profesionalnog trenera Sama Mussabinia i obuke, uspio je osvojiti zlato u sprintu. Godinu dana poslije pretrpio je ozbiljnu ozljedu nogu i tako završio svoju atletsku karijeru.
Jugoslaviju je na Olimpijskim igrama Pariz 1924. predstavljalo 37 sportaša u sedam sportova (atletika, biciklizam, gimnastika, konjički sport, plivanje, hrvanje, nogomet), a dvije zlatne medalje Leona Štukelja u gimnastici (višeboj, ruče) donijele su joj 14. mjesto na listi osvajača medalja. Štukelj je nastupio na sedam velikih natjecanja i ukupno osvojio 20 medalja – osam zlatnih, šest srebrnih i šest brončanih. Samo na Olimpijskim igrama osvojio je šest medalja: dvije zlatne na Olimpijskim igrama u Parizu 1924, zlato i dvije bronce na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. i srebro na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. Njegova zbirka medalja sigurno bi bila još brojnija da je Kraljevina Jugoslavija sudjelovala na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1932. Godine 1927. Štukelj je završio studije prava. Po završetku sportske karijere postao je sudac, najprije u Novom Mestu, a zatim u Lenartu i Mariboru, gdje je živio do kraja života. Devedesetih godina 20. stoljeća bio je najstariji živući olimpijski pobjednik. Zbog toga bio je i specijalni gost na svečanom otvaranju Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine. Na njegov 100. rođendan organizirana je velika proslava u njegovu rodnom Novom Mestu. Sve do smrti četiri dana uoči 101. rođendana svakodnevno je vježbao kod kuće. Umro je u Mariboru od srčanog udara. U znak zahvalnosti i sjećanja sportske dvorane u Novom Mestu i Mariboru nose njegovo ime.
Kraljevina Jugoslavija u Pariz je poslala i četvoricu kipara koji su sudjelovali u pratećem natjecanju u umjetničkom izražavanju. Izrađivane su skulpture na temu sporta i Olimpijskih igara. No, da se vratimo na zanimljivosti sa sportskih borilišta. Italija je osvojila broncu u veslačkom osmercu, a kompletnu posadu činili su rođeni Zadrani: Petar Ivanov, Ante Katalinić, Frane Katalinić, Šimun Katalinić, Viktor Ljubić, Bruno Sorić, Latino Galaso, Karlo Toniati i Đuzepe Kriveli. Naime, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, Rapalskim ugovorom iz 1920. godine, Zadar nije pripojen novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nego Italiji, kao posebna enklava na istočnoj obali Jadrana. U tom statusu bit će sve do 1945. godine.
Koliko je tada zadarsko veslanje bilo snažno, svjedoči i činjenica da je isti osmerac, s nešto izmijenjenom posadom, prethodne dvije godine bio prvak Europe, 1923. na jezeru Como u Italiji, a 1922. srebrni na prvenstvu Europe u španjolskoj Barceloni. Svi koji se razumiju u veslanje znat će što znači kada jedna posada sastavljena isključivo od veslača istog kluba ostvaruje tako velike rezultate, a upravo ta činjenica govori koliko je Diadora bila veliki klub. Nažalost, taj veliki klub nestao je u vihoru Drugog svjetskog rata, kada je i njihov dom stradao u bombardiranju Zadra. Još i danas vidljivi su ostaci kluba, odnosno ostaci stupova na kojima je stajao, u moru nasuprot bivše tvornice Maraska. Sreća u nesreći je bila što je veliki dio brodova zadarske Diadore bio smješten u magazinu odnosno skladištu tvornice likera obitelji Vlahov u Vruljici pa nisu stradali u savezničkom bombardiranju Zadra, te je tako 1947. godine od tamo izvučeno nekoliko brodova, čime je pokrenuta i obnova veslačkog sporta u porušenom Zadru, odnosno tim je brodovima obnovljen i Veslački klub Jadran. Zanimljivo je da je u tadašnjem pobjedničkom osmercu Sjedinjenih Američkih Država nastupio i jedan član poznate američke obitelji Rockefeller koji je poslije postao predsjednik jedne od najvećih svjetskih financijskih institucija Citigroupa. James Stillman Rockefeller doživio je duboku starost i umro u 102. godini 10. kolovoza 2004. u Greenwichu, savezna država Connecticut. Prije smrti bio je najstariji živući američki olimpijski pobjednik.
U jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji na OI 1924. igrali su uglavnom igrači Građanskog (Vrđuka, Perška, Dasović, Rupec, Babić) i HAŠK-a (Plazzeriano, Marjanović i Vinek), Hajduka (Rodin), dok je Hrvat Vrbančić igrao za klub Jugoslavija. Nogometaši se nisu proslavili jer su ispali odmah u prvom kolu od Urugvaja (0:7). Od Hrvata na Igrama prije 100 godina još su nastupili atletičari Veljko Narančić, Peroslav Ferković i Đuro Gašpar, biciklisti Đuro Dukanović, Koloman Sović, plivači Vlado Smokvina, Atilije Venturini, Ante Roje, Ivo Arčanin i Ivan Pavelić, hrvač Nikola Grbić. Zanimljiv je sportski put biciklista Sovića koji se nakon 1928. godine prebacio na motociklizam. Bio je jedan od najboljih vozača na hrvatskim i europskim trkalištima, a 1934. godine napustio je taj sport zbog teške nesreće na utrkama za državno prvenstvo.
Nakon sportske karijere posvetio se vožnji zrakoplova. Zbog bojazni da ga ne uhite, tadašnje komunističke vlasti, 1945. godine odselio se u Trst, a kasnije u Argentinu. Ivan Pavelić je uz plivanje trenirao nogomet, skijanje i tenis. Osvojio je prvenstvo Jugoslavije u nogometu 1930. s Concordijom. Za Jugoslaviju je odigrao pet utakmica od 1927. do 1930. te postigao jedan pogodak. Studirao je na zagrebačkom Sveučilištu i postao diplomiranim pravnikom. Govorio je pet stranih jezika. Nakon studija otvorio je privatni pravnički ured nakon što je dvije godine radio na sudovima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata odselio se u Švicarsku gdje je upoznao suprugu. Dok je bio u Švicarskoj natjecao se u skijanju. Poslije rata 1946. odselio se u SAD. S bratom je u New Yorku pokrenuo tvrtku koja se bavila uvozom i izvozom olova i bakra. Poslije se preselio u Greenwich u Connecticutu gdje se bavio trgovinom darovnih dobara iz Italije i Austrije.
Zanimljivo je da se neki sportski objekti iz 1924. godine koriste i za ovogodišnje Igre. Stadion Yves du Manoir u Colombesu bio je jedna od najvećih i najvažnijih lokacija Igara 1924. godine. Ta arena, koja je nekad bila trkačka staza, a tada transformirana za OI, mogla je primiti 45.000 gledatelja, a izvedena je prema projektu arhitekta Louisa Faure-Dujarrica. Prije jednog stoljeća stadion je bio mjesto odigravanja atletskih natjecanja, nogometnih i ragbi susreta. Nakon Olimpijskih igara 1924. godine objekt se nastavio koristiti i bio je više puta renoviran, a ove godine ta povijesna arena ugostit će turnir hokeja na travi. Tijekom igara 1924. godine i čuveni Château de Versailles poslužio je kao lokacija za streljačke događaje. Sada, 100 godina kasnije, dvorac će ponovno biti domaćin olimpijskih događaja, ali ove su godine ondje održana natjecanja u konjičkom sportu i modernom petoboju.
