U Hrvatskoj kući u Parizu, stjecištu svih hrvatskih odličnika, proslavljena je i šesta medalja Lijepe Naše na ovogodišnjim Olimpijskim igrama. Nakon brončanog strijelca Marina Maričića, zlatne džudašice Barbare Matić, zlatne veslačke braće Sinković te srebrne tenisačice Donne Vekić i brončane diskašice Sandre Elkasević, u pariškom hotelu Radison Blu s ovacijama je dočekana i brončana tekvondašica Lena Stojković.
A 22-godišnja Splićanka osvojila je 47. hrvatsku medalju na Ljetnim olimpijskim igrama i šestu tekvondašku.
– Malo godina imam, a puno ih je ispred mene i nadam se da ću i njih ispuniti ovakvim rezultatima kakve sam imala posljednjih godina – kazala je dvostruka svjetska i trostruka europska prvakinja u kategoriji do 46 kilograma, koja je za ovaj nastup morala proći i svojevrsne klupske kvalifikacije.
– U tekvondou se teško izboriti za izravno sudjelovanje, što sam ja uspjela, no kvalitetu za nastup na Olimpijskim igrama imala je i Bruna Duvančić, moja klupska kolegica iz kategorije do 49 kilograma, pa smo nas dvije o olimpijskoj vizi morale odlučiti međusobnom borbom. Koliko god to bilo teško, to je značilo da sam u Pariz došla maksimalno spremna, za što moram zahvaliti i Bruni koja je sudjelovala u mojim pripremama kao sparing-partnerica baš kao i ostale klupske kolegice koje su svoje vrijeme uložile u naše pripreme.
Simulirali smo olimpijske uvjete
A u tim pripremama bilo je još nešto jako zanimljivo, što govori o studioznosti stručnog stožera hrvatske tekvondaške reprezentacije.
– Jako je važno bilo to što su naši treneri simulirali uvjete koji nas ovdje čekaju pa smo tako i trenirali četiri puta dnevno tijekom cijelog dana jer se i tekvondaška natjecanja protežu cijeli dan. I zato nisam ni o čemu trebala puno razmišljati jer sam na sve bila spremna.
Kao i sve ostale hrvatske medaljaše i Lenu će država nagraditi, a učinit će to i novi sponzor HOO-a Jet Set. No, kako će ona sama sebe nagraditi?
– Meni je nagrada to što mogu biti ponosna na svoj nastup i što sam živa i zdrava. Nagradit ću se da nastavim ovako raditi, a prije toga da se malo odmorim s obitelji.
Budući da je zbog Olimpijskih igara stavila akademsku karijeru na čekanje, očito je da će se "nagraditi" i nastavkom studija.
– Sljedeće dvije godine mijenja nam se način skupljanja bodova za sljedeće Igre, neće se bodovati Grand Prix turniri, pa će biti manje natjecanja, a više vremena za studij. Završila sam prvu godinu fizioterapije i sad ću nastaviti gdje sam stala.
A ondje gdje je stao, nastaviti misli i Marko Golubić, koji ima sjajnu olimpijsku priču. Naime, još prije samo pet godina svjetski tekvondaški prvak (do 74 kg) radio je u skladištu Hrvatskog olimpijskog odbora.
– To je lijepa priča. Zarađivao sam za ljetovanje s prijateljima, da skupim koju kunu, da mogu otići na more, jer mi moji za to nisu mogli dati. Ispalo je da sam radio upravo u skladištu HOO-a i da sam dijelio opremu za Europske igre u Minsku. Uvijek sam maštao o tome da i ja jednog dana budem dio te priče, da nastupim na Europskim igrama, što mi se ostvarilo lani. A evo, ostvarila mi se želja da nastupim i na Olimpijskim igrama. To je dokaz da svako dijete koje je u sportu treba ići za svojim snovima.
Zanimljivo je da u službenim podacima sudionika Olimpijskih igara Marku piše da je rođen u Dubravi i da mu je hobi navijati za Nogometni klub Dinamo.
– Bio sam mali dečko iz Dubrave, a sada sam, evo, olimpijac i najradije bih sad pustio suzu. No još ćete mene vidjeti. Dao Bog da barem još dvaput nastupim na Olimpijskim igrama.
A uvjereni smo da ćemo i na sljedećim Igrama vidjeti i trenera Veljka Lauru, kojeg smo nehotice zakinuli napisavši da mu je Lenina bronca prva olimpijska medalja zaboravivši da ima i Kanaetovu broncu iz Tokija.
A možemo se nadati da ćemo u Los Angelesu vidjeti i izbornika Tonija Tomasa, koji za te Igre priprema specijalni projekt zvan Nika Karabatić – djevojka koja je sa samo 17 godina postala europskom prvakinjom. A u tom finalu Nika je pobijedila dvostruku olimpijsku pobjednicu Jade Jones, koja je u Parizu jurišala po svoje treće zlato, ali se poskliznula već na prvoj stubi. To je Britanka pokušala postići s hrvatskim trenerom Tonijem Tomasom, no nisu uspjeli.
Skinula odgovornost s Tomasa
Ono što nam je Toni kazao priznala je britanskim novinarima i sama Jade te tako skinula odgovornost s hrvatskog trenera:
– Shrvana sam. Došla sam osvojiti zlato, no tog dana nisam imala muda da se slobodno borim, da pustim noge, i zato sam ljuta što nisam pokazala za što sam sposobna. Što više pobjeđuješ, postaje sve teže, sve je veći pritisak.
Upitan je li mu bilo neobično vidjeti svog šefa u kutu tekvondašice iz druge zemlje, u majici druge reprezentacije, Veljko Laura odgovorio je mudro:
– Toni je cijeli dan bio s nama. Uostalom, odijelo ne čini čovjeka, već ono što on nosi u srcu, a to su Hrvatska i Marjan.
Kad smo već kod te tvornice šampiona, valja nam reći da je bronca Lene Stojković čak 137. medalja spomenutog splitskog kluba s najvećih natjecanja.
Inače, šef Hrvatske kuće Ranko Ćetković (HOO-ov direktor marketinga) nada se još barem jednoj proslavi medalje. A četiri su prilike za to – tekvondaš Ivan Šapina, kajakašica Anamaria Govorčinović, kopljašica Sara Kolak i vaterpolisti koji su ušli među četiri najbolje reprezentacije.
