Vedar, nasmiješen, razgovorljiv, takav je Gordon Schildenfeld (30) danas. Naime, nakon duge stranke, još od ljeta prošle godine nije igrao, sve do nastavka sezone i sad iza sebe ima tri utakmice za Dinamo, ozljeda je prošlost.
Je li tih šest mjeseci bilo najteže u karijeri?
– O, odmah u glavu! Recimo da je u sportskim danima sigurno to bio težak period. Nisam ja sad u nekim godinama (30, nap.a.), ali da su mi 22 godine, bilo bi manje teško. Ovako, tek sam došao, došao sam pomoći, a ono – ništa.
Mislio sam da je grč
Sve je počelo grčem u Sloveniji.
– Ja sam davao takve informacije, osjećao sam da je obični grč, izađem vježbati drugi dan i ništa ne boli, ali došao je taj pokret, polubočni, i bol se vratila. Nije nam bilo jasno, pa tako jednom, drugi i treći put, i sedam mjeseci bez utakmica.
I onda vas dočekaju dva “sjajna” terena, u Zaprešiću i u Kranjčevićevoj.
– Ta dva terena su mi skratila nogometnu karijeru za pet mjeseci! Ma grozno, mislim da tim utakmicama nitko nije dobio ništa, najviše su izgubili Inter i Zagreb kojima su tereni uništeni i na kojima sad mogu saditi krumpire.
Da otklonimo nedoumicu, jeste li Shifo, Schifo ili Šifo?
– Hahaha, a tko će znati, stranci su me pisali sa Sch, ali ovdje sam od malih nogu bio Šifo.
Kad ste prvi put došli u Dinamo, pričali smo o vašem imenu i prezimenu, Gordon Schildenfeld, pa iz Šibenika?
– Svima je to čudno. Ajde dobro, i meni je malo čudno. Ma pravo dalmatinsko ime i prezime, haha! Mama se potrudila da to tamo izgleda savršeno. Ja sam miks svega, Makedonija, Slovenija...
Što se promijenilo u Dinamu od 2008. kad ste otišli?
– Svakako se promijenila organizacija. Svi se mijenjamo, razvijamo, tako i klub. Sve što sam dosad sreo u klubovima u kojima sam igrao postoji i ovdje u Dinamu.
A HNL tada i sada?
– Onda sam malo drukčije gledao nogomet, sada gledam kroz iskustvo koje sam stekao, a onda sam gledao s mladosti i ludosti. Sada mi je lakše igrati.
Hrvatska, Turska, Njemačka, Austrija, Grčka, koja je najluđa nogometna zemlja?
– Grčka! Na prvom i drugom mjestu Grci, na trećem nije nitko, pa onda tek ide Turska. Istina, i u Turskoj je sve ludo, ali Grčka, ljudi moji to je neusporedivo. Ma za to se i igra nogomet, pun stadion kamo god da dođeš. Odeš u restoran jesti, ne daju ti da platiš. Vadi čovjek iskaznicu iz 900 i neke godine i maše mi njome pred nosom i govori: Moj stari je bio Panathinaikos.
A ako je konobar navijač Olympiakosa?
– Nemaš nikavih problema. Ima ih na utakmicama, kad je veliki naboj. I nisam protiv toga, protiv tog svog ludila. Tamo sve možeš, ali derbi jednostavno ne možeš izgubiti, ta riječ je zabranjena. Da vidite što je to na tribinama, čovjek izvodi aut, navijač iza njega mu izbija loptu iz ruku. Tamo su svi ludi za nogometom, nema posebnih svađa. Možda su protiv predsjednika nekog kluba, ali ljudi dolaze bodriti momčad. Tako je i na odbojci, gori dvorana, utakmica se prekida i otvaraju se svi prozori da dim izađe van. Išao sam na vaterpolsku utakmicu Olympiakos – Primorje. Posjeli su me uz sam bazen, uz igrače Primorja. I upozorili me: Što god se događalo, ne okreći se da te ne prepoznaju navijači Olympiakosa. I sad, gori okolo, svijetli po dvorani i ja se, naravno, okrenem. Možete si misliti kakvu sam reakciju navijača Olympiakosa izazvao i što su mi sve rekli kad su me prepoznali.
Ništa kontra Mamića
Kad ste otišli u Beşiktaş, otišli ste jer nije Dino Drpić od kojeg su Turci odustali jer su pronašli da je na stadionu pokazivao stražnjicu, jeste li mu zahvalili na striptizu?
– Čuo sam razne priče o svemu tome. Jednostavno, jednom smrkne, drugom svane.
Ljetos se vratite u Maksimir, a uhite vam predsjednika i trenera. Kad su priveli braću Mamić, jeste se zapitali kamo ste došli?
– Nisam ni u jednom trenutku, poznajem Zdravka i Zokija, da sam imao nekakvo loše mišljenje o njima, vjerojatno ne bih došao, i dalje imam dobro mišljenje o njima.
Nakon pobjeda na oranicama Zaprešića i Kranjčevićeve, u Maksimiru je gostovala Rijeka, dobili ste taj veliki derbi.
– I neka smo. A rekao bih da smo dobili malo lakše nego što sam očekivao, OK, bila je teška utakmica, malo nadmudrivanja u prvom poluvremenu, ali kad smo u nastavku ubacili u brzinu više, bilo je puno lakše, a rezultat je na kraju sve.
Znam tko neće biti drugi
Je li gotovo prvenstvo?
– Ipak nije, ne bih se time zanosio, puno je utakmica i u pet dana sve se može okrenuti.
Dobro, tko će biti drugi?
– E, dobro pitanje. Hmmm, znam tko neće, haha! Bit će borba Rijeke i Hajduka, a malu prednost dajem Rijeci zbog iskustva, idu, imaju snagu, udaraju...
Gdje ćete proslaviti naslov prvaka?
– Ne znam, na stadionu, nadam se punom.
Imaju li Panathinaikos i Beşiktaş tako nadarene klince kao Dinamo?
– Ma ne, Pao nema ništa, Beşiktaş ima, ali daleko je to od naših. Oduševili su me na pripremama, gledam kako igraju, kao da imaju 25 godina, a onda mi kažu – 17. Pogotovu dok ih nisam dobro upoznao, i ne znam koga bih od njih izdvojio. Možda Bena (Benković, nap.a.) zato što igra na mojoj poziciji.
Jednog dana bit ćete trener Dinama, ekonom Šibenika, predsjednik sindikata igrača....?
– Uf, ne znam. Volio bih završiti fakultet, građevinu, arhitekturu. A sport je godinama bio glavna preokupacija, zanimanje, užitak.
Jedno vrijeme nisu vas zvali u reprezentaciju, a niste rekli niti jednu ružnu riječ.
– Nisam imao što reći, svatko ima svoju viziju, ideju, to je dio sporta.
Sad ste se na vrijeme oporavili za Euro u Francuskoj.
– Najvažnije mi je da budem zdrav, da mogu igrati na visokoj razini, da budem u formi, a onda će s dobrim igrama sve ostalo doći – pričao nam je dobro raspoloženi Gordon Schildenfeld.
Porazgovarali smo sa Šifom i o malo lakšim temama. Posebno je bio pričljiv kad smo počeli razgovarati o psima.
Imam pse manijake
Kako to da kao Dalmatinac imate vižle, pse koji traže mnogo kretanja?
– Imam dvije vižle, dva manijaka. Imao sam prvo jednoga, a onda mi je taj jedan popio svu krv, zamislite kakav je bio kad je uspio odvaliti okvir vrata, izvući ga iz zida. Bio je sam i bilo mu je dosadno, pa mi kažu “kupi još jednoga, pa će izmoriti jedan drugoga”. I doista, divota. Ali, i ovaj drugi je radio gluposti, pojeo bi sve što se može, papir, daljinski, banane. Jednom mi je pojeo 15-ak banana, kupio sam, ostavio i otišao ne trening. Počeo ih je jesti u kuhinji, pa u boravku i onda na kauču. I uz njih i daljinski od TV-a. A sve možeš, ali samo nemoj daljinski. I k tome, uđem u stan i padnem na koru od banane, u kauč se uvukle banane pa je to počelo truliti, ajme majko. Uh, to mi je bio dan kad me skroz iznervirao. Ili kad dohvati rolu papira, od toga napravi toliko papirića kao da je bilo 500 kvadrata papira. A ja došao doma u žurbi, samo se presvući jer sam morao dalje. No, nemaš izbora, usisivač u ruke i čisti. Ali, s njima je super vani, sjednem u park, a oni nižu krugove, trčim s njima, vozim bicikl, imam djecu pa šećemo sa psima – smijao se Šifo sam svojim dogodovštinama s kućnim ljubimcima.
Je li bolji grčki souvlaki ili možda naši ražnjići?
– Souvlaki bez dvojbe iako su i to ražnjići, ali puno bolji.
Janjeći grčki kotleti ili naša janjetina s ražnja?
– Dobri su kotleti, ali ne kao naša janjetina. Ali, tamo je znatno viša kvaliteta restorana nego što je to ovdje, čak mogu reći da se najbolji restoran u Zagrebu ne može mjeriti s prosječnim u Ateni. Što je i normalno, to je grad od pet milijuna ljudi, desecima milijuna turista, glavni grad na moru... ima tu svega pomalo.
Mustang je ikona automobila
Rozga ili Severina?
– Niti jedna.
Mišo Kovač ili Goran Bare?
– Ma Mišooo. Bilo je dana kad smo Mišu pratili. Nas sedmero iz Šibenika išli smo na Mišine koncerte gdje god bili. Kad smo sa Šibenikom slavili ulazak u prvu ligu u jednom restoranu kraj Šibenika, u devet navečer smo se dignuli, sjeli u dva auta i u Zagreb, na Mišin koncert.
Ženio si se u “peglici”, sad voziš mustanga, koja je razlika?
– U zvuku, peglica više bruji, haha!
Zašto baš mustang?
– O, to mi je bila želja, to je bio prvi sportski automobil koji je proizveden, ikona sportskih automobila, stila, nema boljeg – zaključio je Schildenfeld.
>>Schildenfeld kritizirao suigrače, Bagarić priznao da nije bilo jedanaesterca
